Ni jedan tekst u posljednje vrijeme na Telegramu, a vjerojatno ni na drugim portalima, nije u tako kratkom vremenu, u svega nekoliko sati, od objavljivanja izazvao toliku eksploziju emotivnih i burnih reakcija kao što se to dogodilo s napisom naše autorice, arhitektice Zrinke Paladino, ugledne konzervatorice, povjesničarke i teoretičarke arhitekture. Ona je, naime, na svom Facebooku objavila da je njenom suprugu, neurokirurgu Josipu Paladinu, u KBC Rebro odbijena molba za produljenje šestomjesečnog ugovora o rada. U prva četiri sata od objave stiglo je 4000 preporuka i pedesetak komentara, a tijekom noći još 6.000 preporuka tako da ih je u srijedu ujutro već bilo više od 10.000.
Teško je reći što je više uznemirilo i ogorčilo čitatelje: to što najbolji hrvatski neurokirurg mora prestati raditi premda je još uvijek u punoj snazi ili to što je za oko 35 iznimno zahtjevnih operativnih zahvata mjesečno kao umirovljenik dobivao naknadu od 4.500 kuna. Neurokirurg Joško Paladino izveo je do sada više od 17.000 operacija, od kojih je većina bila krajnje komplicirana i teška, a više od 16 posto pacijenata bili su stranci. I možda najvažnije: Paladino je bez oklijevanja uvijek preuzimao najsloženije i najopasnije, a često i potpuno izgubljene slučajeve, koje se većina kirurga nije usudila operirati.
NAJTALENTIRANIJI NEUROKIRURG NA OVIM PROSTORIMA
Paladino je bez sumnje najtalentiraniji i najuspješniji neurokirurg na ovim prostorima: uz savršene ruke, vrhunsko znanje i dragocjeno iskustvo, posjeduje i nevjerojatnu fizičku izdržljivost i sposobnost koncentracije. Adrenalin koji je Paladino dobivao ulaskom u operacijsku salu omogućio mu je da svakodnevno po desetak sati stoji uz operacijski stol te izvodi najosjetljivije zahvate na mozgu koji su u većini slučajeva odlučivali o životu i smrti pacijenta. Čak i nakon što je ne tako davno i sam bio podvrgnut operativnom zahvatu na kukovima, zbog čega je morao hodati uz pomoć štaka, a napravljena mu je i posebna stolica kako bi mogao operirati, Paladino niti trenutka nije usporio svoj ubitačan ritam. A pri tomu nikada nije prijavio niti jedan prekovremeni sat.
Profesor Paladino posebno je isticao kako je u kirurgiji iznimno važan bliski odnos liječnika i bolesnika. Pacijent, govorio je, mora imati maksimalno povjerenje u operatera koji će ga poleći na operacijski stol, uspavati ga i onda početi kopkati po mozgu. Pri tomu zna da ga taj kirurg, ako ne radi dobro svoj posao, može učiniti drugačijom osobom, invalidom, pa čak mu i uništiti život.
NITKO NE MOŽE RAZUMJETI ZAŠTO MORA PRESTATI RADITI
Kad smo u utorak poslijepodne dogovarali intervju s profesorom Paladinom gotovo da nismo mogli pronaći termin za razgovor. Posljednja tri radna dana, srijedu, četvrtak i petak, neurokirurga Paladina čekalo je toliko teških operativnih zahvata zbog kojih će sva tri dana biti u operacijskoj dvorani do kasnih večernjih sati. I još će k tomu primiti u međuvremenu tridesetak bolesnika na razgovor… A da broj onih koji su se najavili na pregled ili operaciju sljedećih dana i tjedana, i ne spominjemo. Svi oni ostali su sada bez nade da će se za njihovo zdravlje pobrinuti naš najbolji i najistaknutiji stručnjak za bolesti mozga.
Za 4.500 kuna mjesečno profesor Paladino dolazio je u svakodnevno u bolnicu oko 7 sati, a kući je odlazio tek pred večer, nakon što je operirao i pregledao više od deset bolesnika iz Hrvatske i inozemstva, koji su inzistirali da ih upravo on pregleda. Kasnije navečer Paladino se obvezno informirao o stanju pacijenta koje je tijekom dana operirao. Zbog svega toga nitko ne može razumjeti zašto sveučilišni profesor Paladino mora prestati raditi, a pogotovu u svjetlu činjenice da će se uskoro radni vijek produžiti do 67 godine pa će se te tek nakon toga ići u mirovinu.
SIMBOL ŽRTVE NEHUMANOG I KORUMPIRANOG SUSTAVA
A Joško Paladino još nema 67 godina. Prava erupcija nezadovoljstva i ogorčenja zbog odluke KBC-a Zagreb posljedica je ne samo žala radi odlaska sjajnog liječnika i kroničnog nedostatka vrhunskih doktora, već i nagomilanih frustracija zbog općeg stanja u društvu, zbog odnosa spram ljudi, odlaska mladih u inozemstvo, malih plaća, siromaštva… Profesor Paladino postao je u samo nekoliko sati simbolom žrtve birokratiziranog, nehumanog i korumpiranog sustava u kojemu se ne cijeni znanje, u kojemu se ne dobiva posao niti napreduje po kriteriju sposobnosti već najčešće po političkim, rođačkim, plemenskim kriterijima, ali i zahvaljujući nerijetko korupciji i mitu.
Profesor Paladino zacijelo si ovih dana predbacuje što je godinama odbijao pozive velikih svjetskih klinika da dođe raditi kod njih, smatrajući kako je njegovo znanje i iskustvo najpotrebnije baš njegovoj zemlji. Da je otišao u inozemstvo, nitko ga ne bi tjerao u mirovinu, štoviše trudili bi se zadržati ga u svojim redovima što dulje, bez obzira na godine i birokratske formalnosti. Sveučilišni profesor Paladino dijeli tako sudbinu generacije vrhunskih liječnika koji su diplomirali medicinu početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
NIJE JEDINI KOJI PO SILI ZAKONA MORA U MIROVINU
Svi su oni, a među njima su najistaknutiji profesori Miroslav Dumić, Igor Francetić, Mišo Virag, Boris Labar, Ranka Padovan Štern, Ognjen Kraus, Josip Đelmiš, Nada Čikeš, Mirko Koršić kao i brojni drugi liječnici, morali po sili zakona otići u mirovinu, premda je riječ o našim najboljim stručnjacima. Paradoksalno je da su zbog toga bolnice izgubile sjajne stručnjake, a oni su nastavili raditi u privatnim klinikama i ordinacijama. Svi su ti liječnici postali sveučilišni profesori i najveći autoriteti u hrvatskom zdravstvu, svaki na svojem području specijalizacije, a istodobno obnašali su i najodgovornije funkcije u najvećim hrvatskim bolnicama. No, unatoč svega toga nitko ih više nije trebao.
Nije pomoglo ni to da je još 2011. dvadesetak uglednih hrvatskih liječnika tadašnjoj predsjednici Vlade Jadranki Kosor poslalo dopis u kojem su izrazili želju da ne idu u mirovinu te da nastave raditi i prenositi svoje znanje mladim generacijama liječnika. Upozoravali su kako se društvo ne bi trebalo odreći njihove stručnosti. Iznosili su pri tomu primjer Slovenije, gdje liječnici ne moraju ići po sili zakona u mirovinu nego ih se dodatno nagrađuje uvećanom penzijom ako ostanu raditi. Međutim ni od tog apela nije bilo nikakve vajde, što najbolje pokazuje slučaj Joška Paladina.
IMPRESIVNA KARIJERA ČUVENOG DOKTORA PALADINA
Joško Paladino, jedan je od najuglednijih hrvatskih neurokirurga i profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, rodio se u Splitu, 1950., a diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1974. Specijalizaciju iz neurokirurgije završio je 1984., a doktorsku disertaciju obranio 1987. godine. Bio je asistent u Zavodu za anatomiju, asistent na Katedri za kirurgiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je izabran za docenta u Klinici za neurokirurgiju. U Klinici je prvo bio voditelj Odjela za vaskularnu neurokirurgiju i pročelnik Operacijskoga odjela, a 1995. godine imenovan je za predstojnika Klinike za neurokirurgiju Medicinskog fakulteta u Kliničkome bolničkom centru.
Član je Hrvatske akademije medicinskih znanosti, predsjednik Hrvatskog neurokirurškog društva, Hrvatskog neurološkog društva, Antropološkog društva, Svjetske udruge neurokirurga (WFNS), Europskog udruženja neurokirurga (EANS), Royal Society of Medicine te Američkog kongresa neuroloških kirurga. Profesor Paladino posebno je zaslužan za razvoj kirurgije hipofiznog područja, a razradio je i vlastiti minimalno invazivni pristup procesima lubanjske osnovice. Konstruirao je i kontaktnu ultrazvučnu mikrosondu s primjenom u minimalno invazivnim neurokirurškim zahvatima, ali i u drugim kirurškim strukama.
wpDiscuz