Kada se pogleda povijest, često su mali događaji imali velike posljedice. U slučaju Imotskih, jedan čovjek je gotovo uspio preokrenuti tok povijesti Balkana. Riječ je o Jozu Cvitkoviću Zdilaru, Imoćaninu rođenom u uglednoj obitelji Cvitković-Zdilar. Bio je obrazovan, pametan, ali je imao jedan problem – pohlepu veću od Dalmatinske zagore u ljetnoj suši.
Jozo je, zbog te pohlepe, odlučio preći u Nahiju , u plodni Ljubuški, tada pod turskom vlašću, nadajući se većim prilikama i bogatstvu. Naravno, nije mu bilo dosta samo promjena lokacije – odlučio se i promijeniti vjeru kako bi se dodvorio tamošnjem turskom kapetanu koji nije imao djece i tražio nasljednika za svoju begovinu. Tako je “rođen” Sulejman Beg Kapetanović, Jozinim prelaskom na Islam. Jozo tj Sulejman imat će jednog sina a narod ga je zvao Alajbeg – Joze Kapetanovića sin.
Alajbeg je bio prava “zvijezda” među Ljubušacima, ali ne zbog svojih vrlina već zbog sklonosti prema avanturama i ženskama.
Bio je toliko neukrotiv i prema ženama muslimankama, tuđim suprugama, ne samo prema katolkinjama, te je tako završio pred šerijatskim sudom a titula mu je ukinuta.l Ženskarenje sultan nije odobravao i ono nije bilo baš često za begove pa tako i begove Ljubušane ali jeste za Imoćane.
Trebao je završiti u ustanku poturica protiv bosanskih begova pod Gradaščevićem, ali ga je spasio nevjerojatni obrat. Fratar Ilija Skoko, prepoznavši da bi od tog mogao imati koristi sutra od Alajbegea odnosno prepoznavši njegovu važnost za vlastitu budućnost, intervenirao je kod Osman-paše Latasa, nagovorivši ga da ga ne šalje u sukob s begom Gradaščevićem. To je bila ključna odluka koja je omogućila rođenje Mehmeda i Idriza Beg Kapetanovića. Oni su dakle unuci Joze Kapetana.
Mehmed Beg je kasnije gradonačelnik Sarajeva, osnovao je po želji Austrije list Bošnjak i udruženje Bošnjak u Sarajevu, te dobio titulu Vin Vitinsky i postao grof, promovirajući bošnjački identitet pod patronatom Austrije. Idriz Beg, bio je gradonačelnik Mostara i on je pak, osnovao Kulturno-umjetničko društvo Hrvoje u Mostaru, koje će kasnije biti temelj za kulturne aktivnosti Hrvata u Hercegovini. Isto to uradio je pod patronatom Austrije.
Dakle, da ne bi ovih Imoćana i njihove pohlepe za ljubuškom begovinom, danas bi povijest Balkana vjerojatno izgledala potpuno drugačije. Austrija ne bi i skim imala raditi geopolitike ovih prostora. Oni su preteče svih hrvatskih Platformaša pod OHR-om.
BiH bi možda bila sjedinjena s Hrvatskom ili Srbijom, a Bošnjaci koji se kao ime javljaju urpavo s austrijskom okupacijom, bi možda bili samo dio šireg hrvatskog ili srpskog naroda.
Imotska pohlepa nije samo promijenila sudbinu jednog čovjeka, već i cijelog naroda.