Published On: Mon, Mar 4th, 2013

Kako biti anarhist u Mostaru

Ako postoji mjesto na svijetu koje utjelovljuje anarhističku utopiju to je Mostar, grad u kojem vlada bezvlašće, jedino mjesto u BiH u kojem lani nisu održani lokalni izbori, u kojem je na djelu neustavna i nezakonita situacija, pravna i politička zavrzlama u kojem se ne zna tko će i kako donijeti budžet i kako će grad uopće u ovoj godini funkcionirati.
Uza sve lokalne brige, preko Mostara se, kao najproblematičnije točke u zemlji, prelama i gotovo svaki politički problem s federalne i državne razine. Uzevši u obzir takvo stanje koje u gradu traje godinama, začuđujuće je kako svakodnevni život u njemu uopće funkcionira.
 
__________piše: Nino Raspudić l nezavisne.com
Zadnji lokalni izbori u Mostaru održani su 2008. godine. Nakon njih grad je, zbog nemogućnosti dogovora hrvatskog i bošnjačkog bloka, bio čak 439 dana bez gradonačelnika. Budući da je HDZ, na koncu, ipak bolje politički trgovao s manjim strankama nego SDA, Mostar je dobio novog-starog HDZ-ovog gradonačelnika Ljubu Bešlića. Već je ta situacija pokazala neodrživost i neupravljivost gradom te je bilo jasno da će se isti problem pojaviti i nakon sljedećeg izbornog ciklusa. Nakon prvog poslijeratnog rješenja, nametnutog kao i sva ostala od strane međunarodne zajednice, Mostar je podijeljen na šest općina, tri većinske hrvatske i tri bošnjačke i usku središnju zonu koja je obuhvaćala nekadašnju liniju fronta između HVO-a i Armije BiH.
 
Visoki predstavnik Paddy Ashdown je 2004. godine nametnuo Statut Mostara kojim je grad formalno ujedinjen, no nacionalna zastupljenost u Gradskom vijeću je vezana uz popis iz 1991. Statutom je bivših šest općina postalo šest izbornih jedinica iz kojih se biralo pola vijećnika u Gradsko vijeće, dok je ostatak biran preko jedinstvenih gradskih lista. Taj statut, koji je trebao ujediniti grad, proizveo je suprotan učinak. Premda je formalno, kao fasada za međunarodnu zajednicu, gradska uprava bila jedinstvena i fingirala ujedinjen grad, javna je tajna da su “ispod stola” postojala dva odvojena budžeta iz kojih je svaka od dvije strane plaćala “svoje”, a poštivao se i “džentlmenski” dogovor da bošnjačke stranke upravljaju sudbinom javnog prostora u bivšem Istočnom Mostaru, a hrvatske u Zapadnom.
U javnosti se isticalo kako takav Statut frustrira Hrvate, jer nije primijenjen na ostale gradove u BiH koji su prije rata bili izrazito multinacionalni. Samo je u Mostaru, jedinom većem gradu u kojem su Hrvati ostali u većini, u Gradskom vijeću zacementirao nacionalno stanje iz 1991, dok slična stvar nije napravljena na primjer  u Travniku, Zenici ili Banjaluci.
Nakon što je Klub izaslanika hrvatskog naroda u Domu naroda parlamenta BiH uputio zahtjev Ustavnom sudu BiH za ocjenom ustavnosti Statuta Mostara, dogodio se važan novi trenutak u mostarskoj političkoj zavrzlami. Ustavni sud BiH je koncem 2010. poništio dijelove Izbornog zakona BiH koji se odnose na izbor 18 vijećnika iz šest izbornih jedinica jer je diskriminatoran. Naime, prema Statutu po tri vijećnika u Gradsko vijeće biraju i pretežno bošnjačka jedinica Jugoistok i većinski hrvatska Jugozapad koja ima četiri puta više birača. Grubo rečeno, bošnjački glas vrijedi četiri puta više od hrvatskog. Stoga su te odredbe i proglašene neustavnim.

 Prokletstvo Mostara je u tome što ne ovisi samo o mogućnosti postizanja kompromisa unutar grada, već o širem političkom dogovoru na federalnoj i državnoj razini. U svemu tome utješna je misao da Mostar ipak nije grad slučaj kakvim ga se često predstavlja

No Klub Bošnjaka u Gradskom vijeću Mostara je odbacio odluku Ustavnog suda, pokazavši potpuno nepoštivanje institucija BiH. I nikom ništa. Skoro dvije i pol godine nakon donošenja, odluka Ustavnog suda još nije implementirana. Parlament BiH nije usvojio izmjene Izbornog zakona, u Mostaru hrvatske i bošnjačke stranke nisu postigle nikakav dogovor pa je na kraju iznađeno solomonsko rješenje, a to je da se lokalni izbori u Mostaru uopće niti ne održe. Budući da je još u 2012. istekao zakonski rok za djelovanje Gradskog vijeća izabranog na izborima 2008, ono danas djeluje izvan zakona, dok gradonačelnik Bešlić djeluje u nekoj vrsti tehničkog mandata pri čemu bošnjačka strana osporava njegovo dalje ostajanje na toj funkciji. O sljedećim koracima će odlučiti OHR i visoki predstavnik, koji su svojim kozmetičkim, neprovedivim rješenjima i zakuhali cijeli problem. Postojeću pravnu zavrzlamu koja je paralizirala grad moguće je riješiti samo izborima, no oni se ne mogu održati dok ne bude implementirana odluka Ustavnog suda. To će se, pak, dogoditi tek u državnom parlamentu kada se postigne dogovor, a na dogovor ćemo se načekati. Uglavnom, Mostaru je još zadugo suđena anarhija. A anarhija, kako se to dobro može vidjeti upravo na primjeru Mostara, nije prostor slobode, već robovanja i ovisnosti. Prije svega ovisnosti o prirodnim silama u 21. stoljeću – za svake jače kiše grad pliva poput Venecije, lanjski snijeg je riješilo tek prirodno otapanje, kriza s odvozom smeća se više puta ponavljala, svaki put sve opasnije, a opća zapuštenost i propadanje javnog prostora temeljna je karakteristika današnjeg Mostara.
Ne može se ni naslutiti koliko dugo to stanje može potrajati. Tko je mogao pomisliti da će u prošlom ciklusu grad biti godinu i dva mjeseca bez čelnog čovjeka? Ili da se skoro dvije i pol godine od izbora u Federaciji još neće formirati stabilna vlast, već da će se u proljeće 2013. s političkom karikaturom od Budimira gombati oni isti koji su tog marginalnog političara spremnog na izdaju naroda iz kojeg je potekao svojevremeno i uzdigli na poziciju koja mu ni po čemu ne pripada? Prokletstvo Mostara je u tome što ne ovisi samo o mogućnosti postizanja kompromisa unutar grada, već o širem političkom dogovoru na federalnoj i državnoj razini. U svemu tome utješna je misao da Mostar ipak nije grad slučaj kakvim ga se često predstavlja. Unatoč svim strahotama koje je grad pretrpio u ratu i nesređenoj situaciji tijekom sedamnaest godina poraća, u gradu je svih tih godina zabilježeno svega nekoliko težih incidenta, u pravilu induciranih izvana i povezanih sa širim političkih igrama. Ako pomislimo da je u Belfastu, gradu koji je već četrdeset godina u EU i koji je, za naše pojmove, basnoslovno bogat, kilometri zidova fizički odvajaju dvije zajednice, a zadnjih mjesec dana opet lete Molotovljevi kokteli uz stotine ozlijeđenih, možemo zaključiti da se stanovnici Mostara svih ovih godina pokazali puno boljima od ljudi koji su ih predstavljali.