Published On: Mon, Mar 4th, 2013

Fratar Đoka, ciganski ceribaša, pomaže dok ‘beremo’ smeće

Prije desetak dana, po nalogu redakcije, krenem u Lukavac napraviti reportažu o Nazifu Mujiću, skupljaču starog željeza i glavnom (i nagrađenom) glumcu nagrađenog filma Danisa Tanovića na festivalu u Berlinu. I na Kupresu nas zadesila mećava, pa se vratimo u Tomislavgrad. U kafiću kod Dankića zateknem fra Jozu Radoša, župnika u Rošku Polju i voditelja humanitarne udruge “Kap ljubavi”.
– Nu, ti krenuo po priču o Romima u duboku Bosnu, a pred nosom ti priča o našim Ciganima – veli mi fra Đoka, kako ga svi zovu u duvanjskom kraju. – Eno ti na deponiji smeća u Ljubuši, na 1300 metara nadmorske visine, nekoliko familija kupi smeće i od toga živi.
I krenemo jučer prema Ljubuši u društvu fra Đoke i Stipana Martinovića Stojkića, vlasnika Komunalnog poduzeća “Stojkić”. Čim su ugledali fratra, Vahid i Mirsada Mirsavljević mu padoše u zagrljaj. S istim oduševljenjem pozdraviše i Stojkića.

Fina slika, sveta slika…

– Fra Đoka je naš spasitelj – govori Mirsada grleći fratra. – Bog mu dao, Bog mu dao što poželi, Bog mu dao…. On je naš ceribaša!
– Dobro je Mirsada, nemoj sada… Ovo su novinari, pa ćemo prvo snimiti vašu baraku – tobože mrzovoljno veli fratar.
A vjetrovi raznijeli dio krova, razbucani i zidovi barake. Vahid traži ključ od vrata. Već tri mjeseca nisu tu boravili.
– Romano, sine, donesi ključ – zapovjedi Vahid sinu koji ode do njihova automobila, parkiranog na stotinjak metara udaljenoj goleti.
– Evo, to je naš dom devet mjeseci godišnje – poče se jadati Mirsada. – Moj muž, ja i naše petero djece tu beremo smeće i od toga živimo. Imamo mi kuću u Jablanici, ali nema posla. Vahid izgubio posao, pa smo se tu snašli. Samo, gadna zima ovdje.
Kad smo ušli u baraku, Mirsada se uhvatila za glavu. – Opljačkali su nas – govori Vahidu. Pa mu govori kako nema đezve i fildžana, lonaca i čaša. Vahid sliježe ramenima, a Mirsada prebire po razbacanim stvarima u baraci. Napokon nađe jednu mokru i veliku krpu sličnu tepihu, pa je okači na daščani zid. Kad tamo, ukaza se tapiserija sa slikom Posljednje večere. Na stotine takvih, sjećam se, doneseno je sedamdesetih godina iz Njemačke, krasile su dnevne boravke u duvanjskim primaćim sobama, ali su izašle iz mode. Ovu je Mirsada spasila sa smetlišta.
– Ja to našla na smeću, pa objesila na zid – govori Mirsada. – Znam ja da je to kršćanska sveta slika. Ali, ispod nje manje puše kroz daske. I fina slika, sveta slika. A ne može svetac da naškodi čovjeku, je li? Neka ti naš fratar kaže, on to bolje zna. Je li, fra Đoka?
– Okani me se, Mirsada, Bog te pomoga – ljutnu se fra Đoka. – Vahide, pritraj auto da ti istovarim ovo što sam donio. Na opće veselje obitelji Mirsavljević, fratar poče iskrcavati svoju humanitarnu pomoć. Tu se našlo dvije velike kese kruha, konzervi, mesa…, ali i desetak kutija s odjećom i obućom.
– Stari gastarbajteri odlaze u starački dom ili umiru, pa meni ostavljaju u amanet sve što imaju u kući. Pa im ja dogonim nova odijela, skupe cipele, neraspakirane košulje… – kaže fra Đoka, humanitarac koji već godinama pomaže onima kojima nitko ne pomaže, od Duvna do Bosne i Afrike, bez obzira na vjeru, naciju i boju kože.
Dok smo razgovarali, stiže kamion sa smećem iz Tomislavgrada, a za njim užurbano koračaju trojica berača.
– Vidiš, neće ni da pozdrave – komentira Mirsada. – Oni nisu Cigani, oni su Muslimani, Bošnjaci iz Bugojna. Ima tu i Hrvata i Srba iz Bosne. Oni se srame što beru smeće s nama Ciganima. I neće s nama da razgovaraju. A preko zime nam uzmu sav posao. Mi ne možemo doći iz Konjica, Jablanice, Zenice…, a oni dođu autom iz Bugojna svaki dan, pa se navečer vrate kući. Sve njihovo. A naš fra Đoka je dobar, ali neke stvari ne zna – nastavi Mirsada. – On pomaže svakomu. Daje i onima koji to nisu zaslužili. Onaj Sejo otvorio u Zenici prodavaonicu stare robe. Gazda postao. A sve od fra Đoke. Evo, neka si Omeru pomogao.

Omerova majica

A Omer, priča mi Stojkić, bio ceribaša dok prije dvije godine nije obolio. Pa ga i žena napustila.
– Šta napustila, istrala ga iz kuće – kaže Stojkić. – A dobar čovik. I kud će, prošle zime nastanio se u onu baraku doli niže. Sam u planini, u svojoj daščari. Pa ga smećari spašavali. Viruj mi, da je to bilo na Zapadu, pa i Hrvatskoj, angažirali bi Gorsku službu spašavanja. A mi smo znali za njega, probijali smetove u najvećoj mećavi i dostavljali mu hranu i piće. Spasili čovika.
Nazva Stokić Omera, pa mi ga dade. A on nahvali Stojkića, zahvali mu za lijekove i veli da će uskoro doći u svoju baraku na deponiju Ljubuša.
– U državi nema boljeg smetljišta od duvanjskog – veli mi Omer. – Inače su hercegovačka smetljišta bolja od bosanskih. Dolje ljudi bacaju više stvari. Dobrih stvari. A u Bosni jaka konkurencija.
Inače, Omer je prošle godine postao internetska zvijezda, posebice za Duvnjake. Fra Đokin prijatelj Ante Đikić uslikao Omera u majici na kojoj piše SEKUTIRI CRVENICE, pa sliku stavio na Facebook. Kad tamo, Manje Matin iz Berna prepoznao svoju majicu koju je bacio u smeće za vrijeme odmora u rodnim Crvenicama. Oživjela majica!
Tako je to na Ljubuši, gdje je nekada paslo na tisuće ovaca i goveda. Umjesto staja, tu sada niču barake na deponiju smeća. Za sada ih je šest, a dolazak najavljuje još toliko njih. Čuo sam da stanovnici baraka na smetlištu “beru” svaku vrstu robe, da imaju svoje gazde koji to otkupljuju i preprodaju, čak u Dalmaciju, ali kad sam nešto više želio doznati, Mirsada me upozori:
– O tome se ne govori za novine!
Petar Miloš/Slobodna Dalmacija