Govor u kojem se javno popljuvao svaki razum i logiku, Zvonko Jurišić, održao je upravo usred Ljubuškog. Pred oko 800 pristalica pravaštva kojima razum i logika i nisu neki đir, pravdao je svoje sudjelovanje u Vladi Federacije koja je imenovana brutalnim kasapljenjem hrvatske konstitutivnosti iliti državnim udarom kojim je uništen demokratski pluralizam u Hrvata te obesmišljen svaki izborni proces.
Mrtav hladan pozvao se tako Vrhovni Sejdo na paravojne postrojbe koje su usred sukoba s Bošnjacima priznavale odanost Aliji te takve nazvao neosvećenim herojima. Što je zapravo malo čudno jer je ne tako davno Jurišić klanjao na grobu Mate Bobana kojeg opet imenuje krivcem za smrt svojih heroja.
Ćanu Primorca, drugog među janjičarčićima, gotovo po logici ravnog Jurišiću nazvao je tako Zhvonko budućnošću ovog grada i vjeorjatno je u pravu, budući da je kafića sve više a konobari su sve traženije zanimanje, no njegovu smjenu kojem je preglasavanje nad Hrvatim barem ispravljeno u parlamentu nazvao je nelegalnom. Baš fora!
Javno je potom zapjenio Vrhovnik dok je govorio kako nema i neće biti rekonstrukcije federalne Vlade do idućih izbora, a da će on Zhvonkec, zauzvrat posmjeniti sve načelnike u ZHŽ-u te da nakon izbora, kako vjeruje ovo bošnjačko političko njihalo, neće Hrvat u ZHŽ-u više vidjet načelnika do pravaškog.
I sve to odjekivalo je Ljubuškim, punih 10 minuta. I dok se sarajevski zubar raspištoljio, osokoljen potporom Saraja, Ankare i Lijanovih eura , točnije naših koje je oteo Bog Poticaja, njišući novouzgojeni federalni stomak tako hrabro pred čak 800 promatrača (na sramotu Ljubuškog), dotle je Stanko Primorac Ćamil, samozadovoljno doživljavao svoje najljepše trenutke u životu.
Vjerujući kako će pare koje je izvukao iz Federacije za starački dom u Ljubuškom i to kao nagradu za uzurpaciju političkih prava svih Hrvata u Federaciji, biti dovoljne, da on odradi posao iduće 4 godine koji će mu odrediti Zvonka, Jere i par lokalnih tajkunčeka.
Povijest Hrvata povijest je majorizacije. Pamte se tako sukobi s mađaronima na trgu bana Jelačića. Djeci se prepričavaju priče o silnim hajducima koji su se suprotstavili turskom zulumu. Sa ponosom se neki sjećaju i atentata na kralja Karađorđevića, Bobanovog udarca nogom u glavu onom drotu nasred Maksimira te niz mnogih drugih obračuna s petokolonašima.
Daleko od tog da sad ovdje zagovara povratak na nasilje i fizičke obračune sa unutarhrvatskom političkom bijedom koju će ionako pojesti demokratski proces, no činjenica je da pravaši, nakon klasične političke izdaje nisu osjetili kolektivni prijezir vlastitog naroda kojeg su izdali. Jer da jesu, ovako bahato se ne bi ponašali. Umjesto toga oni se najnormalnije šepure hrvatskim gradovima u BIH. Kao da se ništa nije dogodilo. I samo ta činjenica, već je dovoljna da proglase pobjedu. Bez obzira što će nakon izbora HSP konačno nestati iz naših života, podatak da su nakon prodaje nacionalnih prava, najnormalnije brbljali, dobacivali i hodali istim ulicama kojima je i kročio narod kojeg su izručili političkom Sarajevu, porazan je podatak za taj isti narod.
Jedan dan kad se u školama bude izučavalo povijest današnjih dana pisat će se kako je početkom 21.og stoljeća u HercegBosni odrastala ili najtolerantnija ili najpizdunskija generacija Hrvata svih vremena. Koji vraga nisu kontali šta im se događa i koji su posve mirno, i staloženo slušali u svojim selima govore onih koji su im prije nepune dvije godine prodali zadnje pravo u BIH za koje se nekad ginulo a koje još nije prodano.
Pravo na ravnorpavnost i konstitutivnost unutar države BIH.
No budući da većina Hrvata u BIH pravaštvo danas ne shvaća kao političku idelogiju , neko kao medicinsku dijagnozu nekako se ovakva ignorantska, gotovo sažajiva reakcija naroda prema njima, da i razumijeti.