Tresla se gora – rodio se miš. Ništa se u našim životima neće promijeniti nakon što su, i to nakon dvanaest godina, napokon održani lokalni izbori u Mostaru, “festival demokracije”, kako su to post festum patetično i iritantno ponavljali akreditirani novinari iz svojih busija oko mostarskih stranačkih središnjica, ali i “sudionici” odlučujuće “bitke za Mostar”, kako su ovi lokalni izbori prikazivani proteklih mjeseci. Tu prvenstveno mislim na ostatak Bosne i Hercegovine, s obzirom na klimu koja je stvorena uoči izbora. S Mostarcima, nadam se, stvari drugačije stoje. Njima prije svega u prvom planu trebaju biti lokalne politike, komunalna zapuštenost grada, na primjer, o kojoj se proteklih godina neprestano pisalo.
Josip Mlakić, Bljesak.info
Pobjednik se, čim su se zatvorila birališta, već unaprijed znao, kao i na svim izborima dosada – pobijedili su svi, osim HDZ-a 1990 koji je priznao poraz. Međutim, kad se malo proanaliziraju stvari – a kad se uzme u obzir predizborno štemanje zdravog razuma, gdje su jedni lokalni izbori pretvoreni u nacionalno biti ili ne biti – stvarni pobjednici, prema još nepotpunim i neslužbenim informacijama, su prije svih Hrvatska republikanska stranka, BH blok (SDP i Naša stranka) i koalicija Ostajte ovdje. Dakle popriličan broj Mostaraca, što je za svaku pohvalu, njih gotovo jedna trećina, glasala je za svoje političke (ili nacionalne) opcije, odnosno nisu pristupili ovim izborima kao popisu stanovništva, što je nešto najbolje što se na njima dogodilo. Iako je sve išlo u tom smjeru, da ćemo umjesto izbora dobiti neku vrstu popisa stanovništva.
Događaji koji su prethodili ovim izborima nisu obećavali ništa dobro. “Ovo je prilika da još jednom poručimo dokazanim rušiteljima i mrziteljima Mostara i Bosne i Hercegovine da Mostar nije i nikad neće biti stolni grad. Bosna i Hercegovina nije i nikad neće biti teritorij za velikodržavne projekte susjednih država”, poručio je stanoviti Ahmed Džubur iz profašističkog DF-a. Mostar uistinu neće, barem zasad, biti isključivo “stolni grad”, kao što je slučaj s Banja Lukom ili Sarajevom. Mostar je, na svu sreću, još uvijek nešto mnogo više. Mostar je i “stolni grad” Hrvata, bez obzira na jezičnu rogobatnost ovog izraza koji je primjereniji guslarskom izričaju negoli prihvatljivom političkom vokabularu, jer su najvažnije institucije bosanskohercegovačkih Hrvata (sveučilište, kazalište, sveučilišna bolnica…) smještene u tom gradu, bez obzira što o tome mislili DF-ovi crnokošuljaši. Ili njihovi pandani s hrvatske strane po kojima je Mostar isključivo “stolni grad”, i točka. Tu dolazimo do onog famoznog “i”, odnosno “ili”. Ono poznato “i (hrvatski)-i (bošnjački)-i (srpski)” danas od većih gradova vrijedi isključivo za Mostar, dakle grad koji je ujedno i “stolni grad”, ali i jedan od najvećih bošnjačkih gradova. On je i srpski, jer je po svemu sudeći koalicija “Ostajte ovdje” osvojila najmanje jedan mandat u skupštini Grada Mostara. Pa čak i bez obzira na to, jer je Mostar grad u kojemu je povijesno i kulturno nasljeđe Srba usprkos svemu jako i živo, koje je tu ostavilo duboke i neizbrisive tragove što se ne može umanjiti nikakvom statistikom niti demografskim deficitima.
Tjedan uoči održavanja izbora kroz Mostar je prodefilirao putujući “građanski” cirkus iz Sarajeva. Sve je podsjećalo na pjesmu “Dernek u Sarajevu” Abdulaha Sidrana:
Gruhnuše s Tabija
topovi, u gradu se obrete, ko da iz zemlje izniče,
hejbet svakojaka svijeta.
Nakav iz Misira – grdne je pare narodu uzo!
– dovuče ticu: ni kokoš ni krava, dugonogo, dugovrato,
ne leti, al što potrčat može – da Bog sačuva
i sakloni! Drugi opet, onu zvjerku, majmuna,
hajvan ko insan – tobe jarabum, tobe estagfirullah!
Stvori se odnekud i Ciganin Smoljan, što ljudma
kamen iz bešike vadi, i onaj Bećo što očima benđija.
Sve to protutnjilo je u nekoliko dana Mostarom, pred očima manje ili više zaprepaštenih Mostaraca. Stvorio se, tako, u Mostaru i Bakir Izetbegović. Došao čovjek u šoping? Ili je nešto drugo u pitanju? Kupio je za sebe prigodnu majicu. “Međutim ni suprugu Sebiju nije zaboravio te je za nju kupio bijelu maramu s etno motivima. Navodno je naglasio da želi najljepšu maramu, a prodavačicu je nagradio sa 20 KM bakšiša”, što su uredno snimili fotografi koji su se, je li, slučajno tu zatekli. Treba biti toliko socijalno neosjetljiv i bahat, pa dopustiti kameri da snimi trenutak dok prodavačici uručujete bakšiš od dvadeset maraka. Postoji ona biblijska, koja vrijedi u ovom slučaju, a vjerujem da nešto slično postoji i u islamu, po kojoj je nešto slično nedopustivo: kad nekoga želiš nagraditi ili mu pomoći, onda “desnica ne smije znati što radi ljevica”. Bukati zbog dvadeset maraka bakšiša, mogu samo ljudi lišeni bilo kakve empatije. Ono što su kamere trebale snimiti, ukoliko se to dogodilo, je to je li Izetbegović insistirao da mu se dadne račun, ili ga je dobio po automatizmu. To je jedini poželjni “patriotizam” u sličnoj situaciji. Sve drugo je rijetko viđen politički primitivizam. Je li se Baker Izetbegović ijednog trenutka zapitao je li spomenuta prodavačica možda potplaćena? Ili možda radi na crno? Nitko to, naravno, ne tvrdi, ali je nešto tako, na žalost, uobičajeno u zemlji “zlatnih kašika” Alije Izetbegovića.
Stvorio se odnekud i Željko Komšić, sve vodeći za sobom nesretnog Čedomira Jovanovića. Prošetali njih dvojica ulicama grada, poput opjevane Suljagine Fate. Povijest tranzicije na ovim prostorima prepuna je “zaboravljenih političkih asova”, ali sigurno nitko nije toliko duboko i temeljito pao poput spomenutog Jovanovića. Zajebati vlastiti život do te mjere nitko nije uspio: jedan od najbližih suradnika pokojnog Zorana Đinđića spao je toliko nisko da je dopustio da ga jedan Željko Komšić voda na uzici po Mostaru poput cirkuske mečke.
U cirkusku predstavu uključili su se i Nermin Nikšić i Peđa Kojović, koji su bili na popisu akreditiranih osoba koje su pratile regularnost izbora. Jer, je li, nema u Mostaru nitko pismeniji od njih. Uz njih, tu je bio i bugojanski “socijaldemokrata” Zukan Helez koji je svojevremeno, pred kamerama Federalne televizije, “denuncirao” jednog zastupnika iz SDA, tvrdeći kako ovaj “jede krmetinu”, jer mu je to ispričao “jedan čoek iz Livna”.
Posebna priča ove cirkuske alegorije je Predrag Kojović, predsjednik Naše stranke, koji bi tu mogao biti neka vrsta “gutača vatre”, kojemu nije problem doći u Mostar direktno s mezara Alije Izetbegovića, pa tamo prodavati šuplju sarajevsku multi-kulti priču. Kojović je lokalnom ogranku Naše stranke, ali i koaliranjem s “fake” socijaldemokratima, dao “jasne upute” kako se ponašati ubuduće, što je očito novi kurs stranke. Preslikavati sarajevsku priču na druge, multietničke sredine, tipičan je primjer političke piromanije kojom se unaprijed sprječava bilo kakva međunacionalna suradnja i povjerenje. Dakle, preslikavanje jednog principa koji je neka vrsta političkog Štokholmskog sindroma, po kojem se Kojović po svaku cijenu želi svidjeti svojim “otmičarima” koji su ga svojevremeno šutali po parlamentarnim prostorijama.
Nisu izostali ni međunarodni cirkusanti, predvođeni Valentinom Inzkom, koji su dvanaest godina držali jedan grad, odnosno građane Mostara, kao taoce svojih prljavih i neprincipijelnih političkih igara, a koji sada ove izbore prikazuju kao veliki uspjeh svojih politika. Umjesto da se ispričaju građanima Mostara zbog izgubljenih dvanaest godina, oni se tu dolaze promovirati.
Sada, kad se cirkus smiri, kad se sklope cirkuske šatre, i kad se opskurna Komšićeva menažerija, klaunovi, tigrovi, mečke, artisti i gutači vatre vrate natrag u Sarajevo, trebat će sačekati određeno vrijeme da sve to padne u zaborav – a u Bosni i Hercegovini sve vrlo brzo postane “stara priča”, od respiratora pa do ukradene ikone – pa da Mostar postane “vlasništvo” onih kojima pripada: građanima Mostara.
wpDiscuz
