Ovo u prvom redu predstavlja šamar i gaženje posljednjih mrvica dostojanstva katoličkih vjernika u BiH, i to od institucije koja je oduvijek bila njihova “posljednja linija obrane”, ne “vjernika” tipa Dragana Čovića i sličnih…
Kada je povodom prošlog Uskrsa kardinal Puljić priredio prigodni prijem, svi su se ibretili “uglednom” gostu koji je godinu-dvije ranije poručivao kardinalu da posjeti Jasenovac i da se distancira od “ustašluka”. Naravno, radilo se o Željku Komšiću. Na navedenom prijemu nisu bili prisutni lider HDZ-a BiH Dragan Čović, član Predsjedništva BiH Milorad Dodik kao ni predstavnici Srpske pravoslavne crkve. Isti scenarij ponovio se i tijekom božićnog prijema.
Tom prilikom je kardinal Puljić gotovo nesvjesno izrekao razloge tih čudovišnih seansi: “Tako i ovo naše druženje smatram, kroz čestitanje Božića, stvaranjem ozračja povjerenja i otvorenosti uvažavanja naše različitosti u jednakopravnosti. Posebno smo zabrinuti radi zakona o povratu oduzete imovine, koji se ne donosi, a u međuvremenu se naša imovina otuđuje, preknjižava i prodaje bez suglasnosti Crkve.” Dakle, kako to kaže junak kultnog filma “Wall Street” iz 1987., u najvećem broju slučajeva da bismo došli do istine treba samo “pratiti trag novca”. A možemo navesti i naziv drugog nastavka tog filma: “Wall Street: Novac nikad ne spava”, i to bez obzira na posljedice, a u slučaju kardinala Puljića radi se o gotovo biblijskom egzodusu njegovih vjernika koje “zajedništvo” s “građanima” poput Šefika Džaferovića i Željka Komšića ne zanima ni pod razno.
A onda je, samo za one neupućene, kao grom iz vedra neba odjeknula vijest da je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini, nadbiskup Luigi Pezzuto, uručio notornom Adilu Kulenoviću, predsjedniku nečega što sebe zove “Asocijacija nezavisnih intelektualaca – Krug 99”, nekakvu vatikansku brončanu medalju, što je, vjerujem, usko povezano s Puljićevim božićno-uskršnjim seansama.
Obrazloženje je bilo urnebesno, dostojno Monty Pythona, ko biva kako “Krug 99” afirmira “vrijednosti zajedničkog života, međusobnog razumijevanja i poštovanja u ambijentu bosanskohercegovačke etničke i konfesionalne raznolikosti, promovirajući solidarnost i mir među ljudima, građanska i ljudskih prava.” Bez obzira na povlačenje “ručne” koje je uslijedilo nekoliko dana kasnije, šteta je počinjena. Ko biva nije to medalja, već samo “suvenir”, jer je apostolski nuncij tri puta bio uvodničar na nedjeljnoj sesiji “Kruga 99”.
Dakle, medalja, odnosno “suvenir” je dodijeljen ovoj opskurnoj organizaciji jer je tri puta dala prostor nunciju za njegovih “15 minuta slave”? Kako god – ne valja. Ovo u prvom redu predstavlja šamar i gaženje posljednjih mrvica dostojanstva katoličkih vjernika u BiH, i to od institucije koja je oduvijek bila njihova “posljednja linija obrane”, ne “vjernika” tipa Dragana Čovića i sličnih, već one tihe većine kojoj su podjednako neprihvatljivi i Dragan Čović i Željko Komšić, a zbog kojih su i kardinal Puljić i apostolski nuncij tu, ili nas barem žele uvjeriti u to. A pogotovo su im neprihvatljivi notorni nacionalisti poput “vatikanskog laureata” Adila Kulenovića koji je od “Kruga 99” stvorio vlastiti okvir za mržnju prema Srbima i Hrvatima, okvir u kojemu statiraju ostarjeli i nekada ugledni akademici, svedeni na đuturume koji trče počasni krug u službi jednog pogubnog nacionalizma. Đuturume, dakle, prepuštene beskrupuloznim tipovima poput nesretnog Kulenovića kojega je genijalni i otrovni Marko Vešović u jednoj polemici od prije sedam-osam godina nazvao “najvećom blesom koju je bošnjačka kita napravila u 20. stoljeću”. (Ova polemika je imala svoj epilog na bosanskohercegovačkom i na crnogorskom sudu. U oba slučaja Marko Vešović je oslobođen tužbi zbog klevete.)
O čemu govorimo, kada govorimo o “Krugu 99”, da parafraziram naslov genijalne zbirke priča Raymonda Carvera?
“Krug 99” je samo jedan u nizu primjera koji potvrđuje onu biblijsku kako je put do pakla popločan dobrim namjerama, i kako se sve u ovoj zemlji s nepodnošljivom lakoćom pretvara u karikaturu. Kada se povede razgovor o ovdašnjoj političkoj sceni često se može čuti ocjena kako su od ovdašnjeg političkog establišmenta gore samo nevladine organizacije (NVO), često puke satelitske udruge političkih stranaka.
Broj tih udruga broji se u stotinama, od onih bogato sponzoriranih do društava jednog lica koja se grabe za mrvice s političkog stola. Većina tih udruga i udrugica locirana je u Sarajevu, a sistem rada im je sličan: zvučno ime i magloviti ciljevi. Argumenti se potežu kao revolveri na Divljem zapadu. Tko prije povuče “argument” (revolver), izgledan je pobjednik, bez obzira koliko on odgovara činjenicama ili zdravoj logici. Činjenice su u ovoj zemlji najčešće nevažne, bez obzira na validnost. Zapravo, što su vjerodostojnije, to gore po njih. Najpoznatija nevladina udruga u zemlji upravo je “Krug 99”. To je jedna čudnovata i autistična organizacija, nekakav smiješni, alanfordovski pokušaj ovdašnje filijale Bilderberg grupe, koju čini uglavnom ostarjeli akademski vrh, ljudi koji su i u osmom desetljeću života, kao, zabrinuti za budućnost zemlje.
“Krug 99” je osnovan u veljači 1994. godine. Tehnologija njihova rada je vrlo jednostavna: postoji tema i uvodničar koji ne mora nužno biti član asocijacije. Na koncu – zaključci, koji počesto podsjećaju na natpise s Grunfovih majica. Lista uvodničara je podugačka i poprilično šizofrena, od potencijalnih uhljeba, preko raznoraznih šarlatana i političkih prevrtača, pa do vrsnih stručnjaka u svojim oblastima. Tako je na sesiji od 22.10.2006. uvodničar bio današnji sarajevski politički neprijatelj broj 2 Milorad Dodik (pogodite tko je broj 1), a tema “Bosna i Hercegovina nakon izbora”. Dodik je u to vrijeme bio adut međunarodne zajednice i tek je konsolidirao stranačku infrastrukturu nakon inicijalne pobjede na izborima. Crnohumorni niz sesija ove organizacije je podugačak. Tako je na sesiji od 23.02.2014. uvodničar bio Nermin Nikšić, tada već bivši federalni premijer i novoizabrani predsjednik SDP-a, odnosno Lagumdžija umjesto Lagumdžije, a tema “Kako stabilizirati državne institucije”.
Da bi shvatili montipajtonovsku bit ove seanse, treba se nakratko osvrnuti na lik i (ne)djelo bivšeg premijera koji je svoj premijerski mandat otpočeo postavljanjem brata na čelno mjesto “Javnog poduzeća Autoceste FBiH”. Nadalje, bio je na čelu karikaturalne crveno-crne koalicijske vlade koja je osnovana pod pretpostavkom da je 5 jedna trećina od 16 (teorem čuvenog austrijskog matematičara Valentina Inzka). Za vrijeme te vlade urušeno je sve što se dalo urušiti, pogotovo svaki oblik ionako slabašnog institucionalnog djelovanja. Vlast je u potpunosti preseljena na privatna stranačka sijela i terevenke. To da Nermin Nikšić govori o tome “kako stabilizirati državne institucije” može biti sinopsis za urnebesnu epizodu “Top liste nadrealista” i ništa više. Ili, na sesiji od 12.01.2014. uvodničar je bio Denis Bećirović, s temom “Aktuelne vanjske i unutrašnje prijetnje državnosti i suverenitetu BiH”. Radi se o bošnjačkom političkom piromanu, inicijatoru prijedloga rezolucije o Sutorini kao dijelu BiH, s argumentacijom kako Bosna i Hercegovina ima historijsko pravo na Sutorinu, jer da je taj dio općine Herceg Novi pripao Crnoj Gori usmenim dogovorom pijanih političara, konkretno Đure Pucara Starog koji je pod fatalnim djelovanjem maksuzije velikodušno prepustio Sutorinu Crnoj Gori. Graham Chapman, John Cleese, Terry Gilliam i Michael Palin bi ubili za ovakvog scenaristu. Ovi primjeri možda najbolje opisuju “domete” i farsičnost “Kruga 99”, odnosno ono u što se ova asocijacija pretvorila. Preobražaj prema ovakvom “Krugu 99” započeo je prvim dolaskom na vlast Zlatka Lagumdžije. Kao u Kafkinu “Preobražaju”, “slobodni intelektualci” su jednu večer zaspali, a ujutro se probudili kao privatno vlasništvo Zlatka Lagumdžije.
Što je mogao postati “Krug 99”, a, na žalost, nije?
Postoji barem jedan dobar odgovor na ovo pitanje: “Krug 99” je 2002. objavio knjigu “Moja poezija” velikog poljskog pjesnika Tadeusza Rozewicza. Rozewiczovu knjigu preveli su Marina Trumić i Slavko Šantić. Po mojemu mišljenju radi se o jednoj od najvažnijih knjiga objavljenih u BiH do tada. Od 2002. pa do danas, barem kada je riječ o “Krugu 99”, evolucija se izgleda kretala u obrnutom smjeru: ova udruga je prešla put od Tadeusza Rozewicza do Zlatka Lagumdžije, od čovjeka do amebe. Da se sada vratim na pitanje s početka ovog pasusa. “Krug 99” je mogao, a nije, nastaviti izdavati veličanstvene, ljekovite knjige, u kakve nesumnjivo spada “Moja poezija”. Dovoljno za vječnost, ali premalo za Sutorinu ili Pelješki most, odnosno političko podrepništvo bez obzira na posljedice.
wpDiscuz