JOSIP JURATOVIĆ: Bez prava na jezik, obrazovanje i predstavljanje BiH ne može ni pod razno ući u europske integracije

BiH zbog složene administracije, ali i nesigurnosti, godinama zaobilaze investitori. Kako stvoriti ozračje da ovo tržište bude primamljivo, ne samo za strane, nego i domaće investitore? Mora se stvarati pozitivno ozračje, ozračje povjerenja. Često sam u BiH i s kim god razgovarate, svi jadikuju. Nema pozitivne energije. Ekonomija je pitanje psihologije. Ako nemate pozitivnog ozračja, nećete nikoga privući. Ovdje imate i sjajne primjere poput FEAL-a. I jedan od razloga njihova uspjeha leži u tome što nisu ograničeni određenim taborima, bilo ideološkim ili nacionalnim. Zato su potrebni otvorenost i regionalna suradnja kako bi napravili veće iskorake.
Njemačko-britanska inicijativa oko provedbe teških socio-ekonomskih reformi kao svojevrsne ulaznice za EU ima podupiratelje, ali jednako tako i svoje protivnike u BiH. Najvažnije je otvoriti prostor za strane investicije, razviti ekonomiju, povećati zaposlenje i zaustaviti odlazak mladih ljudi. Zastupnik u njemačkom Bundestagu Josip Juratović ističe da BiH treba unutarnji dogovor, ali i otvaranje prema regiji.
Gospodine Juratoviću, jeste li zadovoljni razgovorima koje ste nedavno vodili u Mostaru, posebno oko provedbe europskih reformi?
– Moram kazati kako sam imao jako zanimljiv razgovor s Draganom Čovićem. Taj razgovor me je pozitivno iznenadio. Razmijenili smo stajališta o stanju u BiH u cijelosti, ali i o pitanjima vezanim za regiju i Europu. Posebno značajnim smatram to što je Čović ocijenio da se cijelo društvo mora mijenjati kako bismo imali zajamčena jednaka prava svakog pojedinca, ali i zastupati na primjeren način kolektivne interese. Ako se tu može napraviti korak dalje, a mislim da je to moguće, onda će to za BiH biti pozitivan pomak i smjer u kojem zemlja treća ići. Krajem kolovoza u Beču ćemo imati summit, drugi nakon Berlina, na kojem će se govoriti o regionalnoj suradnji, što smatram iznimno važnim jer se radi o malim zemljama s malim tržištima i zbog toga nisu zanimljive za veće investicije. Zato je potrebna snažna ekonomska suradnja.
Nedavno je prihvaćena Reformska agenda, prve izmjene zakona o radu, no dio stranaka bio je protiv, kao i manji broj sindikata. Kako ocjenjujete važnost ovih poteza?
– Da biste uopće razgovarali o novim ulaganjima, ne možete zaobići funkcionalni Zakon o radu. U Njemačkoj imamo socijalno-tržišno gospodarstvo, a slično je i u Europi. Ekonomija se mora razvijati, ali se mora uvažavati i socijalni aspekt, prava radnika i njihovih potreba.
Može li se razvijati ekonomija zadržavajući stari – komunistički model da se, primjerice, neradnika ne može otpustiti ni pod koju cijenu?
– Jako je teško dokazati tko je radnik ili neradnik, a što se tiče komunističkog modela, moram kazati da nisam živio tu u društvu pa ne mogu o tome govoriti. No, čini mi se da izvan poduzeća nije bila razvijena socijalna struktura da netko tko izgubi posao ipak ima neka prava. Socijalna politika se odvijala kroz ekonomiju, poduzeća, što je bilo njima teret. A poduzeća moraju poslovati i nalaze se u konkurenciji s onima koja nemaju taj socijalni teret.
Čini se da građani u BiH nisu previše svjesni važnosti ovih socio-ekonomskih reformi pa ih dio čak gleda s nepovjerenjem na put prema Europskoj uniji. Kako vi komentirate taj svojevrsni pesimizam kod građana?
– U ovoj regiji su se pravile kardinalne pogreške, prije svega što se zapošljavalo prema političkoj pripadnosti. Kako god je koja stranka dolazila na vlast, tako je zapošljavala svoje ljude u državnu upravu gdje je imala utjecaj. Pri tome su i micali ljude bez valjanih kriterija. Ključno je imati političku neovisnost i da su ljudi sigurni u svoja radna mjesta. Ovdje se administracija utrostručila i potrebno je napraviti transparentnu selekciju kako bi se riješio taj problem. Treći i najveći problem je kako nekome dati otkaz u javnoj upravi. Njemu se mora ponuditi alternativa. Ne možete ga samo poslati na ulicu ili mu dati socijalnu pomoć. Nema političke snage koja to može na taj način riješiti.
Da, ali i pitanje je kako to provesti na terenu?!
– Nije to samo pitanje BiH, nego i cijele regije. Nedavno sam bio u Srbiji koja je donijela brojne zakone i provela reforme, ali oni nisu zaživjeli. Mislim da će to i ovdje biti najveći problem.
Često se vraćate regiji, ali se često, osobito iz Zagreba, govori o bojazni od reinkarnacije Jugoslavije?
– Ovdje ne žele regiju nazvati ni zapadni Balkan i kada je jednom bila rasprava o tome ja sam, budući da sam jedini bio podrijetlom iz Podravine, rekao da sam ja jedini sa zapadnog Balkana. Mislim da je posve svejedno kako se to naziva i na što asocira. Ali ekonomska logika nalaže tu regionalnu suradnju jer je to stoljećima bila jedna cjelina. U Münchenu ili Zagrebu sam vodio rasprave s najvećim desničarima u Hrvata koji nemaju dobro mišljenje o drugim narodima. Ali kada sam im rekao da će Slavonija biti slijepo crijevo ako se ne dogovorimo sa susjedima o ekonomskoj suradnji, svi su bili složni. I prije nego što je održan summit u Berlinu prošle godine razgovarao sam s Frank-Walter Steinmeierom o tome da je u pristupanju EU bitno nastaviti s individualnim pristupom, ali istodobno raditi na regionalnoj ekonomskoj suradnji.
Govorite o mini Europskoj uniji na ovome području?!
– Upravo tako. Često se taj okvir nazivao CEFTA. CEFTA-u su do ulaska u EU imali i Poljaci, Česi, Slovaci, Estonci. Nemoguće je objasniti bilo kome, a poglavito Europljanima, da želite u EU, a ne možete imati dobre odnose sa susjedima. To je isto kao kad bi Nijemci rekli kako žele EU u kojem neće biti Francuzi i obrnuto. To su apsurdi. Razumijem da je ovdje bio rat, ali mi moramo govoriti o budućnosti i raditi na njoj, a ne vraćati se u prošlost. A činjenica je da ni jedna željeznička mreža ne povezuje zapadni Balkan. Samo pojedincima koji su profitirali u ratu i sa stvaranjem tabora ne odgovara povezivanje ovih područja i suradnja. U Europi je tijekom cijelog njezina postojanja bilo ratova, ali je u jednome trenutku nekoliko pametnih ljudi odlučilo prestati s rušenjem i početi samo s građenjem.
Koliko je značajna uloga kancelarke Angele Merkel i njemačke administracije, pa i vas osobno u lobiranju i uvjeravanju EU, ali i bh. vlasti da nakon više od desetljeća zastoja konačno pokrenu kotač promjena?
– Iz više razloga je bitno jugoistok Europe učiniti stabilnim. Sve nestabilnosti koje su se događale imale su izvorište ili su se odražavale na ovo područje tijekom povijesti. Nedavno sam bio u Kumanovu gdje su prizori podsjećali na Vukovar. Iz maloga izgreda ovdje može izbiti veliki plamen. Zato je bitno ovaj dio Europe stabilizirati, ali nije samo do EU. I pomalo mi smeta kada netko kaže kako ovdje netko pregovara s EU. To nije istina, nego se radi o prihvaćanju pravila igre. Nije to diktat, ali se ne mogu tolerirati niži kriteriji. Ulazak u EU će biti sve teži, ali ću snažno nastaviti lobirati za to.
No, nedavno je zastupnik Europskog parlamenta Tonino Picula ustvrdio da, ako se neće EU širiti, onda će svoj utjecaj u regiji Balkana povećati Rusija ili Islamska država. Smatrate li to potencijalnom opasnošću?
– Mislim da je ta izjava blizu istini. Ali vjerujem da ova regija ima opće opredjeljenje i da želi biti dio EU. No, sigurno je da je bitno da ova regija što prije uđe u EU. Mladi ljudi masovno odlaze iz BiH, regije jer su izgubili vjeru u budućnost. Ja u Njemačkoj cijelo vrijeme ponavljam kako moramo što prije Europu dovesti na zapadni Balkan ili će ta Europa doći kod nas. Posve su razumljiva stajališta mladih ljudi koji žele otići. Oni 20 godina slušaju obećanja o perspektivi, ali ne žele o tome slušati na isti način još dva desetljeća. Na taj način će nam otići najbolji ljudi koje najviše trebamo. Europa i svijet su “usisivač” takvih ljudi, a ovo područje će ostati takvo da će se svaka vjera u budućnost izgubiti. Učvrstit će se sustav hajdučije i porazno je da već sada blizu trećina mladih ne vjeruje u demokraciju i da najsposobniji prolaze, nego vjeruju u to da samo oni s najboljim vezama naprave nešto. To je velika opasnost da se ovdje ne probije demokracija, nego da imamo neku vrstu autokracije kakvu imaju Rusi ili Turci.
Nakon socio-ekonomskih reformi, BiH očekuje rješenje pitanja ‘Sejdić-Finci’, ali i hrvatske ravnopravnosti. Vidite li ta rješenja u sklopu europskih iskustava kakve već imamo u Europi u nacionalno složenim državama?
– U razgovoru s Draganom Čovićem, o čemu sam već govorio, dotaknuli smo se tih pitanja. Kolektivna prava su dio i individualnih prava poput prava na jezik, obrazovanje, predstavljanje …, pitanje “Sejdić-Finci” se mora riješiti i bez toga Bosna i Hercegovina ne može ni pod razno ući u bilo kakve europske integracije. Nismo na tome inzistirali u ovome trenutku, ali će zasigurno ova tema ostati u zraku dok se ne riješi. Zato sam zadovoljan razgovorima s Draganom Čovićem. Ovdje se previše bavilo kolektivnim, a premalo individualnim pravima. To se mora korigirati i nitko neće izgubiti ništa ako se riješe ova pitanja.
VL