Jolie za CNN: Zašto je Hatidža bila posebna

“Hatidžu Mehmedović upoznala sam prije četiri godine kada sam posjetila Memorijalni centar Srebrenica u Potočarima. Dobro se sjećam našeg susreta. Sjedeći u krugu drugih ožalošćenih udovica i majki Srebrenice, tiho je ispričala svoju priču.

Opisala je sliku života prije rata, sa mužem Abdulahom i sinovima, Azmirom i Almirom, koji su imali 21 i 18 godina. Onda je opisala užasne dane srpnja 1995. godine, kada su ih prisilno odvojili od nje i poslali u smrt, zajedno s najmanje osam tisuća drugih nevinih muškaraca i dječaka. Uz muža i sinove, Hatidža je izgubila i svog oca, dvojicu braće i brojne članove šire obitelji.

Oni koji su izvršili genocid pokušali su na sve načine skriti nedjelo i uništili tijela žrtava. Petnaest godina Hatidža je tražila posmrtne ostatke svoje obitelji. Bila je među prvim preživjelima koji su se vratili u Srebrenicu. Živjela je ožalošćena i sama, suočavajući se s prijetnjama i zastrašivanjem, u okruženju neprestanih pokušaja negiranja genocida.

Rekla mi je da kada su konačno pronašli ostatke muža i dva sina, sve što je dobila da pokopa od Almira, njenog mlađeg sina, bile su dvije male kosti noge. Uprokos nezmislivoj boli kroz koju je u tom momentu zasigurno prolazila, rekla je da je imala sreće. Mnoge majke, rekla je, nisu imale ni tu malu utjehu.

Na mnogo načina Hatidža Mehmedović me podsjetila na mnoge druge bosanske žene koje sam upoznala, a koje su preživjele rat. Odavala je ne samo duboku snagu i otpornost s tolerancijom i humanošću, nego i skromnost i odbijanje da podlegne mržnji.

No, Hatidža je bila i posebna. Nikada nije tražila nikakav poseban status za sebe, već je govorila u ime svih majki Srebrenice. Nije pravila razlike među žrtvama, nego ih je smatrala jednako vrijednim dostojanstva i priznanja. Bila je neumorni tražitelj istine i pravde. Čak i kada je njeno zdravlje bilo narušeno, radila je na organiziranju konvoja pomoći koji su nosili hranu i lijekove izbjeglicama u Siriji. Umrla je prerano, u šezdeset i petoj godini. Njena smrt je ubrzana i zbog njene tuge oko svega kroz što je prošla.

Dokaz dubine bosanskih rana je i činjenica da Hatidža nije doživjela da vidi kraj borbe za pravdu i sigurnost za preživjele Srebrenice. Drugi moraju preuzeti teret koji je ona nosila toliko godina. No, njezin primjer će živjeti, u sjećanju svih koji su je poznavali, i u pričama koje bismo svi trebali prepričavati, gdje god živjeli, tako da sjećanje na Srebrenicu nikad ne izblijedi.

Dok me njezina smrt ispunjava tugom i žaljenjem za svim žrtvama rata u Bosni i Hercegovini, sigurna sam da nisam sama u sjećanju na Hatidžu sa zahvalnošću i poštovanjem. Bit će vremena za razmišljanje o brojnim lekcijama genocida u Srebrenici i o tome gdje vodi nasilna mržnja prema bilo kojim ljudima ili bilo kojoj grupi ljudi. Ali dok se sprema njezin posljednji ispračaj, dok je njena domovina oplakuje, čini mi se da je trenutak da mislimo o snazi ​​pojedinca.

Hatidža Mehmedović živjela je pošten život. Nikada nije dopuštala nikome da je plaši ili da iskvari njezin osjećaj za istinu i pravednost. Možda niti sami nećemo doživjeti pravdu u svojim životima, ali nećemo pogriješiti ako se budemo vodili Hatidžinim primjerom”.