Published On: Uto, svi 1st, 2012

JEDINO ŠTA JE DOBRO STIGLO IZ AMERIKE: Radikalna povijest radničke pobune

Jacob Remes, profesor povijesti i javnih odnosa na koledžu za odrasle Empire State na sveučilištu države New York, u članku za AlterNet donosi kratku povijest obilježavanja 1. svibnja kao praznika rada.

Prošlog prosinca Occupy Los Angeles zakazao je za 1. svibnja 2012. opći štrajk, koji je podržalo više od 150 generalnih skupština pokreta Occupy. Posljednji opći štrajk u SAD-u koji je u potpunosti blokirao grad dogodio se u Oaklandu u Kaliforniji 1946. godine. Govor o općem štrajku priziva u sjećanje „neke od najborbenijih trenutaka u povijesti američke radničke klase”, a korisnici bloga posvećenog štrajku How I Strike uočili su simbolički značaj najavljenog datuma. 1. svibnja „prekrasan je američki praznik koji su stvorili američki radnici, ugušila američka vlada” da bi zatim bio izvezen u inozemstvo i kasnije vraćen u postojbinu posredstvom imigrantske radne snage.

Najpoznatija i najreproduciranija slika nereda na trgu Haymarket netočno prikazuje početak kaosa i trenutak kad je bomba bačena

Osmosatni radni dan

1864. godine radnici su započeli borbu za osmosatni radni dan koji su smatrali „prirodnim produžetkom ukidanja ropstva”. Njihov pokret ubrzo se omasovio i obuhvatio radnike različitih struka i obrazovanja, kao i različitih etničkih, rasnih i vjerskih pripadnosti. Bio je to prvi radnički pokret nacionalnih razmjera u SAD-u. U sklopu njega utemeljene su tzv. Osmosatne lige, osnovani novi sindikati i ojačani već postojeći. Prvi uspjeh postignut je 1866. godine kada je država Illinois zakonski ograničila broj radnih sati.

Osim zahtjeva za većom količinom slobodnog vremena, osmosatni pokret označio je i prvo zauzimanje radnika za državnu regulaciju industrije u njihovu korist. A zauzimajući se za osmosatni rad mimo vlade – sami ili putem sindikata – radnici su „tražili nešto još radikalnije: kontrolu nad vlastitim radnim mjestima”. Zastrašeni mogućnošću gubitka svoje dotad gotovo neograničene moći nad radnicima, neki su poslodavci počeli nuditi povišice plaće u zamjenu za odustajanje od zahtjeva za kraćim radnim vremenom.

Pokret imigranata

1.svibnja 1867., kada je zakon o osmosatnom radnom danu stupio na snagu u Illinoisu, deseci tisuća radnika slavili su na ulicama Chicaga. No, već idući dan poslodavci su se oglušili na zakon i naredili zaposlenicima da odrade svojih uobičajenih 10 do 11 sati. Radnici su krenuli u opći štrajk i zauzeli ulice, silom odvlačeći one koji su ostali na poslu s njihovih radnih mjesta. „Nakon nekoliko dana štrajka stigla je državna milicija i okupirala radničke četvrti.” 8. svibnja štrajk je ugušen i radnici su se vratili svojim dugim radnim danima. Sindikati i radnički pokret godinama su se oporavljali od tog poraza.

1880-ih godina imigrantski radnici iz Njemačke osnovali su u Chicagu radikalni pokret Središnja radnička unija Chicaga, u kojem su glavnu riječ imali anarhisti August Spies i Albert Parsons. Njihov glavni zahtjev bio je „osmosatni radni dan za desetosatnu plaću”. Početkom 1886. godine niz manjih njemačkih prehrambenih pogona prihvatio je njihove zahtjeve, a sljedeći korak aktivista bilaje najava općeg štrajka u Chicagu 1. svibnja koji bi potrajao dok svi poslodavci ne pristanu na osmosatni radni dan. Povjesničar James Green napisao je da se 1. svibnja 1886. dogodilo nešto „više od općeg štrajka; bio je to ‘populistički pokret’ u kojem su radni ljudi vjerovali da mogu uništiti plutokraciju, obnoviti demokraciju i stvoriti novu ‘kooperativnu zajednicu’.”

Ubijanje anarhista

Praznik rada obilježava se u 80-ak država, među kojima je i HrvatskaPraznik rada obilježava se u 80-ak država, među kojima je i HrvatskaNišta od toga nije se dogodilo. 3. svibnja policija je u tvornici McCormick Worksubila šest štrajkaša i pretukla još desetke njih. Dan kasnije anarhisti su se okupili na trgu Haymarket kako bi prosvjedovali protiv ubojstava. Policija „predvođena istim inspektorom koji je predvodio napad na McCormick” pokušala je rastjerati okupljene, no tada je netko na policajce bacio bombu, a oni su uzvratili paljbom. Do danas nije poznato tko je bio bombaš, no osam anarhista izvedeno je pred sud zbog ubojstva policajca. Unatoč nedostatku dokaza, sedmorica od njih osuđena su na smrt. Najradikalniji, Louis Lingg, počinio je samoubojstvo u zatvoru; dvojica su pomilovana, a preostala četvorica – August Spies, Albert Parsons, Samuel Fischer i George Engel – obješena su 11. studenoga 1887. pjevajući Marseljezu na stratištu. Spiesove posljednje riječi bile su: „Doći će vrijeme kada će naša tišina biti moćnija od glasova koje ste danas ugušili.”

U međuvremenu, vlasti su se potrudile u potpunosti ugušiti štrajk, šaljući policiju u racije u domove i okupljališta anarhista. Najvećojradničkoj organizaciji Vitezovi rada, koja je također sudjelovala u štrajku, događaji na Haymarketunepovratno su uništili ugled. Radikale je zamijenila mnogo konzervativnija Američka federacija rada koja je „dominirala radničkim pokretom do 1930-ih”. Tek je 1938. Zakonom o pravednim radnim standardima osmosatni radni dan konačno uveden u federalno zakonodavstvo.

U počast mučenicima

Nasljeđe 1. svibnja nastavilo se njegovati u inozemstvu. „1889. godine francuski sindikalist Raymond Lavigne predložio je Drugoj internacionali, međunarodnoj koaliciji socijalističkih stranaka, da se 1. svibanj iduće godine međunarodno proslavi u počast mučenicima s Haymarketa”i pretvori u međunarodni radnički praznik. 1. svibanj zaživio je u zemljama s jakom tradicijom socijalizma i komunizma te do danas ostaje službeni praznik u više od 80 zemalja svijeta.

U SAD-u je tradicija 1. svibnja kao radničkog praznika zamrla. Kao Dan rada prihvaćen je rujanski datum koji su uveli Vitezovi rada, a nakon što je 1. svibnja više puta preimenovan u „Dan amerikanizacije”, „Dan odanosti” i „Dan zakona”, njegovo je podrijetlo uvelike zaboravljeno, kao i u slučaju Međunarodnog dana žena 8. ožujka, koji također potječe iz SAD-a. No, radnici imigranti posljednjih su godina oživjeli tradiciju 1. svibnja. 2006. godine organiziran je nacionalni štrajk imigrantskih radnika nazvan „dan bez imigranta”, što su bile „možda i najveće radničke demonstracije u povijesti SAD-a”. Štrajkaši, uglavnom latinoameričkog podrijetla, vratili su datum njegovim korijenima i uklopili ga u vlastitu borbu. Stoga ih je i poziv na opći štrajk Occupy Los Angelesa stavio na prvo mjesto, posvetivši štrajk „pravima migranata, poslovima za sve, moratoriju na zapljene i miru”. Remes ne vjeruje da će doći do pravog općeg štrajka, no vidi mogućnost da radnička klasa ponovo pokuša ono što joj nije uspjelo 1886. i udruži se u novi nacionalni pokret koji će u skladu s idejama svojih prethodnika raditi na stvaranju nove „kooperativne zajednice”.