Hrvatska biskupska konferencija je u listopadu 2021., nastavljajući s tradicijom brige za stanje u hrvatskom društvu, organizirala u zajedništvu s kulturnim institucijama simpozij pod nazivom Demografija, iseljavanje i migracije. Riječ je o važnim temama za budućnost svakog naroda, pa i hrvatskog. Predavanja su nešto kasnije tiskana u vrlo opsežnoj knjizi pod naslovom 6. hrvatski socijalni tjedan. Tu se nalazi i moje predavanje s tog simpozija (Mogućnosti i uloga Crkve u povratništvu) u kojem govorim o migracijama i povratništvu kao obilježju suvremenog doba.
Migracije i priča o povratku
Za razliku od seobe naroda i migracija u prošlim stoljećima, danas se u vezi s migracijama govori i o povratništvu.
Već se i u Bibliji spominje čežnja iseljenih za povratak u rodni kraj. Obitelj Elimeleka se zbog nemogućih uvjeta za život seli iz Betlehema na Moapske poljane, da bi se kasnije dio obitelji, kad su se stekli uvjeti, vratio nazad u rodni kraj. Taj slučaj se može usporediti s modernim iseljeničkim obiteljima i njihovom kontinuiranom čežnjom za povratkom u zavičaj. Udovica Noemi, čiji su sinovi i muž umrli u iseljeništvu, ne vraća se sama u zavičaj. S njom na put kreće i snaha, strankinja, po imenu Ruta. Uostalom, čitavo čovječanstvo je, prema biblijskoj priči o prvim ljudima, na putu traganja za povratkom u zavičaj skladnog života iz kojeg su zbog životnih zabluda izbačeni. To je onaj put na kojem se, kako kaže filozof Immanuel Kant, čovječanstvo potvrđuje ili ponovno pada u zablude.
Iseljavanje je danas problem koji pogađa pojedinca iz mnogovrsnih razloga, istina, ponajčešće iz ekonomskih i političkih. Pa ipak tu su i drugi razlozi s kojima se suočava moderno društvo. Iseljavanje ne pogađa samo siromašnije europske zemlje poput Hrvatske i BiH, nego i one bogate. Prema podacima Njemačkog zavoda za statistiku 2015. je oko 3,8 milijuna Nijemaca živjelo u inozemstvu, što je u procentualno čak nešto manje nego Britanaca ili Poljaka.
Najveća iseljenička kriza u Europi
S obzirom na broj iseljenih Hrvata u odnosu na one koji žive u Hrvatskoj i BiH, može se reći da je to narod koji proživljava najveću iseljeničku krizu u Europi. Upravo bi zbog toga Ministarstvo demografije i useljeništva u Hrvatskoj trebalo prije svega pronaći odgovor na uzroke masovnog iseljavanja Hrvata čak i nakon nastajanja samostalnih država Hrvatske i BiH. Tek kad se ustanove uzroci iseljavanja i spriječi odlazak mladih ljudi iz Hrvatske i BiH, može se ozbiljnije govoriti i o mogućnostima povratka.
Da povratak iseljenika nije nemoguć, govore podaci iz Njemačke. Godine 2021. iselilo se iz te ekonomski razvijene zemlje u druge države oko 250 000 Nijemaca, da bi se te iste godine vratilo nazad oko 180 000. Razlozi iseljavanja Nijemaca su zasigurno drugačiji nego oni današnjih migranata iz siromašnih azijskih i afričkih država. Među motivima za odlazak iz Njemačke spominju se želja za novim iskustvom, obiteljski problemi (partner), viši standard, nezadovoljstvo životom ili studij i izobrazba. Razlozi za povratak su uglavnom nezadovoljstvo novim životom u inozemstvu, niža primanja, ali i čežnjom za zavičajem.
Razlika je u uređenosti države
Slično bi se moglo reći i za iseljene Hrvate koji se žele vratiti u rodni kraj. Pa ipak postoji jedna velika razlika. A ona leži u tome što njemačke povratnike čeka uređena država koja im omogućava brzo pronalaženje posla ili pristojnu socijalnu pomoć dok se ne snađu.
Povratnici u Hrvatsku i BiH mogu se uglavnom osloniti na svoju ušteđevinu ili mirovinu. To je upravo jedan od razloga da se u Hrvatsku i BiH vraćaju uglavnom umirovljenici. Brojka mladih povratnika, čime se ponekad hvali vlast, statistički gledano je zanemariva u odnosu na iseljavanje. Još uvijek je broj mladih Hrvata koji se iseljavaju iz Hrvatske i BiH daleko veći nego broj povratnika.
Upravo bi o tome trebalo razmišljati novo Ministarstvo demografije i useljeništva u Hrvatskoj. Prvo treba učiniti sve da mladi ljudi ne odlaze, pa tek tada koncentrirati se na mogući povratak mladih iseljenika. Ukoliko se želi povratak onih Hrvata koji su otišli zbog lošeg ekonomskog stanja, pa i zbog političkih razloga – čega zasigurno ima – treba se osloboditi iluzija kako će lijepo more i čežnja za zavičajem potaknuti iseljenike na povratak. Mnogi su kupili ili napravili ogromne kuće na moru ili u svojem zavičaju, ali još uvijek ne razmišljaju o povratku. Uostalom, stanove i kuće kupuju i bogati stranci.
Jesu li snovi o povratku realni?
Doprinos hrvatske dijaspore za vrijeme obrane Hrvatske i BiH od srpske agresije, kako politički tako i ekonomski, bio je neosporno velik – daleko veći nego je to hrvatska politika ikada željela priznati. Razočaranje zbog mnogih neispunjenih obećavanja, i to od samog početka slobodne Hrvatske, udaljilo je mnoge Hrvate od pomisli na povratak. Utoliko je danas teško očekivati – o tome treba ozbiljno razmišljati aktualna hrvatska politika – da će se moći potaknuti na povratak drugu i treću generaciju hrvatskih iseljenika. Riječ je o ljudima koji su uglavnom rođeni u iseljeničkim zemljama, završili škole, dobro se snašli, uspješno integrirali i prihvatili stil života u društvu u kojem žive. Istina, njihova ljubav prema Hrvatskoj ili BiH, ako su im tamo rođeni roditelji, djedovi i bake, nije još uvijek iščezla. Pa ipak žustro navijanje za reprezentaciju, pogotovo u nogometu, ne treba poistovjećivati sa željom za povratkom. Hrvatska se treba prioritetno orijentirati na stvaranje uvjeta za povratak onih koji su otišli zadnjih 20-ak godina. Njihovo dobro iskustvo glede povratka, moglo bi potaknuti i one Hrvate u inozemstvu koji posjeduju veliki kapital da se odluče za ulaganja u zavičaj roditelja ili djedova i baki. Preduvjet bilo kakvog povratka jest stabilna, pravedna i ekonomski prosperitetna država. Utoliko se može reći da snovi o velikom povratku iseljenih Hrvata nisu realni ukoliko ne dođe do promjene u hrvatskom društvu, ukoliko se ne stvore uvjeti za pristojan rad i život, iskorijeni korupcija i stvori ozračje za isplativa ulaganja. Preduvjet za to jest, s druge strane, iskrena ljubav domovinske Hrvatske prema hrvatskoj dijaspori, a ne političke floskule koje se prosipaju već desetljećima. Neka aktualna vlast prvo poradi na tome da mladi ljudi ne odlaze. Tek tada se može ozbiljno razmišljati o povratku onih koji se nisu još uvijek duboko ukorijenili u društvo drugih država.
Stvoriti preduvjete
Pored angažmana na povratku hrvatskih iseljenika, koji su odselili zadnjih 20-ak godina, važno je poraditi i na motivaciji dolaska unučadi i praunučadi nekadašnjih iseljenika u južnoameričke države. Prema njima bi se trebalo odnositi barem onoliko korektno koliko se odnosi, pod pritiskom Europske unije, prema migrantima koji nelegalnim putem dolaze u Hrvatsku i BiH. Ako ima dovoljno novca za one čije namjere ne poznajemo – jer ne dolaze svi migranti iz istih razloga – onda ga treba biti i za one Hrvate treće ili četvrte generacije iz siromašnih južnoameričkih država. Tu se Hrvatska može ugledati na neke europske zemlje. Po uzoru na Njemačku treba, ako se dugoročno planira s iseljenim Hrvatima i njihovim potomcima, na sveučilištima utemeljiti odjele za izobrazbu djelatnika za rad s povratnicima i useljenicima. Predavači bi mogli biti uspješni povratnici i useljenici koji bi mogli vlastita iskustva, dvojbe i probleme pri reintegraciji i integraciji podijeliti sa studentima, budućim djelatnicima. Uzor na tom području mogla bi biti Katholische Hochschule Mainz, koja od 2006. nudi studij s nazivom Socijalne znanosti: migracije i integracije. Pa ipak ono najvažnije jest stvaranje fondova iz kojih bi se kroz određeno vrijeme moglo financirati doseljene Hrvate dok ne nauče jezik i nađu posao./HMS/