Published On: Tue, Nov 19th, 2013

Jasmila Žbanić potajno snimala u Republici Srpskoj

U zagrebačkom kinu Europa na Vox Feminae festivalu premijerno je prikazan film “Za one koji ne mogu da govore” proslavljene bosanske redateljice Jasmile Žbanić temeljen na istinitoj priči o glumici Kym Vercoe koja je kao turistica spavala u zloglasnom kampu za silovanje Vilina Vlas, nesvjesna prošlosti tog i danas otvorenog hotela.

Ta mlada Australka, naime, na ljetovanju 2011. godine poželjela je vidjeti most o kojem u svojem poznatom romanu piše Ivo Andrić. Na preporuku turističkog vodiča noćenje je rezervirala u resortu za koji je naivno mislila da je tijekom rata ostao netaknut spavajući na istim onim plahtama na kojima su krvarile i zapomagale silovane Bošnjakinje. Njih 150 ubijeno je nakon seksualnog iživljavanja u Vilinoj Vlasi, dok je oko 1500 njihovih sunarodnjaka pobijeno na mostu preko Drine. Krvi je, doznala je Kym kasnije, bilo toliko da se most nakon pokolja danima nije mogao prehodati. Nakon povratka s prvog puta u BiH mračna povijest Višegrada postala je njena opsesija. U gradić se vratila još nekoliko puta snimajući i zapisujući sve što je pronašla, a na koncu je otjerana uz prijetnje policije i lokalnog stanovništva.

Nakon takvog kraja posjeta Višegradu Kym Vercoe u Australiji je napravila predstavu o svojim putovanjima kroz Republiku Srpsku. Predstavu je vidjela redateljica Žbanić, koja je detaljno rekonstruirala iskustva mlade Australke u potresnoj dokudrami “Za one koji ne mogu da govore”, svojem možda najboljem filmu u karijeri obilježenoj nagradama s najvećih svjetskih festivala. Osim stilske izvrsnosti, dodatnu snagu filmu daje činjenica da u njemu Kym Vercoe glumi samu sebe, a gotovo čitav film sniman je na stvarnim lokacijama pokolja. Da bi u tome uspjeli, producenti su morali angažirati lažnog redatelja, zapravo Jasmilina prijatelja iz Beograda. Redateljica koja je izgradila karijeru na prokazivanju užasa koji su se tijekom rata u BiH događali, jasno je, nikad ne bi dobila dozvolu za snimanje u srcu genocida. Muškarac srpskog imena i prezimena u etnički potpuno očišćenom gradiću imao je mnogo veće šanse. Zanimljivo, ni bez poznate redateljice filmska ekipa nije prošla bez problema. Eksterijere zloglasnog hotela snimali su potajice, iz obližnje šume, takvim kadrovima dodatno naglašavajući prijeteću atmosferu nelagode koja se proteže kroz cijeli film, dok za snimanje interijera nikako nisu uspjeli dobiti dozvolu pa je sobe Viline Vlasi “glumio” sličan hotel u Tuzli. Unatoč takvim opstrukcijama ili možda upravo zbog njih, “Za one koji ne mogu da govore” ispao je snažan i važan film koji bez mnogo patetike govori o stvarima koje se teško mogu preboljeti, a još teže zaboraviti.

Ipak, upozorava redateljica, mehanizam kolektivnog poricanja prošlosti u Višegradu je i te kako prisutan, a vodi k opasnom kolektivnom zaboravu. U tom smislu ime filma savršen je opis njene namjere da sagradi filmski spomenik žrtvama genocida kojima je u samom Višegradu zabranjeno (!) podići stvarni kip u skladu s politikom apsolutnog poricanja zločina koji su se tamo dogodili.

– Svi koji su se tijekom pripreme filma zatekli u Višegradu svjedočili su o strašnom zidu šutnje. U čitavoj Bosni nedavna se prošlost ili prešućuje ili se o njoj govori na agresivan način koji ne otvara prostor dijalogu. Važno je inzistirati na suočavanju s ratnim nasljeđem jer se bez toga otvara mogućnost da se najgora zvjerstva jednoga dana ponovno dogode – upozorila je Žbanić još uvijek potresenu publiku nakon zagrebačke premijere. Za one koji su je propustili, film se od 21. studenog prikazuje u Cinestaru. Preporučujemo pogledati!