Isključiva većina svakodnevno iznosi zahtjeve za prihvaćanje svojih stavova kada se govori o definiciji braka, tipu vjeronauka u školama, jednojezičnosti/dvojezičnosti
Pitanja tolerancije, raznolikosti, multikulturalizma, poštovanja drukčijih i “Drugih”, pitanje dijaloga, odnosa manjine-većina u posljednje su vrijeme u Hrvatskoj vjerojatno najčešće zastupljena tema u svim medijima. Dok Brad Paisley, jedan od najznačajnijih današnjih country pjevača, svoju publiku osvaja stihovima pjesme u kojoj pjeva o djevojci s brazilskim kožnim čizmama na gasu svog njemačkog auta koja sluša pjesmu Beatlesa “Back in the USSR”, francuskim poljupcima, talijanskom sladoledu, hladnim Coronama, Amstelu i meksičkim margaritama, a što sve čini tipičnu American Saturday Night, čini se nevjerojatnim da je to i dalje u Hrvatskoj tema broj jedan.
Unatoč tomu što je svijet danas toliko globaliziran, izmiješan, u kojem se teško više razaznaje što komu pripada ili što od čega/koga potječe. Ideja kulturne raznolikosti u europskom kulturnom prostoru datira od samih začetaka Europske zajednice. Pravi počeci zaštite ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije, a time i prihvaćanja “Drugih” zapravo leže u europskoj Konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama iz 1950., koja je u poslijeratnom vremenu osvježila i obnovila ljudsko dostojanstvo.
Među pravom na život, zabranom mučenja, pravom na slobodu i sigurnost, pravom na poštovanje privatnog i obiteljskog života, slobodom mišljenja i izražavanja, slobodom okupljanja, u članku 14 nalazi se i zabrana diskriminacije. Kulturna raznolikost temelj je i mnogih drugih dokumenata UNESCO-a, Vijeća Europe itd., a Hrvatska je na razini javnih politika te u istraživačkom prostoru više-manje kontinuirano slijedila međunarodni razvoj u tom području. Tako je npr. bila među prvim zemljama potpisnicama UNESCO-ove Konvencije o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izraza.
Iako ustavno uređenje jamči poštovanje manjina te navodi kako “Etnička i multikulturna raznolikost i duh razumijevanja, uvažavanja i tolerancije pridonose promicanju razvoja Republike Hrvatske”, često u praksi tome nije tako. Tako primjerice rezultati dugoročnog znanstveno-istraživačkog projekta “Kulturna raznolikost, interkulturni dijalog i digitalna kultura” Instituta za razvoj i međunarodne odnose iz 2009. pokazuju visok stupanj negativne stereotipizacije prema Romima kao pripadnicima manjina te negativnu stereotipizaciju prema Zagrepčanima kao regionalnim pripadnicima. Pojedine kategorije tiču se negativnog i pozitivnog stereotipiziranja: tako 52% ispitanika smatra kako su Talijani brbljavi, 55% ih smatra da su Nijemci vrijedni, 42% da su Romi kradljivci, a 43% da su Zagrepčani uobraženi. Istraživanje je provedeno s ciljem saznavanja odnosa i percepcije domicilnog stanovništva prema “Drugima”. Ispitivali su se eventualni stereotipi prema strancima i prema pripadnicima manjina u Hrvatskoj te stupanj tolerancije prema istima kako u svakodnevnoj, tako i privremenoj, tj. tranzitornoj interakciji (turizam).
Po stupnju tolerancije prema pojedinim nacijama, manjinama i vjeroispovijestima, glorificira se vlastita nacija i vjera (Hrvati i katolici) i to u većini hrvatskih regija. Srbi su manjina o kojoj je percepcija najnegativnija: čak 71% ispitanika izrazilo se negativno prema toj manjini (28% loše, a čak 43% izrazito loše mišljenje).
Po pitanju vjerske pripadnosti, katolici su nacionalno percipirani pozitivno u postotku od 79%. Pravoslavni (42%), muslimani (49%) i Židovi (42%) većinski su percipirani neutralno, što pokazuje da vjera igra manje negativnu ulogu u percepciji ispitanika nego što je ima nacionalnost. Ipak, prilično su značajni i postoci negativne percepcije tih vjeroispovijesti (Židovi 28%, muslimani 32%, pravoslavni 32%). Ateisti su lošije percipirani od pripadnika bilo koje vjeroispovijesti. Treba reći kako takvi rezultati imaju posebnu težinu jer su ispitanici bili učenici 4. razreda osnovnih škola iz svih regija Hrvatske. A čini se ni da se od 2009. do danas nije puno promijenilo. Prema tome, očit je nesrazmjer između razine javnih politika i stvarnosti koja se, nažalost, svakodnevno manifestira kroz zahtjeve priznavanja mišljenja isključive “većine”, bilo da se radi o pitanjima spolnog odgoja i obrazovanja, definicije braka, tipa vjeronauka u školama, jednojezičnosti/dvojezičnosti itd. Kako onda te deklarativno inkluzivne javne politike mogu biti korektiv onome što je porazno stvarno stanje? Može li se kroz programe pravilnog informiranja i obrazovanja u Hrvatskoj, bez obzira radi li se o formalnom obrazovanju kroz školski kurikulum ili neformalnim vidovima obrazovanja, nešto postići?
Mogućnost istinskog interkulturnog dijaloga pretpostavlja znanje o pojedinim kulturama. Neznanje je preduvjet za stvaranje stereotipa i površne percepcije “Drugih”. Hrvatska je u tom smislu ksenofobna zemlja pa je snažnija informiranost, odnosno obrazovanje u tom pogledu svakako poželjno rješenje. Kultura često pruža mogućnosti rješavanja ovakvih problema i može nam pružiti zadovoljstvo raznolikosti o kojem pjeva Brad Paisley. U Hrvatskoj kultura, čini se, još uvijek nosi predznak prokletstva. Prokletstva nespremnosti prihvaćanja drukčijih. Zašto nam je EU onda bila poželjno odredište ako nismo spremni živjeti prema njenim osnovnim načelima?