Moj prvi posao bio je prevođenje. Silvia Plath, John Updike, moderna američka poezija. Dvije sam se godine bavila time pa sam onda volontirala na sudu
Najpoznatija hrvatska odvjetnica Jadranka Sloković jedna je od važnih osoba u braniteljskom timu bivšeg premijera Ive Sanadera. Tajglomazni prces bio je, međutim, tek jedna od stvari o kojima smo razgovarali.
Bili ste danas na sudu u Puli, vozili ste auto tamo i natrag i sada vas još i ja čekam…
– Stalno sam u takvom ritmu. Ništa neobično. Nema zatvaranja kancelarije pa dolaska doma. I doma se radi. Neću vam ni pokazati svoj raspored za sljedeće dane… Ne živim posebno ugodno. Slobodnog vremena – nemam.
Imate velik posao, branite Sanadera…
– Da. To je zaista posao. Na sudu i izvan njega. Sanader budi zanimanje i intrigira pa iritira mnoge. Mediji su dodatno potencirali negativan stav javnosti prema njemu. U tom se svjetlu i na nas branitelje koji profesionalno obavljamo svoj posao gleda sa sumnjom. Ljudi naime misle da ako dobro obavimo posao, da postoji ‘opasnost’ da bude oslobođen – ishod koji se nikako ne uklapa u unaprijed stvoren zaključak u javnosti o njegovoj krivnji. Naravno da takva situacija uvelike otežava naš posao jer i sud sudi, barem donekle, pod dojmom takvih pritisaka.
Pula je grad vaše obitelji, rođeni ste tamo?
– Ne, ja sam rođena u Zagrebu. Sve škole i fakultet prošla sam u Zagrebu. Otac mi je iz Istre. Dakle, ‘vučem’ na Istru. A mama je Dalmatinka. Postoji i jedno selo u Istri, Slokovići se zove. Otamo je moj nono.
Prvi vam je posao bio onaj tužiteljice, kad ste završili pravo?
– Ne. Prvi posao bio je prevođenje. Silvia Plath, John Updike, moderna američka poezija. Znači, književnost. Dvije godine time sam se bavila pa sam onda volontirala na sudu. Htjela sam raditi na sudu. No, slobodno mjesto pojavilo se u tužiteljstvu, u Državnom odvjetništvu. To sam radila osam godina.
Pisala sam poeziju
Poeziju ste i pisali, pišete li još?
– Pisala sam, ali samo za sebe. Pa tko ne piše kad ima četrnaest godina…
Biste li nam dali jednu svoju pjesmu da je objavimo uz ovaj intervju?
– Naravno da ne. Taman posla.
To su bile ljubavne pjesme?
– Nema ljubavnih. To su bile ozbiljne, misaone pjesme. Pa znate, s četrnaest godina ste najpamentniji na svijetu. Jel’… haaa…
Posao tužitelja je neugodan?
– Paaa, i nije, zavisi iz koje pozicije se gleda. To vam je, ustvari, sve jedan te isti posao. Tužitelj podiže optužnicu, ako ima razloga za nju. To je početak jednog procesa. Tužitelji nisu u kontaktu s okrivljenicima. Rade s papirima, dakle apstraktno. To je laboratorijski posao. Ne kontaktirate te ljude… osumnjičenike, optuženike.
Mislite da je to dobro?
– To je tako, to su pravila profesije, a na taj su način tužitelji barem u dijelu manje opterećeni. Ljudi su teški, pravo nije tako teško. Posao odvjetnika je teži; osim tog formalnog dijela posla, morate puno vremena posvetiti strankama u neformalnim kontaktima. Po prirodi stvari vam postaju bliske, željeli vi to ili ne, upoznajete ih, razgovarate s njima. Branite ih. Radim na istom poslu kao i ranije kad sam bila tužitelj, ali sada u drugoj dimenziji. Ako postupak dulje traje, a posebno ako je osoba u pritvoru – vi doznajete o njoj, od nje same, gotovo sve.
Stvara li se s vremenom neka posebna veza između optuženika i odvjetnika?
– Uspostavljaju se veze različitih profila, ovisno o osobnosti okrivljenika. Od potpuno profesionalnih do gotovo prijateljskih jer postoje i osobe vrlo zanimljive i drage, pogotovo u situacijama kada ocijenim da su potpuno neosnovano izvrgnuta kaznenom progonu. Iako u načelu kao odvjetnik, u pravilu morate imati određeni profesionalni odmak. Inače bi vas sve to previše pogađalo i ne bih bila objektivna u procjeni. Ne možete i ne smijete patiti s njima. Suosjećanje bi oslabilo vaše sposobnosti… kad sam branila Kupreškiće, braću, u Haagu, bila sam baš uvjerena da su potpuno nevini. S njima sam proživjela četiri godine haaškog pritvora. Postajete, zapravo, dio njihove familije. Razvijaju se neki prijateljski odnosi koji ne prestaju sa završetkom procesa…
I emocije?
– Naravno. Neki su vam simpatični, neki vam nisu tako dragi… a veza se stvara. Optuženici su vam sve bliži. Ako presuda bude loša, iako vi kao odvjetnik znate da je presuda zakonita, to vas ipak – pogađa. Ne možete ostati indiferentni, posve se distancirati od tuđe sudbine, jer ta osoba postaje i dio vašeg života.
Bez slobodnog vremena
Iz nježne umjetnosti, poezije, ulazite u neumoljivo tužiteljstvo, pa idete u odvjetnike. Tada konačno upoznajete pravu, surovu realnost. Zločine i zločince osobno… Žena ste…
– Ja mislim da je pozicija žena ista kao i pozicija muškaraca. Posao kojim se bavim jednako je težak i muškarcima i ženama. Puno vremena trošim na pripremu, analizu slučaja, konstrukciju obrane, odlazak u pritvor, odlazak na sud. Uz to, istovremeno imate nekoliko različitih varijanti obrane. Kao odvjetnik zaista nemate slobodnog vremena. Vjerujte mi, nemam slobodnog vremena.
Vi ste svjesni koga branite i pred kim ga branite? Tek tada pripremate obranu?
– Jesam, moram biti. Odvjetnici nisu psiholozi, ali određena socijalna inteligencija je nužna. Morate prepoznati koju i kakvu osobu branite. Kako sud prihvaća vaše argumente. Prilagođavate se situaciji. Odvjetništvo sadrži dozu manipulacije, kao i svaki drugi posao. Odvjetnik mora ponuditi verziju obrane koja je dovoljno uvjerljiva, barem toliko koliko je uvjerljiva priča tužitelja. To je zanimljiv posao. Naravno, sve se to radi unutar zakonom određenih granica i logike.
Dakle, ne izmišljate?
– U načelu ne, ali u nekim slučajevima, a kada slijedimo obranu branjenika, ostaje u dijelu mjesta i za našu imaginaciju. Vi okolnosti koje terete okrivljenika tumačite na neki drugi način. Počinjemo, naravno, s činjenicama. Tužitelj ih tumači na jedan način, odvjetnik na drugi način. Sud zaključuje, možda, na treći način. Dakle, radi se o izvjesnoj konstrukciji obrane, a i manipulaciji, ali ne u lošem smislu te riječi.
Da li vam vaše stranke, okrivljenici, govore potpunu istinu?
– Naravno da ne govore. Većina ne govori punu istinu. Rijetko tko vam kaže da je počinio djelo za koje ga se tereti. Osim ako su dokazi nepobitni. Svi radije kažu da nisu napravili nedjelo nego da jesu.
Kako ide vrijeme, vjerojatno vam se otvaraju, počinju govoriti istinu?
– Ne. Ne svi. Opet, velika većina ne.
Prijateljstva izvan suda
Ali, zašto? Pa vi ste im jedina čvrsta točka. Slamka spasa…
– Mi odvjetnici i ne inzistiramo na apsolutnoj istini. Mi nismo bogovi. Stranke same izaberu kako će komunicirati s odvjetnikom. Ne govore nam istinu jer smatraju da ako mi povjerujemo da su nevini, onda ćemo se još žešće boriti za njih. A to nije istina. Nama bi bilo lakše pripremiti obranu kad bismo doznali pravu istinu, koju je izrekao okrivljenik. Ali to ne ide.
Slažem se da niste bogovi. Ali za okrivljenika ste, svakako, bliže Bogu od njih…
– Možda. Čujte, ne znači da mi ne znamo je li naš klijent napravio određeno nedjelo ili nije. Mi to shvatimo iz niza okolnosti i, naravno, iz spisa. I onda radimo najbolje što možemo, a stranku ostavljamo u uvjerenju da joj u potpunosti vjerujemo.
Apsurdno je da vi držite čovjekovu sudbinu u ruci, a on vam ne kaže istinu…
– Možda. Ali – tako je. To je njihov izbor.
Gadan posao…
– Ponekad.
Tužitelj pa odvjetnik, odvjetnik pa sudac, je li to pravilan put razvitka?
– Ja mislim da bi bilo idealno da suci budu osobe koje su prošle i odvjetništvo i rad u tužiteljstvu. Zatim da su suci osobe sa životnim i pravnim iskustvom. Dakle, ne premlade osobe. U anglosaksonskom pravnom sustavu j to je i postavljeno na taj način. Kod nas vrlo mladi ljudi postaje sucima, gotovo iz studentskih klupa. S dvadeset i pet godina može se postati sudac. To je pogrešno. Bez iskustva ne možete pravilno procjenjivati. Kod nas se diplomirani pravnici najčešće prvo zapošljavaju kao suci ili državni odvjetnici, dakle tužitelji. Često nakon toga u punoj zrelosti odlaze u odvjetnike. To je pogrešan put.
wpDiscuz