Prvi intervju turske aktivistice Başak Şahin Duman iz hrvatskog zatvora: Turska ne propušta kazniti nikoga zbog iznošenja mišljenja, ali nitko nikada nije osuđen zbog masakra deset ljudi u zatvoru Ulucanlar, kao niti za zbivanja iz 2000. godine kada u dvadeset zatvora ubijeno 28 političkih zatvorenika. Nema kazne ni za odgovorne u slučaju odsijecanja ruke zatvoreniku Veli Saçiliku prilikom mučenja, ni za silovanje zatvorenice Arzu Torun.
Bivša turska studentska aktivistica Başak Şahin Duman već je gotovo dva mjeseca u hrvatskom pritvoru gdje čeka odluku o izručenju u Tursku u kojoj je osuđena na šest godina i tri mjeseca zatvora zbog terorizma. Njezin slučaj u Hrvatskoj je otvorio temu stanja ljudskih prava u Turskoj, načina na koji pojedine zemlje koriste termin terorizma za obračun s političkim protivnicima, kao i poštivanja međunarodnih i domaćih obaveza Hrvatske da štiti svoje i strane državljane od političkog progona. Prvi put od uhićenja, Başak priča o svojim iskustvima sa životom i aktivizmom u Turskoj i uhićenju u Hrvatskoj.
Kada većini ljudi u Hrvatskoj nekoga predstavimo kao aktivista ili aktivisticu, teško se dobije dojam koliko taj posao može biti opasan u Turskoj. Recite nam nešto o svojem osobnom iskustvu odrastanja u Turskoj zbog kojeg ste se naposljetku počeli društveno aktivirati.
Ja sam sunitska Turkinja iz srednje klase zbog čega moja priča nije dobar primjer za one koji žele saznati nešto o tome kako se ljudi u Turskoj uključuju u aktivizam. Ima, naravno, još ljudi poput mene, ali nismo većina. Počela sam se aktivirati ne toliko zbog osobnog iskustva, već iz osjećaja prema problemima drugih ljudi. Da dolazim izkurdske, alevitske ili radničke obitelji, kao većina aktivista, uzrok politizacije bilo bi osobno siromaštvo ili potlačivanje. Ovo naglašavam kako ne bih dala krivu sliku.
U stvari, nekome tko ima materijalne uvjete za razvijanje intelekta, nije toliko teško početi se zanimati za političke probleme u Turskoj. Oni koji imaju pristup obrazovanju, knjigama, koji imaju prilike da su upoznaju sa znanošću, čak i unatoč teškoj cenzuri sredstava komunikacije, ipak mogu čuti nešto o represiji, vojnim udarima i vojnoj vlasti. Nekad mogu vidjeti policijske napade na prosvjednike na televiziji, čuti zbog čega se prosvjeduje itd. Čak i ako samo čitate romane ili poeziju, saznat ćete da je svaki intelektualac, pisac ili pjesnik, uključujući i svjetski poznate kao što su Yašar Kemal i Nâzim Hikmet, trpio represiju i bio u zatvoru.
Čut ćete također i de facto ili de jure zabranjene riječi kao što su “Kurdi”, “Armenci” ili “Aleviti” koje se ili ne izgovaraju ili koriste samo kao uvrede. Vidjet ćete i nevjerojatno siromaštvo unatoč teškom radu. Tako ćete shvaćati da je nešto duboko politički i društveno pogrešno. U Turskoj se nalazite okruženi s dva ideološka i dva fizička zida: kemalizmom i anti-terorizmom koji vam daju iskrivljenu sliku stvarnosti, te cenzurom i strahom od represije koji vam ne dopuštaju da saznate više. To su uvjeti u kojima sam odrasla.
Je li vaša odluka da se politički aktivirate bila motivirana željom da srušite te zidove, kako ih nazivate?
Zapravo, prvo sam počela propitivati vjerski i patrijarhalni sistem u godinama kada sam se počela osjećati potlačenom kao žena. Međutim, takav naivni sekularizam me samo više približio kemalizmu, koji je na prvi pogled sekularan, ali u stvari počiva na ideji samo jedne nacije (turske), jednog jezika (turskog) i jedne religije (sunitskog islama). Važan preokret za mene je bio kada sam iznenada i neočekivano saznala da Kurdi doista postoje. Odrasla sam na zapadu Turske u godinama prljavog rata, uz “obrazovanje” koje ti može reći sve npr. o probavi žaba, ali ti nikad neće spomenuti riječ Kurd koja ne postoji ni u rječniku.
Za mene je Kurd ranije značilo isto što i “terorist” i činjenicu da postoji 33 milijuna Kurda saznala sam tek pred kraj svojih tinejdžerskih godina, unatoč tome što meuvijek zanimalo sve od antropologije do kvantne fizike! Nisam samo shvatila da sam protiv svoje volje bila sudionik i podržavatelj prljavog rata protiv Kurda, nego sam se osjećala prevarenom i poniženom kao Turkinja.
Naposljetku sam shvatila da cijela priča o vječnim “unutarnjim i vanjskim” neprijateljima, “agresivnim i zlim” Armencima, Grcima i sve verzije anti-terorističkih mitova postoje zato da skrivaju činjenice. Ako nisam bila slobodna birati želim li podržavati prljavi rat protiv Kurda, jer za njega nisam ni znala, kako sam mogla biti slobodna u bilo kojem drugom smislu? Nakon tih spoznaja, ostao je samo zid straha od represije, a izbor između osobnog digniteta i fizičke sigurnosti nije bio težak.
Dakle, u trenutku kad ste odabrali da se nećete miriti sa situacijom u svojoj zemlji, znali ste da ćete doći u sukob s režimom. Kakva su vaša iskustva represije?
Nakon uključivanja u borbu za političke slobode, bilo u studentskom pokretu, pokretu za ljudska prava ili radničke štrajkove, nije trebalo dugo da se susretnem s policijskim i državnim nasiljem. Bila sam uhićivana mnogo puta, uglavnom nakon što bi policija napala prosvjede. Ti prosvjedi su uglavnom bili studentske akcije za znanstveno, svima dostupno besplatno obrazovanje na materinjem jeziku, protiv povećanja školarina, protiv antidemokratskih “kazni” za studente, zatim prosvjedi protiv seksualnog nasilja i silovanja, mučenja i nestanaka uhićenih, protiv ubojstava u zatvorima i drugih protupravnih policijskih ubojstava, prosvjedi na Međunarodni dan žena ili prosvjedi za prava Kurda.
Svi ti prosvjedi bili su službeno dozvoljeni, ali de facto zabranjeni. Na mnogim prosvjedima svega minutu, dvije nakon što smo se okupili, policija bi nas žestoko napala. Jedva smo stigli podijeliti izjave novinarima, a već bi nas pretukli i uhitili. U pravilu bi nas također i pustili, ali tek nakon što smo proživjeli maltretiranje u postaji. Psihička i fizička tortura je rutina, a i seksualno zlostavljanje je često. I osobno sambila više puta ozlijeđena, sa slomljenim nosom, rebrom, prstom ili zubom. Ne mogu se ni sjetiti točnog broja uhićenja, znam samo da je preko trideset, ali to nije nikakav poseban “uspjeh”, toliko je skupio svaki aktivniji student u par godina.
Represija u Turskoj ne dolazi samo od strane policije. Kakav ste odnos kao studentska aktivistica imali sa Sveučilištem?
Vijeće za visoko obrazovanje provodi ispitivanje i kažnjavanje studenata, jednako za aktivnosti unutar i izvan sveučilišta. Često su za te kazne korišteni isti izvještaji koje je koristila i policija, i to unatoč sudskom oslobađanju. To vijeće me često kažnjavalo. Jedna kazna je prilično poznata jer smo prosvjedovali protiv isključenja tridesetak studenata koji su kažnjeni zbog “plesanja na ideološki način”. Do sad još nitko nije objasnio zašto je kurdsko folklorno kolo “ideološko” ni zašto je kažnjivo.
Posljednji put kad sam bila pred tom komisijom konačno su me izbacili sa svih sveučilišta u zemlji. Osjećala sam veliko olakšanje i s puno ponosa im rekla kako me više konačno nemaju pravo ispitivati jer nemaju nikakve ovlasti nada mnom. Rekla sam kako sam bila na svim prosvjedima za koje me ispituju i kako ću od sada ići na svaki prosvjed na koji želim, jer sam slobodna od njih. Ako me žele ispitivati, morat će se zaposliti u policiji. Sramotno je da u tim ispitivanjima sudjeluju profesori koji bi trebali biti tamo zbog znanstvenog rada!
No, niste samo izbačeni s fakulteta, nego ste naposljetku završili i na sudu s ozbiljnim optužbama. Što se dogodilo na prosvjedu zbog kojeg ste osuđeni?
Da ne objašnjavam detalje oko antiterorističkih zakona, ukratko tih godina 2003. i 2004. već postojeće izrazito restriktivne antiterorističke zakone još su pooštravali. Cilj ove reforme bio je proširiti termin terorizma što je više moguće, kako bi mogaozahvatiti svaki nepoćudni socijalni pokret ili svako korištenje slobode izražavanja. Zapravo, novi zakoni samo su legalizirali represivne prakse koje su se provodile i ranije de facto ilegalno. Na primjer, protupravna policijska ubojstva su se praktički ozakonila Zakonom o posebnim ovlastima policije.
Taj prosvjed bio je dio kampanje protiv novih zakona. Središnji prosvjed odvijao se u Ankari i tamo su se okupili prosvjednici iz više gradova. Već na samom početku, policija je promijenila trasu prosvjeda i nije dopustila prilaz Kongresu. Mi smo na to pristali i promijenili trasu, međutim ni deset minuta nakon toga, policija je napala prosvjed i uhitila mnoge studente, novinare, sindikaliste…
Ja sam uhićena sat vremena nakon završetka prosvjeda u sasvim drugom dijelu grada. To je bio prvi put da su se novi antiteroristički zakoni primjenjivali za obični prosvjed. Iako su i prosvjed i organizacija koja ga je prijavila bili legalni, država je proglasila da iza njega stoje terorističke namjere i svatko tko je na njemu sudjelovao mogao je biti osuđen jer djeluje s terorističkim namjerama. Zbog brojnih presuda Europskog suda za ljudska prava protiv Turske zbog zabrane preko sedamdeset udruga, organizacija i stranaka, država je donijela takav zakon po kojem sada može proglasiti da iza legalne organizacije ili legalnog prosvjeda stoje ilegalne i terorističke namjere. Ovo naše suđenje omogućilo je presedan prema kojem se po anti-terorističkom zakonu može osuđivati sve prosvjede, uključujući i neke mirne sit-ine.
Što se dogodilo nakon suđenja u Turskoj? Kako ste stigli u Hrvatsku i što se dogodilo prilikom dolaska?
Još prije pravomoćne presude odselila sam se iz Turske u Njemačku, kao i mnogi moji kolege. Tamo sam počela novi život i radila kao prevoditeljica, što mi je omogućilo da putujem i zadovoljim svoju veliku znatiželju. Strast za putovanjima me i dovela u Hrvatsku. Nažalost, nisam znala da je moja mogućnost putovanja odnedavno znatno ograničena međunarodnom tjeralicom koju je objavila Turska. Pošto sam uhićena odmah nakon ulaska u zemlju, sve što sam vidjela od Hrvatske su aerodrom i zatvor. Još uvijek se nadam da ću uskoro moći vidjeti više. Trenutno čekam odluku suda o izručenju, odnosno policije o azilu.
Başak Şahin: “Tražim odbacivanje turskog zahtjeva za mojim izručenjem, jer imam jasne dokaze kako sam progonjena zbog političkih razloga i zato što je država koja me progoni poznata po svojim represivnim politikama, posebno prema zatvorenicima.”
Koja su vaša očekivanja od hrvatskih institucija?Očekujem odbacivanje zahtjeva za izručenjem i dobivanje političkog azila, jer to proizlazi iz međunarodnih zakona. Zahtijevam to jer imam jasne dokaze kako sam progonjena zbog političkih razloga i zato što je država koja me progoni poznata po svojim represivnim politikama, posebno prema zatvorenicima. Čak je i slučaj u kojem sam osuđena vrlo jasan primjer toga kako su društveni aktivizam i sloboda govora izloženi represiji. Također, činjenice jasno pokazuju kako izručenje u Tursku dovodi u pitanje moju sigurnost. Nabrojat ću samo neke primjere za ilustraciju.
Prilikom uhićenja 2004. bila sam u zatvoru Ulucanlar, poznatom po masakru zatvorenika 1999., kada je vojska zatukla deset političkih zatvorenika metalnim šipkama s čavlima. U izjavi za hrvatske novine, veleposlanstvo Turske navodi kako je prosvjed u Ankari koštao 2,7 milijardi lira (iako nitko nije osuđen za štetu), ali ne spominju kolika je cijena deset ljudskih života. Turska ne propušta kazniti nikog zbogPsihička i fizička tortura u turskim zatvorima je rutina, a i seksualno zlostavljanje je često. I osobno sam bila više puta ozlijeđena, sa slomljenim nosom, rebrom, prstom ili zubomiznošenja mišljenja, pa makar to opravdala i smećem koje nisu počistili za sobom nakon prosvjeda, ali nitko nikada nije osuđen zbog ovog masakra. Godinu nakon toga, u dvadeset zatvora je ubijeno dvadeset i osam političkih zatvorenika od čega je šest žena zapaljeno u njihovim ćelijama. Nema kazne ni za odgovorne u slučaju odsijecanja ruke zatvoreniku Veli Saçilikuprilikom mučenja, ni silovanja zatvorenice Arzu Torun, kao ni u posljednjem slučaju kada je otkriveno da je preko osamdeset kurdskih maloljetnika sustavno seksualno zlostavljano u maloljetničkom zatvoru u Adani.
Naravno, mogla bih pričati još satima o ubojstvima, silovanjima, mučenjima, zlostavljanjima i to je samo onaj dio priče koji se tiče zatvora. Sve ovo ne govorim samo zbog svog slučaja, nadam se da ovo može biti korisno i važno i zbog razumijevanja i poštivanja ljudskih prava u vašoj zemlji.