Prošloga tjedna, na posljednjoj sjednici Hrvatskoga sabora održanoj u 2018. godini usvojena je saborska Deklaracija o “položaju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Predlagač Deklaracije pozvao se na Ustav Republike Hrvatske, Strategiju i Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan granica zemlje i Strategiju nacionalne sigurnosti te je podsjetio na Rezoluciju Europskoga parlamenta o Izvješću o napretku BiH za 2016. godinu.
___________piše: Ivo Lučić I Globus.hr
U prve dvije točke Deklaracije predlagač je iznio svoje viđenje BiH i njezine budućnosti: 1. Za uspješno funkcioniranje BiH na svim razinama ključno je da svi njeni konstitutivni narodi i građani budu ravnopravni, da u nju imaju puno povjerenje i vjeruju u njenu budućnost. 2. Samo puna primjena Ustava BiH kojim je BiH definirana kao država tri ravnopravna konstitutivna naroda i građana BiH, s potpunim mehanizmima zaštite legitimnih interesa konstitutivnih naroda te zaštite kolektivnih i individualnih prava na cijelom državnom području, omogućit će jednakopravnost konstitutivnih naroda i BiH u cjelini, sukladno najvišim europskim standardima. Očito se traži zaštita individualnih prava građana BiH i prava konstitutivnih naroda kojima isti ti građani u apsolutnoj većini pripadaju. Saborski Odbor za zakonodavstvo jednoglasno je prihvatio prijedlog Deklaracije, a na njezin tekst nije imao nikakvih primjedbi.
Ipak, Deklaracija nije prihvaćena jednoglasno. Za nju je glasovao 81 zastupnik, 11 ih je bilo protiv, a četiri su zastupnika bila suzdržana. Primjetno je da veći broj zastupnika nije pristupio glasovanju o predloženoj Deklaraciji. Razlozi su različiti. Dio zastupnika smatrao je da je Deklaracija tek “načelna”, nedovoljno čvrsta i da ju je trebalo ojačati. To se prije svega odnosi na zastupnike Mosta koji su ponudili i četiri amandmana koji nisu prihvaćeni. S druge strane, dio zastupnika podlegao je dojmu da se radi o inicijativi koja prije svega služi Hrvatskoj demokratskoj zajednici za učvršćivanje svoje pozicije među biračima koji su na različite načine vezani za BiH. Pri tome su se u sabornici čule rasprave koje su pokazale da dio zastupnika nema pojma o BiH te da nisu otišli dalje od prijepora s kraja devedesetih i retorike Stipe Mesića. Vjerojatno najsloženiju političku situaciju i najtežu državnu krizu u Europi oni svode na personalne ili stranačke odnose, ideološke fraze ili stare omraze. Manifestirana je sva bezidejnost SDP-a kao i razjedinjenost i slabost partijskih struktura. Ni hrvatska “desnica” nije se pokazala boljom od “ljevice”. Otuda su uglavnom frcale prigodne doskočice uz nešto dodrinaštva, a bilo je i pozivanja na takozvani “Travanjski paket” odnosno prijedlog ustavnih promjena iz 2006. koji su prihvatila trojica predsjednika najvećih nacionalnih stranaka, ali su njegovo donošenje spriječili Božo Ljubić i Haris Silajdžić. Navodno, da je taj “paket” ustavnih promjena prihvaćen, Hrvati bi danas u BiH bili u puno boljem položaju i sami bi birali svoje zastupnike u tijelima vlasti. Zanimljivo, ali isto to tvrde i iz Demokratske fronte – stranke Željka Komšića uzurpatora položaja hrvatskoga člana Predsjedništva BiH. Frontaši su pred izbore tražili da se u zamjenu za odustajanje Komšića od kandidature Dom naroda (prema prijedlogu iz “Travanjskog paketa”) pretvori u svojevrsnu komisiju koja će raspravljati samo o pitanjima od vitalnoga nacionalnoga interesa. Dakle, eto vam Dom naroda, samo ćemo ga prije toga učiniti potpuno politički i na svaki drugi način irelevantnim. Uglavnom, da je prihvaćen “Travanjski paket”, danas bi bošnjački političari potpuno legalno i legitimno preglasavali i omalovažavali Hrvate u BiH, a ovako to rade protivno Daytonskom i Washingtonskom sporazumu, europskim konvencijama, ustavima i presudama ustavnih sudova. U kontekstu ukupnih odnosa, tradicije BiH, ali i pozivanja na različite autoritete, nije nevažno kazati da je i Biskupska konferencija BiH na svom 36. redovnom zasjedanju održanom u ožujku 2006. osudila i odbacila “Travanjski paket”. Biskupi su posebnom izjavom pozvali “zastupnike hrvatskoga naroda, ali i sve odgovorne političare i druge ljude kojima je multietničnost i demokratičnost ove zemlje na srcu da, vodeći se općim dobrom i demokratskim načelima, učine sve kako ovako zamišljene ustavne promjene ne bi poprimile formu parlamentarne potvrde”.
Još dok su se hrvatski zastupnici probijali kroz zagrebačke adventske gužve žureći svojim domovima, na Deklaraciju je stigla reakcija iz Sarajeva. Skupina “istaknutih intelektualaca” upozorila je da se susjedne države “miješaju u unutarnje stvari BiH” te da se ponovno pokreću procesi “koji su poraženi ratnih devedesetih godina i kojima je presuđeno na sudovima UN-a u Haagu”. Sjetimo se da je Haaški tribunal osnovan kako bi sudio pojedincima za eventualno počinjene ratne zločine, a ne nekakvim procesima, politikama ili državama. Primjetno je da među “istaknutim intelektualcima” dominiraju bivši članovi Centralnoga komiteta SK BiH, odnosno predsjednici i visoki dužnosnici SDP-a BiH koji se s vremenom pokazao kao radikalna bošnjačka politička stranka. Tu je i par bivših čelnika nacionalnih kulturnih društava, jedan državni menadžer te par “paradnih popova” odnosno franjevaca bliskih bivšem komunističkom režimu, odnosno sarajevskim vlastima. Složno su zaključili kako je krajnje vrijeme da “lijevi” odnosno “građanski” politički blokovi konačno formuliraju jedinstvenu dugoročnu politiku za BiH. Nisu mogli previdjeti da su ti blokovi “svoj izborni rezultat ostvarili prije svega u sredinama s većinskim bošnjačkim stanovništvom”, pa su zaključili kako je nužno da “svoje biračko tijelo i demokratske vrijednosti prošire na čitav teritorij BiH”. Još ne znaju kako će to učiniti. Nije bilo riječi o učinkovitosti i eventualnoj odgovornosti onih nebošnjaka među njima, koji imaju hrvatska (prez)imena, a u svojim sredinama (recimo u Posušju), ne mogu ni pomoću svih postojećih ambasada i nevladinih organizacija prijeći izborni prag u mjesnim zajednicama, a kamoli na nekoj višoj razini. Osim, ako im glasove ne daju “građani” bošnjačke nacionalnosti.
Također, “istaknuti intelektualci” konstatiraju da su “građanski” političari potkapacitirani populisti koji ne razumiju ukupne procese kroz koje društvo i država prolazi. Na kraju, s tipičnom pozom moralne superiornosti i nemalom dozom mesijanskoga kompleksa, zaključuju kako se budućnost države i stabilnost društva ne mogu prepustiti samo političkim strankama i njihovim pragmatičnim partikularnim interesima. Još manje onima “koji su je uništavali i žele je vratiti u prošlost”, pa je svako pozivanje na izborni legitimitet u ovakvim okolnostima “čista manipulacija”. Čemu uopće izbori kada su tu moralno superiorni “istaknuti intelektualci” koji se ne boje nikakva izazova, čak bi se prihvatili i vlasti. Naravno, nikako zbog položaja, moći i novca, nego zbog budućnosti društva i države. Možda ih kakav visoki predstavnik i nametne, kao što su nametnuli čitavi niz štetnih propisa. U tom slučaju “istaknuti intelektualci” unaprijed polažu prisegu: “Mi se obavezujemo da ćemo se, u ličnom kapacitetu, kao i kroz društvene i političke forme u kojima djelujemo, zalagati za iznesene principe”. Uz “istaknute intelektualce” u parapolitičkom životu Sarajeva djeluju i “nezavisni intelektualci”. Adil Kulenović predsjednik je jedne takve udruge koja se zove “Krug 99”. Radi se o šovinističkoj bošnjačko-bosanskoj organizaciji nezavisnoj od pameti, logike i mjere. Ta je “ublehaška” odnosno montypythonovska družina, u kojoj su uglavnom bivši komunistički aparatčici, u rujnu ove godine “jednoglasno” zaključila i sljedeće: “U BiH nema demokratije, ali ne zbog narodne volje, nego zbog političkih projekata iz Beograda i Zagreba koji insistiraju na konstitutivnosti naroda onako kako ne bi htjeli da bude primijenjeno u Srbiji ili Hrvatskoj“. To što su konstitutivni narodi ustavna kategorija, njima ne znači ništa. U njihovoj tradiciji Ustav se ionako piše “za Engleza”. Ne bi oni bili ni vrijedni spomena da posljednjom izbornom manipulacijom nisu dobili zamaha i počeli otvorenim prijetnjama dodatno trovati međunacionalne odnose u BiH. Kulenović je ustvrdio da je Deklaracija Hrvatskoga sabora ništa drugo nego “udruženi zločinački pothvat”. Njemu je najspornije to što je u Deklaraciji konstatirano da su svi Hrvati bez obzira na to gdje žive dio iste nacije. Jer, tvrdi Kulenović – “u modernom smislu nacija je jednako država”, a onaj politički akter u BiH koji podrži Deklaraciju “bit će zgažen od političkog naroda Bosne i Hercegovine”. Kao marksist, makar i vulgaran, Kulenović bi mogao znati da je Marx definirao naciju kao politički narod, stoga on zapravo govori o bosanskohercegovačkoj naciji koja ne postoji. Naime, nema je u Ustavu BiH. Zato će pokušaj “gaženja” Hrvata na sebe morati preuzeti bošnjački nacionalisti udruženi s bosanskim unitaristima, a u pričuvi su svakako i islamisti. Sedma muslimanska brigada i odred El Mudžahid imaju bogato iskustvo u borbi za građansku BiH. Samo tjedan prije, Kulenović je prozvao hrvatsko političko vodstvo u BiH zbog sporog procesa formiranja vlasti i “upozorio” da će posljedica takvog ponašanja biti “blokiranje ekonomije tzv. Herceg-Bosne” tako što će Bošnjaci bojkotirati kupnju hrvatskih proizvoda. Prijetnju je začinio i sljedećom tvrdnjom: “Mi ni po koju cijenu nećemo odustati od države BiH, pa ako treba i svim mogućim sredstvima, bila ona demokratska ili nedemokratska”. Time se “asocijacija nezavisnih intelektualaca“ prokazala kao fašistička organizacija, spremna na obranu “svoje” države po “svaku cijenu” i “svim mogućim sredstvima”, što uključuje i “gaženje” neistomišljenika, odnosno pripadnika nepoćudnih i “nemodernih” nacija. Nije jasno na koji način Kulenović misli ostvariti svoje prijetnje, ali ih svakako treba primiti na znanje.
Dokazani “gazitelj” Hrvata u BiH, bivši austrijski veleposlanik u BiH i visoki predstavnik Valentin Inzko dosjetio se da bi trebalo napraviti “svojevrstan katalog pozicija na kojima su Hrvati” koji bi trebao poslužiti kao temelj za raspravu o njihovu položaju u BiH, što također zaudara na fašizam. Možda bi te Hrvate valjalo označiti kakvim vidljivim znakom na rukavu, da ne bi bio “pregažen” netko krive nacionalnosti. Trojica bivših visokih predstavnika u BiH: Christian Schwarz-Schilling, Paddy Ashdown i Carl Bild, sada (je) očito trojica bošnjačkih lobista, poslali su pismo Federici Mogherini i ministrima vanjskih poslova zemalja članica EU zbog “uplitanja Hrvatske u političke procese u BiH”. Tumače oni odluku Ustavnog suda BiH, objašnjavaju Izborni zakon, potvrđuju “legitimitet” izbora Željka Komšića i pozivaju Europsku komisiju da naglasi “važnost prava svih građana kao pojedinaca”, zanemarujući i prešućujući potpuno kolektivna prava istih tih pojedinaca, odnosno prava i ravnopravnost konstitutivnih naroda koja oni imaju po Ustavu BiH i Ustavima FBiH i RS, a koja su isti ti visoki predstavnici više puta grubo ugrozili. U Deklaraciji o položaju hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini može se pročitati i da je visoki predstavnik Wolfgang Petritsch u travnju 2002. nametnuo 36 amandmana na Ustav FBiH koji nikada nisu legitimirani i usvojeni u Parlamentu Federacije BiH. Oni su proizveli dugotrajne štetne posljedice po ravnopravnost Hrvata u Federaciji BiH, ali i štetne posljedice za samu BiH. Sporni važeći izborni zakon nije donesen ni u jednom parlamentu BiH nego ga je sredinom listopada 2000. godine, samo mjesec dana prije izbora, amandmanima unakazio američki diplomat Robert Barry koji je tada bio voditelj misije OESS-a. Taj je zakon djelomično osporio Ustavni sud BiH kao što je osporio i Statut Grada Mostara koji je svojevremeno nametnuo Paddy Ashdown, a zbog kojega u Mostaru već 10 godina nisu održani izbori. Sabor Republike Hrvatske donesenom Deklaracijom ne traži ništa drugo nego poštivanje mirovnog sporazuma, odnosno Ustava BiH koji Hrvatima garantira izborena i obranjena prava konstitutivnoga naroda odnosno državotvorne nacije. Reakcije na nju oslikavaju društvenu i političku situaciju u BiH te višestruko opravdavaju njezino donošenje.
wpDiscuz