O novinarstvu, medijima, nacionalizmu, prosvjedima u BiH, kulturnom prostoru i kulturnom tržištu nekadašnje Jugoslavije…, o svemu tome i još ponečemu je u petak navečer u punom Muzičkom centru Pavarotti u Mostaru govorio Viktor Ivančić, utemeljitelj danas ugašenog, ali još uvijek kultnog Feral Tribunea, te jedan od danas vodećih novinara.
Pod tim ‘vodeći’ bi se podrazumijevalo da Ivančić može objavljivati gdje hoće i da se izdavači otimaju za njega, no to nije točno: danas je jedan od onih novinara koji su na margini, ali protiv toga nema ništa.
Nikad ga, kaže, nije zanimalo neutralno novinarstvo: postoji novinarstvo koje intrigira i ono koje izazova nelagodu. On piše i podsjeća na mračne stvari, piše o zločinima koji su se dogodili u njegovom gradu, u njegovoj zemlji, o stvarima koje izazivaju nelagodu, a za takve se izdavači ne otimaju. Danas piše za “Novosti”, koje izdaje Srpsko narodno vijeće.
‘Mislim da će ta margina biti sve glasnija jer će se, po mom mišljenju, taj središnji medijski prostor na neki način urušiti. Jer nisu svi čitatelji isti. Sto tisuća čitatelja 24 sata i tisuću čitatelja portala ‘Peščanik’ i ‘Tačno’, nisu isto. Ovih tisuću više vrijedi jer su oni lojalniji čitatelji, čitaju tekstove s angažmanom. Čitatelji masovnih medija su uglavnom opremljeni ironijom. Danas – sutra njih takvi mediji neće moći mobilizirati ni za što. Kritika će dolaziti iz sasvim neočekivanih mjesta”, ocijenio je Ivančić.
Na pitanje iz publike što misli o građanskim prosvjedima koji se ovih dana događaju u BiH, Ivančić je rekao kako smatra da je njihov motiv socijalni i radovao im se.
“Ono što se sad događa, onoliko koliko ja to sa strane vidim, jest jedan dosta grčevit pokušaj nacionalnih političkih elita da taj socijalni bunt nacionaliziraju i da ga pretvore u neku vrstu etničkih priča. Ono što je bitno jest da današnje političke elite – a tu ne mislim samo u BiH, nego i u Hrvatskoj, Srbiji, itd. – zapravo ne žele dopustiti da socijalno pitanje uopće dođe na dnevni red. Zbog toga je Milanović posjetio Mostar: da socijalno pitanje ne bude tema. Koliko će se u tome uspjeti ne znam, ali u svakom slučaju neke poruke su već poslane i neki uspjeh je već zabilježen. Ne znam kako će se to dalje razvijati”, rekao je Ivančić, s kojim su dijalog vodili prof. Amel Bahtijar i prof.dr. Dragan Markovina.
Zahtjev medijima u BiH da se preda snimljeni materijal s prosvjeda, Ivančić je ocijenio pokazateljem policijske države.
Što se tiče Ferala, kad je pokrenut Feral Tribune njegovi osnivači su mislili da će biti objavljena dva broja – i to je to. No prvi je broj, objavljen u lipnju 1993., rasprodan već za jedno poslijepodne, a ljudi su ga u Splitu kupovali tako što bi kupili Slobodnu Dalmaciju, a ispod nje krili Feral, ispričao je Ivančić.
Ljudi u Feralu su sami sebi zadavali granice i pokušavali njegovati angažirano novinarstvo. Ivančić je počeo pisati u vrijeme jakog totalitarnog sistema, 1980-ih – Ivančić kaže relativno kasno, s 23, 24 godine. Bilo im je važno srušiti jednoumlje i pisati u vremenu kada je svaki kritički glas bio važan.
“Iako se ni jedan od tih sistema, ni onaj 1980-ih kad sam ja počeo pisati i kad smo počeli raditi Feral kao satiričnu rubriku, a ni onaj 1990-ih, nije ispoljio kao totalitarizam, nego je više to bila šizofrena diktatura. Danas je na neki način slično i različito. Slično je zbog toga što formalno ima sve više medijske slobode, ali praktično je ima sve manje i zato što je u jednopartijskom sistemu naglasak više stavljen na direktnu političku represiju i strogi politički naziv, a danas se to radi sofisticiranije. U medijskom prostoru ima sve manje slobode, što je paradoksalno. Ili čak i ako postoji mogućnost da se kritički slobodno izrazite, to u medijskom prostoru bude efektno sklonjeno i prikriveno nekim drugim stvarima”, rekao je Ivančić.
Pisanje i kritički rad su individualni čin i vlastiti izbor, rekao je, i to se radi ne razmišljajući o tome hoće li to što radi imati neki efekt. Čak i ako efekta nema, odnosno ako se ne vidi, to ne znači ništa jer – rekao je Ivančić – ne možemo znati što bi se dogodilo da kritičkih glasova uopće nije bilo.
“Ne dopuštam si da me to obeshrabri jer, u krajnjoj liniji, čak i ako ne bude efekta od mog pisanja ili pisanja mojih drugova, postoji ta osobna potreba da se ne bude pijun u društvenoj igri, nego da, jednostavno, kritički djelujem. Shvatio sam da je to dobro, između ostalog, za mene, a hoće li imati pozitivnih posljedica – tim bolje ako ih bude. I ako ih nema, opet bih pisao”, rekao je Ivančić.
I kada je zbog pisanja doživljavao brojne neugodnosti (možda je ‘neugodnost’ u nekim slučajevima i preblaga riječ), Ivančić je rekao da strah jest ljude sprječava da slobodno djeluju i da strah ne treba bagatelizirati, ali ako se netko već odlučio pisati i pisati kritički, onda treba biti u suglasnosti sa samim sobom i ne pristajati na kriterij straha. Razgovor s Ivančićem održan je na temu “Novinarstvo između konformizma i glasa javnosti” u organizaciji Centra za kritičko mišljenje i portala Tačno.net, prenosi Dnevni list.
Ivančić je, na pitanje moderatora, govorio i novinaru Aleksandru Tijaniću (1949. – 2013.), kojeg je poznavao i s kojim je sredinom i u drugoj polovici 1980-ih pisao kolumnu u Nedjeljnoj Dalmaciji. “U međuvremenu, kao i mnogi beogradski intelektualci, naprosto je postao zaražen nacionalističkim virusom, čak i karijerno – nacionalističkim. Njega je karijerizam odveo u nacionalizam, pretpostavljam da je tako bilo, tako da je za mene bio izgubljen. Pri njegovom odlasku prisjećali smo se njegove stare slave, a ne recentnog razdoblja, posljednjih 20 i nešto godina”, rekao je Ivančić.
Nacionalizam i liberalno tržište
Ivančić je jedan od rijetkih autora koji svoju knjigu nije želio objaviti posebno u BiH, posebno u Hrvatskoj, posebno u Srbiji… I u medijima, rekao je Markovina, danas ćete češće pročitati vijest iz kulture iz Bruxellesa, nego iz neke susjedne zemlje.
“Ja mislim da se to radi planski. Mislim da je to vrlo, vrlo organizirana stvar, potpuno besmislena, ali radi se planski. Stjecajem okolnosti, knjige objavljujem u ‘Fabrici knjiga’ u Beogradu. Potpuno mi je glupo knjigu na istom jeziku objavljivati posebno za BiH, imati posebnog izdavača za Hrvatsku, a pri tome – ono što je zanimljivo – je da formalne zapreke nema, na knjige se ne plaća carina i bilo koja knjiga može biti prevezena preko granice. Međutim, izdavači su postali istovremeno vlasnici knjižara i u sada oni zapušavaju svoje male nacionalne teritorije, ne puštajući knjige iz inozemstva na istom jeziku da budu u njihovim knjižarima. Mislim da to ima i razmjere kulturnog zločina. Zanimljivo je kako se ta nacionalistička paradigma uvezuje s paradigmom liberalnog tržišta i funkcionira vrlo, vrlo skladno. Kada je književnosti, knjigama i literaturi riječ, nitko nije zainteresiran za prostor od 15, 20 milijuna ljudi odnosno tržišta, nego su zainteresirani za prostore od četiri, pet milijuna ljudi. Mislim da je to jedna užasna stvar i kulturna devastacija prvog reda. Meni se na to ne da pristajati: potrošiš manje – više čitav život na rušenje tih granica i sad zbog taštine, da bi mi se knjiga prodala u par stotina primjeraka više, da i ja stavim ciglu na taj zid, to mi se baš i ne da”, rekao je Ivančić.
wpDiscuz