Nema ništa oportunije za početak sjajne i svijetle, pače revolucionarne političke karijere nego, poraditi na dobrom imidžu partijskog gazde. To je nanjušio i Emir Suljagić, koji je 2008. godine napisao knjigu o svom nekadašnjem predsjedniku Zlatku Lagumdžiji.
Knjiga je dostupna na službenim stranicama SDP-a BiH, teška je 29 MB i 244 stranica.
Njen je naslov ‘Pogled na profil, ideologiju, politiku – Zlatko Lagumdžija’. Recenzenti su, gle ti čuda, Ivan Barbalić, Neven Anđelić i Reuf Bajrović. Svi su to ljudi koji su ili magistrirali ili doktorirali na „ljudskim pravima“, mahom sorošlije, danas eksperti za hidrocentrale, energetiku i opštenarodnu obranu.
O Reufu ste već sve čuli, a Barbalić je javnosti poznat kao Komšićev Hrvat, diplomata, kojeg je potpuno nedoraslog funkciji postavio na mjesto predstavnika BIH u Vijeće sigurnosti.
Nakon što se ovaj iskompromitirao tamo mu u pomoć Komšić šalje ujaka. Također SDP-ovog Hrvata koji je bio diplomat u onom ranijem “demokratskijem režimu”.
Piše u knjizi, str. 241. Bajrović i Barbalić su svoje diplome stekli na Sveučilištu u Bologni, vjerojatno kod nositelja katedre za EU i Istočnu Europu profesora Stefana Bianchinija, čovjeka koji javno govori da je Jugoslavija preteča Europske unije. Inače, profesor Stefano Bianchini član je (međunarodne) nevladine udruge za ljudska prava Gariwo Svetlane Broz i, naravno, njen osobni prijatelj.
________piše: Ivan Pepić/poskok.info
Ova knjiga zaslužuje pozornost.
Zašto? Pa upravo kako bismo lakše izmjerili stupanj (stepen) dosljednosti dr. Emira Suljagića, nekadašnjeg srčanog SDP-ovca, današnjeg vatrenog DF-ovca i patriote, čovjeka kojeg bi grčka Syriza ili španjolski Podemos sigurno doveli u svoje redove. Masno bi ga platili, nešto poput nogometnog transfera Ibrahimovića u PSG. Ne sumnjam kako bi ga stavili u napad, i to u napad na interventnu policiju npr. tijekom prosvjeda građana protiv politike štednje. Pišem to jer je on doista čovjek koji, ako sam dobro shvatio, ima kondiciju, izgleda snažno, ne boji se nikoga i sudeći po njegovim nastupima voli napad. S druge strane puno je onih koji ga se boje. Sarajevska čaršija bruji kako ga se naročito boje žene. Posebno gender NGO-i. Koji o njemu argumentirano šute.
Stupanj se dosljednosti lako mjeri, a djela su prva točka mjerenja. Pokušat ćemo tu dosljednost izmjeriti kratkim prikazom spomenute knjige.
Međutim, ako ćemo tako, čini se da Suljagiću nije dobro krenulo. Mjesec dana prije Općih izbora Suljagić je zanijekao da je on napisao knjigu o Lagumdžiji.
Slično kao Petar Isusa, tako se i Suljagić odrekao svog Učitelja kojeg je na početku knjige odmah pohvalio jer „biti na drugoj strani barikade, onako kao što su Lagumdžija i SDP, pitanje je kućnog odgoja“ (8). Kako je moguće da čovjek koji napiše djelo od 244 stranica o profilu jednog političara shvati tek par dana prije izbora da između Izetbegovića, protagoniste knjige, potom njegovog dojučerašnjeg idola i vođe Lagumdžije i samog Dodika postoji „tajni deal“? Još je čudnije da čovjek koji ulazi u intimni prostor jednog političara shvati (tek pred izbore!) da su „Bakir Izetbegović i Zlatko Lagumdžija stekli enormnu imovinu i ogroman novac kojim raspolažu“.
Na početku knjige pak Suljagić hvali „dosljednost“ Lagumdžije. To je pojam koji se u prve dvije stranice teksta spominje čak četiri puta. No dobro. U uvodnom dijelu Suljagić piše kako „Bosna i Hercegovina već skoro dvije decenije preživljava najozbiljniju moralnu krizu u svojoj historiji, pod vlašću svog šljama, najgoreg što je ikad dala“ (9), aludirajući naravno na takozvani nacionalistički šljam.
U knjizi se nalazi veliki broj poglavlja, a neka od njih su: ‘Uvođenje demokratije’, ‘Nacionalne (sic!) stranke – put do pakla’, ‘Sve za državu!’, ‘Drama u Lukavici’, ‘Protiv svih podjela’, ‘Ujedinjenje umjesto propasti’, ‘Antifašizam – jedan za sve’, ‘Breme teških odluka’, ‘Jedno društvo za sve – pravda za čovjeka’. Navedena poglavlja nalaze se u prvih 45 stranica knjige, a preostale su stranice zapravo dodatci, dokumenti, isječci iz novina, pjesm(ic)e i slično, što služi kako bi se legitimirao rad Lagumdžije od 1990. godine pa do dana kad se Suljagić odlučio uhvatiti u koštac i analizirati svog šefa.
Ako se koncentriramo na onaj dio do 45 stranica, i Tito i Pavelić bili bi ponosni na takav ‘Pogled na profil, ideologiju, politiku’. Pa Suljagić ima iskustvo s tim miksanjem, nešto poput DJ-a koji baci ekstra prijelaz s Pitbulla na Radu Manojlović. Što se i pokazalo dugotrajnim koalicijama koje je SDP BiH gnjojio do prije nekoliko mjeseci, a koje je i Suljagić svesrdno podržavao. Tako u poglavlju ‘Nacionalne stranke – put do pakla’, Suljagić govori o podijeli Bosne i o Tuđmanovoj ideji o „banovinskoj Hrvatskoj“ (18). Isti Suljagić zajedno s prijateljima iz Sarajeva podgrijava godinama tezu da je Tuđman „izdao Posavinu“. Logično pitanje koje slijedi jest kako je Tuđman istovremeno prodavao Posavinu i stvarao „banovinsku Hrvatsku“? Na to pitanje još nitko nije odgovorio. Ili pak još logičnije pitanje: zašto prisutnost HV jedinica u Posavini nije agresija a HV u Livnu jest? Ili ako ćemo dalje derivirati: zašto indolentnost tuzlanskog korpusa ABIH u doba pada Posavine ne bi bila izdaja? Ili Suljagić smatra da je Posavina isključivo hrvatsko pitanje? Ako da, gdje nestade građanski nadnacionalni pristup BiH? Nije li ABIH bila dužna braniti svaki pedalj BIH?
Nakon patetičnih citata raznih govora i intervjua koje je Suljagić priredio kako bi prikazao ‘ratni put’ svog šefa, dramatično ležanje u Štokholmskoj bolnici i filozofiranje oko štete zbog potpisivanja Dejtonskog sporazuma dolazimo do poglavlja ‘Protiv svih podjela’ i do citata „Jedna se, suštinska, stvar nije promijenila od kraja rata do danas: socijaldemokratija je i dalje jedini pokret koji stoji na putu konačnoj podjeli zemlje“ (28). Međutim, zašto se Suljagić odrekao socijaldemokratije i zašto je – kako primjećuju neki analitičari u medijima – prihvatio nekakav hibrid između zlonamjernog nacionalizma protiv drugih nacija i izraženog elitnog socijalizma, dakle nacionalsocijalizam, još nije jasno.
Nadalje, u poglavlju ‘Ujedinjenje umjesto propasti’ moguće je pročitati riječi Lagumdžije prije prvih poslijeratnih izbora: „Ako mislite da Komšić, Dodik i ja treba da se dogovorimo da svako pobjedi svog na njihovom terenu, pa da onda postanemo šta – efikasniji nacionalisti od njih? – to se ustvari zove nacionalsocijalizam, a ja neću da završim kao fašista vlastitog naroda“ (32). Zar se upravo to Bosni i Hercegovini nije dogodilo dolaskom na vlasti Alijanse, pa Komšića, pa Platforme? Ono što (navodno) Lagumdžija nije htio to je ostvario te je u tome silno uživao. Tako Lagumdžiju možemo promatrati i kao proroka.
Kad je riječ o socijaldemokraciji „obojica Bošnjaci [Bešlagić i Lagumdžija, op.a.], smo smatrali da bi trebalo praviti bosanskohercegovačku socijaldemokratiju“ (33). I tu možda leži kobna pogreška. U Belgiji, u Švicarskoj i drugim državama podijeljenih društava ne forsira se jednonacionalna stranka niti se forsira izjednačavanje partija iz različitih jezičnih (nacionalnih) pokrajina.
Sve u svemu, knjiga obiluje zanimljivim podacima. Stil pisanja je takav da se Lagumdžija veliča do neba. Knjiga može poslužiti svima onima koji uče kako imati dobre odnose sa stranačkim šefom, a još više onima koji žele saznati što treba učiniti da se dođe do ministarskog mjesta, na primjer kantonalnog ministra nauke i obrazovanja. Suljagić to neće priznati. Doduše, pred izbore 2014. čak nije htio priznati za Dnevnik TV1 da je on uopće napisao tu knjigu nego, eto, to je bio tek predizborni pamflet. Kako reče, tri godine ranije (tada je bila) knjiga „nije mu poslužila da postane ministar“.
Zaključak je simulakrum svega. A Suljagić u svom zaključku piše sljedeće: „svi političari pričaju istim, drvenim, jezikom. I skoro doslovno iste stvari. I svi, barem deklarativno, zagovaraju iste ciljeve, istu budućnost za zemlju koja sve dublje tone u prošlost. Ali, nisu svi isti. Lagumdžija nije “isti”. Zlatko Lagumdžija misli ono što govori i potom radi baš ono što govori. I kada govori o hapšenju ratnih zločinaca i evroatlantskim integracijama – o čemu pričaju i drugi – razlika je u tome što on i zna o čemu govori i misli to što govori“ (44).
Ne bih se htio nikad naći u koži čovjeka koji se srami jedne svoje knjige.
wpDiscuz