Šala sa Straduna

– Šetajući jednog vrućeg ljetnog dana prepunim Stradunom, prijateljice i ja našle smo se u blizini dviju redovnica koje su stajale pokraj nekog izloga. Prema njima je trčala treća te im je rekla: “Jedva sam vas prepoznala”, pa su se sve tri dobro nasmijale. I ja skupa s njima.
U tom sam trenutku pomislila: “I one se znaju šaliti.” Ugodno me je “šokirala” spoznaja da ne znam gotovo ništa ili jako malo o njihovu životu, te sam taj događaj smatrala dobrim poticajem da učinim nešto u tom pogledu – otkrila je Marija, inače rodom iz Imotskog i sa sadašnjom tamošnjom adresom, koja je nekoliko godina kasnije magistrirala baš s ovom temom.
A što je sve otkrila? Krenimo redom, uz jednu napomenu – imena časnih sestara u ovom članku, kao i u njezinu radu, izmišljena su kako bi se zaštitila njihova privatnost.
– Ni jedna sestra nije govorila o nekom posebnom trenutku “prosvjetljenja”, nego su sve poziv opisale kao želju i proces koji se u njima odvijao puno prije nego što su ga prihvatile. Zanimljivo je da je sestra Klarakao simptom shvaćanja i prihvaćanja poziva spomenula prestanak čitanja ljubavnih romana – objasnila je Lozo, uz napomenu kako su se prihvaćanjem poziva ove žene uglavnom suočile s neodobravanjem okoline.

Godišnji odmori

Time se ukazuje na to da uvriježen stav o odlasku u samostan kao bijegu od siromaštva ne nalazi svoj argument, smatra ova mlada istraživačica, navodeći još jedan zanimljiv detalj, onaj iz života sestreFranke, koju je čak i njezin stric, inače svećenik, dugo odgovarao od tog poziva.
Dakle, Marija Lozo odlučila je, osim o redovničkoj i kontemplativnoj svakodnevici, razgovarati sa sestrama o različitim “zanimljivostima” iz njihova svakodnevnog života jer joj je cilj bio približiti kategoriju časnih sestara kategoriji ljudskog bića.
– Sa sestrama koje pripadaju aktivnim redovima razgovarala sam tako o godišnjem odmoru, na koji imaju pravo po mjesec dana svake godine. Svaka ga koristi na različiti način, ali sve to rade najčešće ljeti jer su mnoge od njih zaposlene u obrazovnim ustanovama.
Tada mogu ići na more i kupati se, bilo u jednodijelnom bilo u dvodijelnom kupaćem kostimu, a plaže na koje idu biraju same ovisno o tome je li im neugodno kupati se na plažama na kojima ima njima poznatih ljudi ili nije. Sestra Franka i sestra Vinka su, na primjer, rekle da im to ne predstavlja problem jer vole druženja.
Sestra Franka govorila je i o odlasku na razna kulturna i sportska događanja, pa se dotaknula i teme hrvatskog nogometa, te je rekla da redovito ide na nogometne utakmice, no Hajduk je, kaže, više ne zanima zbog loše kvalitete – otkrila je Lozo.
Inače, temelj reda kojem sestre pripadaju uvelike utječe na kreiranje njihova dnevnog reda u samostanima. U aktivnom redu, koji se temelji na nekim aktivnostima izvan samostana, fleksibilnost je neprijeporna, međutim, u kontemplativnom redu, klauzuri, dnevni je red strogo određen te se stvarno može reći da je “život u zajednici” također jedan bitan zavjet na koji se sestre obvezuju, iako ga ne izgovaraju, smatra Lozo.

Briga o higijeni

– Sestra klarisa kazala mi je da joj je izlazak dopušten samo u slučaju glasanja na izborima, u slučaju dolaska pape, teže bolesti i pogreba roditelja. Međutim, prema njezinu priznanju, sestre najčešće biraju opciju ostanka u samostanima u svim tim situacijama, pa čak i u slučaju pogreba roditelja jer smatraju da je njihova molitva s drugim redovnicama vrijedna i da zbog toga nema potrebe za izlaskom – ispričala je.
Odlazak u časne, svi već znaju, znači odricanje od spolnosti, no to nužno ne znači i prijezir prema tijelu ili njegovo zanemarivanje. Tako su i ove ispitanice Mariji bez ikakvog ustručavanja govorile o menstruaciji i popratnim tegobama.
– Otvoreni razgovor o menstruaciji jako je važan ako se radi o zajednici sa strogim dnevnim redom, jer ponekad te tegobe utječu na prekide dnevnog reda. Međutim, s obzirom na dobne razlike, ne razgovaraju međusobno sve sestre o toj temi, ali se ipak o tome govori, posebno u fazi prijelaza u menopauzu, kad se znaju šaliti da je neka sestra “u klimaksu” te da stoga treba zanemariti njezinu nervozu.
Sestre su naglasile i potrebu higijene u suočavanju s menstruacijom, a jedna od njih navela je da joj je najveći problem u misijama u siromašnim zemljama bila upravo higijena, misleći pritom na higijenske uloške koje je u pojedinim državama još uvijek nemoguće kupiti – otkrila je Lozo, koja je časne ispitivala i o njihovu viđenju položaja žene u današnjem svijetu.

Znaju se i posvaditi

S jedne strane naišla je na odgovore sestre Klare, koja tvrdi da žene ne trebaju težiti preuzimanju muških uloga, ili odgovore sestre Ane, koja misli da je prvenstvena uloga žene majčinstvo, ali s druge strane i na mnogo “modernija” razmišljanja, kao što je ono sestre Franke koja smatra da žene ne treba, ni s oltara, ni s pozornice, gurati u takve stereotipe prema kojima se žena mora udavati ili imati djecu, nego da svakome treba dati pravo izbora.
Osim zbog sukoba u mišljenju, i hijerarhijska organizacija može dovesti do nesuglasja među sestrama.
– Dolazi do konflikata, kako ne, i neka ih. Ne bi bilo normalno da ih nema. Čudna je to kuća u kojoj ih nema. Mi smo vrlo temperamentna zajednica, i nema tu da se nešto neće izreći što se treba izreći. Kod nas se to ponekad čuje s prvoga kata do potkrovlja, budite vi bez brige – kroz smijeh joj je priznala sestra Franka.
Ovo je, dakako, samo djelić onoga što je Marija Lozo otkrila razgovarajući s časnim sestrama, no kako jeSlobodnoj Dalmaciji priznala, tema ju je toliko zaintrigirala da će u sličnom smjeru nastaviti i daljnja istraživanja.