Od 2018. godine, priča o ISIS udovicama iz Bosne i Hercegovine kao da je isparila iz javnog diskursa. Tada su njihovi slučajevi još uvijek punili naslove – žene zaglavljene u sirijskim kampovima, napuštene s djecom, dok su obitelji u BiH očajnički pokušavale lobirati za njihov povratak.
No, nakon tih izvještaja, zavladao je muk. Niti su vraćene kući, niti je njihov status ikad službeno razjašnjen.
Što se dogodilo s bosanskim ISIS udovicama?
Je li ih Sarajevo vratilo tajnim kanalima, daleko od očiju javnosti, kako bi izbjeglo kontroverzu? Bisera Turković možda bi mogla dati odbgovor. Ona je ekspertica za tajne kanale. Ta nije čudno da ju je NATO odbio za veleposlanicu u Brusselsu.
Ili su ostavljene tamo gdje su bile – u rukama radikala, prepuštene vlastitoj sudbini u kampovima poput Roja i Al-Hola, gdje uvjeti već odavno nisu ljudski?
Nitko točno ne zna. Ono što se sa sigurnošću može reći jest da nijedna vladajuća struktura u BiH nije pokazala ozbiljnu spremnost javno riješiti ovaj problem.
Šutnja nakon 2018.
Iznenađuje da se nitko nije bavio ovim pitanjem nakon ključnih događaja u Siriji. Pad Islamske države i stabilizacija Assadovog režima nisu donijeli razjašnjenje sudbine žena i djece iz BiH.
Iako su druge europske zemlje povremeno vraćale svoje državljane iz kampova, u BiH, nakon početne buke i priča o povratku, nije bilo nikakvih konkretnih koraka. Tajna operacija ili politički zaborav? Sve ostaje u sferi nagađanja.
Nakon pada Islamske države, kampovi su postali mjesto dugotrajnog zatočeništva, gdje žene i djeca preživljavaju u uvjetima krajnje bijede, dok ih međunarodna zajednica sve manje primjećuje. Jesu li udovice iz BiH doživjele istu sudbinu? Ili su diskretno vraćene i integrirane u društvo, daleko od očiju javnosti?
Kampovi ili tišina
U kampovima poput Al-Hola i Roja, situacija je ostala užasna: pothranjena djeca, žene bez osnovnih medicinskih usluga, svakodnevna prijetnja nasiljem. No, s vremenom su i mediji i vlade prestali gledati prema tim mjestima. Sarajevo je također prestalo davati izjave, a sudbina tih žena i njihove djece obavijena je velom misterije.
Ako su ostavljene u kampovima, to je tiha osuda vlastite vlade – ostaviti vlastite državljane u rukama onih koji su ih radikalizirali. Ako su pak vraćene, pitanje je zašto se ta informacija skriva od javnosti i kako je organiziran njihov povratak. Jesu li uopće prošle kroz sustave deradikalizacije i reintegracije, ili su jednostavno prepuštene vlastitim obiteljima da se sram i stigma nose sami?
Što sada?
Nakon Assadove eliminacije ova tema nije ponovno otvorena, kao da je nekome odgovaralo da se o njoj više ne priča. Jesu li žene još uvijek u Siriji? Jesu li njihova djeca zaboravljena u logorima? Ili su svi oni već ovdje, među nama, u tišini i bez ikakvih konkretnih odgovora? Sarajevo šuti, a javnost je već zaboravila.
Sudbina ISIS udovica iz BiH ostaje nepoznata. I dok se priča o humanitarnim krizama nastavlja negdje drugdje, pitanje je hoće li ikada netko odgovoriti na to što se dogodilo s tim ženama i njihovom djecom. Jer, zaborav nije rješenje – on je samo produženje tragedije.
Jedno od pitanja koje se nameće, kod njihove reintegracije u sarajevsko društvo je kako im naći posao jeste zapošljavanje. Nama je pao na pamet BH Gas. Budući da je sada jasno kako je Murphy islamistički potrčko, nema bolje prigode nego da se te tete zaposle u ovoj novoosnovanoj tvrtki. Osnovana je nasiljem i supremacijom muslimana nad Hrvatima. Zakon o njoj je donešen isto tako . Džihad ukazom Bidenovog mazluma. Red je da one prve tu dobiju posao. Što jes, jes. /POSKOK/
wpDiscuz
