Pokazuje se da je nemoguće obračunavati se s nacionalizmom, ne samo u Hrvatskoj, na način taktički, u smislu pogledaćemo koji su među njima kulturniji i pametniji pa ćemo s njima zajedno nešto pokušati. Tu se pokazuje da je to iluzija, izjavio je u intervjuu za Oslobođenje Boris Buden, filozof i teoretičar kulture.
Povodom aktuelnih događanja u Hrvatskoj Vi ste sa ostalim članovima uredništva magazina Arkzin, koji je izlazio devedesetih godina, odlučili da štampate nekoliko brojeva ovog lista. Slogan pod kojim se Arkzin vraća glasi “Vratile su se devedesete, vratio se Arkzin”, da li su se zaista vratile devedesete i u kojim segmentima?
– To je jedan određeni slogan i on zapravo metaforički govori više o jednom kontinuitetu, nego o povratku nečega što je bilo, pa je nestalo, pa je onda došlo. Dakle, to razdoblje u kojem se mislilo da hrvatski nacionalizam ima svoje određene materijalne razloge u sprskoj manjini koja ne dozvoljava hrvatskoj državi da se demokratski ustroji, u Srbima kao remetilačkom faktoru, u cijeloj onoj priči u kojoj se pretpostavlja da je mržnja, rasistička mržnja, prema Srbima uzrokovana nekakvim objektivnim okolnostima, događajima itd.
Autohtona mržnja
Ovo što se sada vraća je dovođenje stvari do istine, odnosno mi sada vidimo istinu. Istina je sljedeća: ćirilica naravno uopće ne ugrožava Hrvate, kao što ni srpska manjina nema nikakvu socijalno-političku, niti bilo kakvu drugu, snagu da bi na bilo koji način dovela u pitanje funkcioniranje slobodne, demokratske i samostalne Hrvatske. Ta mržnja nema nikakav oslonac u nekakvim objektivnim razlozima, nego je autohtona. Ona je dio nečega što je zapravo taj takozvani hrvatski identitet, kako se on artikulira u želji za samostalnom državom.
Šta se onda vratilo?
– Vratila se situacija u kojoj slobodno možemo ponoviti ono što smo radili devedesetih u vrijeme rata. Odnosno prokazivati hrvatski nacionalizam kao nešto što je motivacijski element samouništenja, koji je duboko u toj hrvatskoj političkoj povijesti. U smislu u kojem se ta želja za ostvarenjem samostalne države tumači kao naivna, po sebi sasvim normalna, jer sve nacije moraju to imati, pa onda i Hrvati i onda pokušaj tog tuđmanovskog utrapavanja čitave povijesti, svih hrvatskih razlika u tu jednu struju koja vodi i okrunjuje cijelu povijest nastankom hrvatske države. Ta iluzija je nešto o čemu smo mi govorili i pisali otvoreno. Neko ko se sjeća Arkzina znaće što je bila razlika između njega i ostalih, također, opozicijskih medija. Oni su svi zasnivali svoje teze na takozvanoj drugoj Srbiji, drugoj Hrvatskoj, boljoj, uljuđenoj, kulturnijoj, pristojnijoj, oni koji ljube svoju naciju, a ne mrze druge. To je taj pozitivni, tada se govorilo, liberalni nacionalizam. Treba se sjetiti danas da je Vesna Pusić, koja je ministrica vanjskih poslova Hrvatske, tada u erazmusu sa tom građanskom, liberalnom strujom zastupala tezu o tom liberalnom nacionalizmu. Međutim, danas se pokazuje da od tog liberalnog nacionalizma nema ništa. Da nema čak ništa niti od tih pozitivnih obećanja i energije koju je nacionalizam stalno zazivao. Bilo da je to u smislu, kad se mi oslobodimo srbo-četničke totalitarističke Jugoslavije, onda ćemo prosperirati u svakom pogledu.
Sada se pokazuje da je to bila definitivno iluzija. Nisu se vratile devedesete, nego je istina došla po svoje. Dakako, nije riječ o svim Hrvatima, nego je riječ o jednoj političkoj opciji koja se ne može ničim zadovoljiti, u smislu da se sad ostvari Hrvatska država, da dođe do tog prosperiteta, nego se ona artikulira u svojoj rasističkoj istini i o tome je ovdje riječ. Da nije ćirilice, bilo bi nešto drugo, dakle uopšte nije riječ o tome. Pokazuje se da je nemoguće obračunavati se s nacionalizmom, ne samo u Hrvatskoj, na način taktički, u smislu pogledaćemo koji su među njima kulturniji i pametniji pa ćemo s njima zajedno nešto pokušati. Tu se pokazuje da je to iluzija. Stoga, za Arkzin je bio bitan radikalan stav negacije, ali negacije ne samo prema tom zlom nacionalizmu nego negacije prema onome što se tada zvalo Druga Hrvatska. Jer je ona nosila u sebi taj oportunistički stav koji je doveo do toga da je dvadeset godina prošlo i da se ništa nije promijenilo, da taj nacionalizam izlazi kao da srbo-četničke snage bombardiraju hrvatske gradove, što nije istina.
Koliko ono što se dešava u samoj EU, i činjenica da je Hrvatska njena članica, ima uticaj na ova događanja u Hrvatskoj, te koliko se ono što se na ekonomskom planu dešava manifestuje u vidu nacionalizma?
– Mislim da je nužno ne promatrati, kad je riječ o ovim zadnjim manifestacijama desne, klerofašističke i nacionalističke mobilizacije, to samo u kontekstu Hrvatske. Riječ je o jednom i u konkretnom i u simboličkom smislu daleko širem pokretu. Riječ je o tome da su ti ljudi koji su organizirali referendum za definisanje braka, jako dobro povezani sa pokretima na zapadu, i u Francuskoj, i u Americi preko tih tea party, koji imaju slične agende. Sada su pokušali analizirati te nove ličnosti hrvatske desne, konzervativne struje, te vođe, i onda se ispostavilo da su to ljudi koji su došli izvana, iz Australije, iz Amerike, Kanade, da imaju veze sa tamošnjim desnim populističkim pokretima i da se zapravo radi o jednom globalnom umrežavanju. O tome je riječ. Pri tome organizacije koje tu funkcioniraju kao opus dei, te desne katoličke organizacije, to su provajderi infrastrukture. Riječ je o jednoj infrastrukturi koja je tu, i ona nije uopće samo hrvatska. Tu je Hrvatska u jednom dubokom smislu i evropska i zapadna. Samo što mi stalno miješamo nekakve činjenice, pa mislimo da je Evropa, da je Zapad, identitet definiran samim pozitivnim, demokratskim, modernističkim kategorijama, a da Evropa nije mjesto na kojem je takođe rođen i fašizam i mjesto na kojem je izmišljen Auschwitz.
Latinica i(li) ćirilica
Kada gledamo, i to bi zapravo za sve ostale ovdje, uključujući prvenstveno Srbe, koji su ovdje u priči o ćirilici direktno tangirani, i to je ono što oni neprestano zaboravljaju, trebaju vidjeti u tome, ne tipični, bolesni, patološki, hrvatski odnos prema Srbima, hrvatsku patološku mržnju koja je duboko u tom hrvatskom nacionalnom biću, nego to treba vidjeti stvarno u historijskom kontekstu, u kontekstu razvoja krize modernog, globalnog, kapitalizma u kojoj svi, od ovih boraca protiv ćirilice, preko referendumaša, očigledno artikuliraju jednu političku opciju. Sada dolazimo na taj ekonomski moment. Ono što je najzanimljivije u Hrvatskoj promatrati jeste kako se neprestano pojavljuju ti neki takozvani trezveni glasovi koji kažu, ljudi, vidite li u kakvom nam je stanju ekonomija, a mi se bavimo tim svjetonazorskim razlikama koje su potpuno irelevantne, mi se trebamo potpuno okrenuti ekonomiji i popraviti ekonomsko stanje. A zašto se to ne događa, zašto je uopće nemoguće da se to dogodi? To se ne događa zato što na razini ekonomije ne postoje nikakve razlike koje bi se mogle politizirati, svi imaju jednu te istu neoliberalnu agendu. Da li je to socijaldemokracija, da li je to HDZ ili je to ova nova desnica za koju je HDZ preslab, koja ima izravne kontakte sa bivšim savjetnicima Margaret Thatcher, sa onima koji su pinočeovski Čile reformirali. Dakle, sa profašističkim, antidemokratskim, odnosno neoliberalnim političkim opcijama. Njihova ekonomija se u osnovi ne razlikuje od ekonomskog projekta srpske vlade, oni se svi slažu. Hrvatska ultradesna opcija može samo pozdraviti nove projekte Vlade u Srbiji. Ako se svi slažu u tim temeljnim pitanjima, onda je jasno da se tu ne može voditi nikakva politika, jer tu ne postoje sukobi. To je ono što se dogodilo prije referenduma u Hrvatskoj. Prihvaćen je novi zakon o radu sa šezdesetsatnim radnim tjednom i sa pravom poslodavaca da otpuštaju trudnice. Taj zakon je prošao bez ikakvih problema. Očigledno postoji konsenzus svih tih snaga u nekim temeljnim pitanjima, zbog čega je politizacija moguća na drugim poljima, dakle tamo gdje postoje neke razlike.
Razlike u ekonomskim agendama zapravo ne postoje?
– Pri tome ne smijemo zaboraviti da ta ekonomska sfera nije po sebi samostalna, koja ima po sebi nekakvu logiku koja funkcionira. To jeste jedna od ideologija o tržištu koje funkcionira samoregulirajuće, to je ta jedna dosta klasična teorija koja je sa neoliberalizmom poprimila te fantastične i neslućene razmjere. Ali je zgodno primijetiti da toj ideologiji politički konzervatizam izuzetno odgovara. Jer ona djeluje destruktivno na sve elemente socijalne države, odnosno na samo društvo. Ono što je bila nekada socijaldemokracija u razdoblju industrijskog modernizma ona je ostala bez medija svoje političke artikulacije, dakle bez društva, jer je pristala na uništenje tog društva i sada ne radi ništa drugo nego ponavlja te neoliberalne fraze, odnosno provodi politiku tih neoliberalnih reformi. Ako hoćete, neoliberalne revolucije koja počinje nekad krajem sedamdesetih. I tu je riječ o jednom kontinuitetu.
Mi moramo ustanoviti, i to je ono što je najvažnije i u tome je stvar opasna i dramatična, jedan konsenzus koji vlada na ovim prostorima. A to je konsenzus koji ide preko granica etničkih, nacionalnih, svjetonazornih i ideoloških razlika. Konsenzus koji je postignut na tim temeljnim pitanjima privatizacije i svega ostaloga. Tu je potpuno irelevantno da li to piše na ćirilici ili latinici, jasno je da ono funkcionira.
U okviru Otvorenog univerziteta govorili ste o kraju tranzicije. Međutim, iznijeli ste neke, da tako kažemo, dokaze koji svjedoče da se tranzicija ovdje uopšte nije ni desila. Da li je tranzicija zaista samo jedna fantazma koja je navučena kao ludačka košulja državama na ovim prostorima?
– Tranzicija je forma u kojoj se artikulirao novi odnos moći, dominacije i podjarmljivanja nakon pada komunizma. Ona ima kolonijalne elemente i u osnovi je zasnovana na tezi da je komunizam onemogućio normalan modernistički razvoj koji se u razdoblju tranzicije mora nadoknaditi da bi se ta društva oslobođena od komunizma vratila u nekakvu normalu, u nekakav normalni povijesni tok. Međutim, pokazuje se da te normale nema i da su pogotovo na ovim prostorima, pogotovu u Bosni, gdje se tranzicija pretvorila u svoj paroksizam, u katastrofu, koja je izgubila svaki smisao i koja ide u suprotnom smjeru od bilo kakve modernizacije i derogira modernistička postignuća u razdoblju jugoslavenskog socijalizma. Uključujući i liberalne vrijednosti koje su postojale unutar tog komunističkog pokreta, unutar jugoslavenskog socijalizma. Ono što je najvažnije je ovdje istaknuti i ponavljati, u jugoslavenskom slučaju liberalizam i komunizam se nužno ne isključuju. To je poziv tim povjesničarima da se oslobode tih okoštalih ideoloških načina razmišljanja i da se otvore malo prema različitim mogućnostima koje su očito postojale. Jer mi vidimo da tranzicijska transformacija kod nas uništava i mnoge liberalne vrijednosti koje su dosegnute u jugoslavenskom društvu, uključujući sekularizam na prvom mjestu. Cijeli se modernizam baca, od suvremene umjetnosti i kulturne produkcije, u koš komunizma i zajedno sa tim košem se odbacuje kao povijesno smeće. Ono što ja podrazumijevam pod krajem tranzicije jeste kraj osvještenja, kraj iluzije da ta tranzicija vodi nekakvom dobru i nekakvom cilju, nekakvom telosu u kojem ta društva postaju demokratska, u kojem dolazi do prosperiteta, pravde, jednakosti, do funkcioniranja nekakve zamišljene ekonomski prosperitetne moderne demokracije. Mi sad znamo, prošlo je više od dvadeset godina, da ako se nastavi ovako kako ide, onda sasvim sigurno neće doći do tog, takozvanog, cilja.
Šta je alternativa tome?
– Alternativa nije u tome da neko izmisli nekakvu novu političku opciju, da se skupi grupa pametnih intelektualaca koji će dati temeljne odgovore na to kuda, kako, kamo. Prošlo je vrijeme manifesta. Prošlo je vrijeme nekakvih grupa ljudi koji imaju pregled nad čitavom situacijom, i upravo zato što imaju pregled mogu donijeti nekakve strateške odluke. Situacija je u tom smislu puno demokratičnija i puno bolja. To ovisi o tome šta će ljudi u svom konkretnom životu, u mjeri u kojoj će biti spremni suprotstaviti se. Ući u konflikt, pružiti otpor ovim tendencijama koje su se materijalizirale, petrificirale, otjelovile u tom tranzicijskom razdoblju. Tu mislim na svim nivoima i u svim sferama. Bilo da je riječ o kriminalnoj privatizaciji, bilo da je riječ o tim takozvanim svjetonazorskim pitanjima. O činjenici potpunog derogiranja sekularizacije, odnosno o činjenici da se religijski fundamentalizmi politički artikuliraju kao profašističke opcije koje prijete, veoma konkretno prijete, društvu.
Popovske gluposti
Riječ je o tome da ljudi počnu pružati otpor. Bilo da je to tamo gdje žive, tamo gdje rade. Bilo da je riječ o gimnazijalcu koji više ne može trpjeti popovske gluposti i koji se buni zbog toga, bilo da je riječ o ekonomistima koji imaju dokumentirane katastrofalne posljedice te privatizacije. Dakle, da ljudi počnu pružati otpor i da na svim razinama kažu jednom dosta je. Ovo više ne vodi nikamo. Nije riječ o tome da treba čekati nekoga da sada izmisli neku alternativu. Uopće alternativa se izmišlja u konkretnoj političkoj borbi, u konkretnoj negaciji. Alternativa je negacija, jer do sada nije bilo negacije na ovim prostorima. Do sada su vladajući radili što su htjeli, preko dvadeset godina, vrijeme je da im se pruži otpor. Alternativa počinje sa tim otporom.
Tekst je preuzet iz Oslobođenja