Zanimanje za smrt Nelsona Mandele moglo se usporediti samo sa zanimanjem za njegov život. Život strašan i veličanstven, smrt… Smrt starog čovjeka dođe mu kao neka vrsta novog oslobođenja. Tri desetljeća u zatvoru za čovjeka koji se borio za slobodu i ravnopravnost svog naroda. Nisu ga optužili za nacionalizam ni za rasizam kao neke druge koji su robijali zbog ravnopravnosti svojih naroda. Puno je Alžiraca, Tunižana, Indijaca, Pakistanaca robijalo za slobodu svog naroda. U vrijeme robijanja, oni su bili teroristi. Posthumno su postali heroji. Njihov nacionalizam proglašen je, u svoje vrijeme, terorizmom. I danas neki robijaju za svoj narod, ali neke zovu nacionalistima i fašistima, dok neke zovu patriotima i borcima za slobodu svoga naroda. Komplicirani povijesni konteksti ne bi nekom strancu objasnili stvari. Ni nama nije lako objasniti sebi puno toga. Osim, naravno, ako ne kažemo da su „naši“ pravednici, a „njihovi“ fašisti i teroristi. Ovisi puno o tomu i koji je narod u svjetskoj milosti ili nemilosti.
Veselin Gatalo l pogled.ba
U afričkom sukobu Tutsija i Hutua, suđeni su samo Tutsiji ili samo Hutui, više ne znam. Meni su isti, borili su se istim metodama i ubijali za slobodu. Ubijali su jer se ubijalo. I prvi i drugi, kad god bi im se ukazala prilika, baš kao i drugi i prvi. Jedni su pobili oko milijun i pol, drugi samo milijun, barem što se zna ili je prebrojano. Svjetsku milost su dobili oni koji su pobili tek tričavih milijun Tutsija ili Hutua. A meni su, iz ove daljine, više nego slični. Isti. Pljunuti isti. Ali, kažem, daleko su, barem koliko i mi njima.
Mandela je bio veliki čovjek, robijao je za slobodu i ravnopravnost svoga naroda. Svoje rase. Bilo je, doduše, i bijelaca koji su robijali za slobodu crnog naroda, Mandelina, i njih su mučili i postupali s njima gore nego s Nelsonom Mandelom. Zašto oni nisu nikada proglašeni mučenicima? Ne znam, ali da se mene pita, oni koji se ne mire s nesrećom drugih, nekako su mi veličanstveniji od onih koji se ne mire s vlastitom nesrećom. Istina, nije lako biti ravnodušan na tuđu patnju. Ima ljudi, čak naroda, istreniranih da se na to i ne obaziru. Takvi su bili bijelci u Južnoafričkoj Republici, barem veliki dio njih. Takvi su bili Englezi u Indiji, Nijemci u Kongu, Francuzi u Alžiru. Tada posijana smrt čini da te zemlje ključaju od nemira, i dalje krvožedne. Malo je bilo Francuza, Nijemaca i Engleza koji su osudili nehumana postupanja svojih sunarodnjaka prema drugima i drukčijima. Ali, ljudsko trpljenje ima granice. Progon Francuza, Nijemaca i Engleza s tuđeg teritorija bio je neminovan. Baš kao i popuštanje Afrikanera, bijelaca u Južnoafričkoj Republici.
Ipak, Mandela je bio velik i u načinu na koji je okončao nepravdu. Proglasio je oprost u znak dobre volje i prekidanja duge tradicije suza i krvi. Samo su svi morali priznati, i bijeli i crni, što su radili jedni drugima. Jer, i jedni i drugi su ubijali i mučili i kad nisu morali. Jedni u ime slobode i ravnopravnosti, drugi u ime države i vlasti. Da, i jedni i drugi. Ali, Mandela je znao da krv rađa krv, osveta novu osvetu. Na kraju je i pobijedio. I umro poražen, razočaran i ogorčen. Njegova crna braća, baš kao i bijelci, ne žive bolje. Sigurnost je takva da nije preporučljivo na semaforima stajati na crveno svjetlo. Pedeset i tri ubojstva dnevno, silovanja, premlaćivanja i ostala „sitna“ bezakonja, valjda se i ne broje. Narod, njegov crni narod, siromašniji i prestrašeniji nego za vladavine aparthejda. Jedino… Jedino je uspio, pored još siromašnijih i potlačenijih crnaca, dobiti nekolicinu ekstremno bogatih i socijalno neosjetljivih crnih ljudi koji mu nimalo ne nalikuju.