Neke večeri mi prijatelj predloži da napišem kolumnu o dobrim muževima. Pa zašto ne bih? Ave te Turske, Rusije, Sirije, Tadžikistani i nigdjestani, plenumi, politika, dosadi čovjeku. Ljudi nikad ne dosade ljudima. Prijatelj iz Zalika mi sinoć ispriča vic. Kaže, pita hodža u džamiji boje li se svojih žena. Džematlije zagrajaše. Onda hodža kaže: „’Ko se boji svoje žene, neka ustane!“. Ustadoše svi osim jednog vjernika. Hodža pita: „Je li se ti to ne bojiš žene?“. A džematlija, onako sjedeći, kaže: „Ma nije, dobri moj hodža, ust’o bi’ i ja, nego mi se noge oduzele kad je spomenu…“. Šalu na stranu, čini se da danas kod nas ima više razvoda nego sklapanja brakova. Istina jeste da žena drži kuću na okupu i „uzgor“, ali ima i on zasluga za održanje brakova. Muž uglavnom čini sve za mir u kući. Nije to kao nekad, kad je definicija dobrog muža bila, kako čuh jednom davno u autobusu (dvije žene pričale) da je jedan bio dobar muž. Definicija te žene, njezina definicija dobrog muža bila je, dok je govorila o tome nekom, „Bio je dobar muž. Nije je bio i sve je pare u kuću dav’o“. Nije bilo riječi o ljubavi, dakle, bila je riječ o nenasilju i kućnom miru, dakle o „toleranciji“ i „suživotu“.Veselin Gatalo l pogled.ba
Nije danas muškarcu lako. Zašto? Pa, zato što ga tehnika ugrožava više nego ikada. Uskoro će žene, pri kupovini nepotrebnih stvari, koristiti i internet. Znači, neće morati do tržnog centra da bi potrošile kućni budžet. Stara ženska navika kupovanja svega što kod nekoga vide, tada će postati još izraženija, jer reklame ionako stalno dokazuju da je čovjek lud i ograničen ako nema najnoviji iPhone ili tablet, da je seljak jedan ograničeni ako nema sve markirano i ne ide u Tursku… A dobar muž je tu da pokrije troškove i ne diskutira puno o smislenosti kupovine.
Mobilni telefoni su, muškom ljudskom biću, strahovita tegoba. Ne zbog računa nego zbog polaganja računa. Strahovita činjenica da ste uvijek dostupni i na oku svojim ženama, ne olakšava mužev život. Nekada, prije mobilnih vremena, kafići su bili neka vrsta muškog azila, dovoljno je biti nevidljiv s ulice i tako biti slobodan za to kratko vrijeme dok čovjek glumi vlastitu neovisnost s pivom u ruci i samodopadnim osmjehom na licu. Ali, avaj, nešto uvijek zazvoni, baš poput zvuka zatvorske ogrlice… Zapravo, onoga što se stavi na nogu kad je čovjek u kućnom pritvoru, na to mislim. Kad to zazvoni, dolazi policija i još, dodatno, ograniči slobodu. Muževi različito odgovaraju na pozive od kuće. Najbolji muževi su oni koji ne mogu odgovoriti sjedeći. Oni moraju ustati, kao kad pričaju s nadređenim u vojsci. Neki ostaju sjedeći, nastoje biti „cool“ kad ih žena zove. Spuste glavu i prave se da ne čuju najbolje, kao, buka im smeta. Onda zašute, kao, slušaju. Na kraju, moraju izići iz kafića, da izglade stvar, jer žena s druge strane nije zadovoljna načinom njegova odgovaranja na poziv, osjeti da se muž „osilio“. Tada muž izlazi iz kafića, sklanja se u stranu, pomno gleda oko sebe – da ga ne čuje društvo unutra, i koristi riječi poput „dušo“, „ljube“, „srećo“ i sl. Tako to ide, bar u vremenu ženske emancipacije. I ne bude muževa, na kraju, osim onih dobrih.