Dramatičan pad broja stanovnika u BiH, za koji se osnovano sumnja da je još veći nego što je pokazao popis 2013., ima još nekoliko tumačenja. Također dramatičnih.
Prema konačnim rezultatima popisa stanovništva, velika većina općina u BiH doživjela je značajan pad broja stanovnika. Ipak, detaljnijom analizom unutar općina lako se dolazi do podataka da su skoro sva sela u BiH (izuzev onih koja su stekla status prigradskih naselja) imala smanjenje broja stanovnika.
Ovaj podatak ne iznenađuje posebno ali podaci s popisa i dalje su poražavajući. U nekim dijelovima BiH, posebice sjeveru BiH u područijima koja nisu toliko pogođena ratom, neka velika sela su imala tek minimalan pad, ali klasično bosanskohercegovačko selo u BiH gotovo da je nestalo.
Podaci su nemilosrdni kada je riječ o broju domaćinstava koja žive od tipičnog seoskog rada (poljoprivreda, stočarstvo, šumarstvo, sitni obrt i slično) tako da BiH već sada može proglasiti kraj sela u BiH.
Ono što je ostalo su izuzeci, ili sela na doslovnom izdisaju. S obzirom da ne postoji Strategija spasa sela kao takvog, možemo i one na samrti otpisati.
Ovaj trend se najvećim dijelom može pripisati ratu, ali rat nije jedini uzrok. Postoji mnogo primjera gdje se seosko stanovništvo vratilo poslije rata u procentu preko 90%, no 15-20 godina poslije povratka – sela su ponovo ostala bez mladih. Ovaj put uzrok su ekonomske migracije.
Iako postoje neka odstupanja u pojedinim sredinama, čini se da ova migracija tek djelimično priznaje etničke linije.
Sela nestaju, gradići rastu
Od 109 općina (u prijeratnim granicama) prema popisu iz 2013. tek je 28 gradova/mjesta (kao urbanih središta općina) imalo rast broja stanovnika.
Dio njih, poput Ilidže, Bijeljine, Pala ili Živinica prate ukupni rast broja stanovnika u općini. Ipak, ima i onih mjesta/gradova, i to ne mali broj, kojima broj stanovnika u administrativnom središtu općine raste dok broj stanovnika općine pada. Takvi su npr. Srebrenik, Nevesinje, Lopare, Kupres, Kiseljak i dr.
Generalno, četiri su skupine općina (i dvije izolirane općine: Cazin i Bratunac) koje imaju pad broja stanovnika u općini, ali je mjesto/grad povećalo broj stanovnika. Takve se skupine mogu opisati kao Banjalučka, Tuzlanska, Sarajevska, Istočnohercegovačka i Zapadnohercegovačka. Zanimljivo, svi pobrojani gradovi (Banja Luka, Tuzla, Sarajevo i Mostar) imali su smanjenje broja stanovnika u odnosu na 1991.
U tom pogledu Zenica je najgora koja osim što je imala najveći pad broja stanovnika u samom gradu, nije čak ni u blizini nekog grada koji je imao bilo kakav rast.
Gledajući u apsolutnom broju, najveći rast su imali gradovi Ilidža, Bijeljina i Pale, dok su procentualno najviše rasli manji gradovi i to Neum, Pale i Posušje!
Ne ulazeći u poznate ratne zaloge rasta nekih mjesta, popis 2013. omogućuje da se i bez ratnih okolnosti zaključi kako se u BiH odvija proces relativne urbanizacije.
Podaci pokazuju da je 28 urbanih sredina imalo rast broj stanovnika, dok skoro da nema ni jednog sela koje nije zabilježilo pad. Isto tako, najveći gradovi u BiH su svi redom imali pad broja stanovnika, uključujući i sve četiri gradske općine Sarajeva!
Gledajući regionalno, čini se da se u Hercegovini najočitije odvija proces gubitka sela u kojem seosko stanovništvo djelomično napušta BiH, a djelomično ide u administrativna središta općina. U Hercegovini su tako sve općine koje rat nije direktno zahvatio zabilježile rast urbanog centra.
Sličan proces se odigrao u okolini Sarajeva, Tuzle i Banja Luke.
U tom pogledu jasno je da BiH prati svjetske trendove kada je riječ o unutarnjim migracijama. Stanovništvo, uglavnom mlado, napušta selo i (ako ne napušta zemlju) preseljava u najbliže urbane centre.
Središta općina su tako preuzela ulogu demografskih žarišta od sela.
Zanimljivi su primjeri općina koj su već dugo na glasu kao „općine iz kojih se odlazi“ poput Ljubinja. Općina je zaista zabilježila pad broja stanovnika, ali je samo Ljubinje „naraslo“ za 330 stanovnika. Za malo Ljubinje to je velika brojka koja se ne može samo objasniti naseljavanjem stolačkih Srba. Očigledno je da Ljubinje privlači i stanovništvo iz svojih sad već pustih sela.
Budućnost
Iako gradovi osiguravaju neki minimum dostojanstvenog života čovjeka u 21. stoljeću, posljednjih godina svjedočimo da mlado stanovništvo nije zadovoljno pukim postojanjem asfaltiranog puta, kanalizacije, rasvjete i kante za smeće.
Mali gradovi i mjesta koja su uspjeli održati rast broja stanovnika unatoč ratu, nalaze se pred ozbiljnim iskušenjima u kojima moraju konkurirati njemačkim, švedskim i američkim gradovima! Jer, ako po razini kvalitete života ne stignu zapad, stanovništvo neće čekati.
Zato bosanskohercegovački mali gradovi 5000 – 15000 stanovnika, koji dominiraju zemljom, moraju uložiti dodatan trud da ne postanu sela i ne dožive njihovu sudbinu.
Naravno, to je samo ona strana medalje koja se tiče kvalitete života u lokalnoj zajednici. Opći uvjeti koje mora osigurati država sasvim su druga priča.
Dnevnik.ba
wpDiscuz