Published On: Sub, ožu 15th, 2014

I poslije socijalizma socijalizam

U Bosni i Hercegovini još rješavaju nacionalno pitanje. Kao da su zaostali u prethistoriji. I Cezaravi memoari počinju rečenicom: “Galia est omnes divisa in partes tres…” Galija je podijeljena na tri dijela. Bosna također, iako su nominalno dva, s tim da ovaj drugi, veći, federacijski, ima perforaciju po etničkoj hrvatsko-bošnjačkoj granici, kao kreker. Dok se rješava nacionalno pitanje, druga ne mogu biti riješena, jednodušni je zaključak političkih elita, koje tvrde da su sva pitanja nerješiva. Bosna i živi od nerješivosti svojih problema. Da se bilo koje riješi, odmah bi se smanjio dotok iz izvora međunarodne pomoći, a to generira veći prihod nego nejaka domaća ekonomija. Smanjenje problema nikako ne može dovesti do tako velikog povećanja proizvodnje, koliko povećanje problema može omogućiti povećanje pomoći. Prema tome, bosanskohercegovačko društvo razvilo je sindrom autodestruktivne ovisnosti. No, liječenje u vehabitskim komunama ne donosi nikakvo olakšanje… A, djelovanje političkih stranaka u tom okviru nema, zapravo, nikakva vidljiva cilja.

 

Denis Kuljiš l nezavisne.com

Tadić je već postao druga politička figura u Srbiji, iako su mi još početkom godine svi u Beogradu govorili – ma ne može se on vratiti, to je gotovo, kompromitiran je i zaboravljen…

Sve što sam onda zaključio, sad se potvrdilo: na pocijepanoj građansko-demokratskoj fronti pobjeđuje Boris, koji je u usponu, dok je Đilas u padu, a svi ostali su beznačajni – Čeda i Dinkić teško mogu dobaciti do izbornog praga. Njihova je ionako funkcija uvijek bila da služe kao pivot, a sad se slaže vlast bez pivota, jaka, monolitna, pa dok traje… SPS, doduše, dobiva glasova kao i obje demokratske stranke skupa, Nova, Borisova i stara, Đilasova, ali Dačićeva partija nije samostalna organizacija, osposobljena za preživljavanje u opozicijskoj pustinji. Oni su, naprosto, režimska partija, partija vlasti, bivši Miloševićev bivši Savez komunista. Ulaze u svaku vlast i za svaku vlast obavljaju određeni posao, ako su potrebni. Ali, dok Vučićev SNS vuče 42,5% – što znači da će dobiti više od pola mandata u Skupštini – takva transmisijska stranka provincijskih birokrata uopće nije potrebana: vlast će naprednjaci sami obnašati, bez ičije pomoći. Trebat će im, možda, neki ukras za tortu koju su već lijepo zaokružili: oni Mađari i prokušani Rasim Ljajić, radi općeg multikulturalnog dojma, jer se sami Srbi neugodno osjećaju među samim Srbima – kod njih je i nacionalizam malo drukčijeg, unitarističkog tipa.

Na koncu, možda će i Tadić ući u vladu – bude li rezultat njegova NDS-a bolji od DS-a. Ući će zato jer bi, u suprotnom, kad Đilas sasvim propadne poslije izbora, Boris objedinio obje demokracije i sa 15% glasova postao prirodni lider opozicije. Za Vučića je bolje da demokrate ostavi podijeljene i isključi SPS, koji živi isključivo od obnašanja vlasti, a to hoće li Tadić biti ministar vanjskih poslova ili nešto slično, u ovom izbornom ciklusu neće biti o presudne važnosti…

To je politička taktika. A, što je strategija? Vučić je obećao jaku vlast, što je u Srbiji nužnost, jer je društvo slabo, a demokracija jedva ukorijenjena. Ovisit će se, doduše, o jednom čovjeku, koji nije proizvod stranačke i političke superstrukture, nego vlastite volje za moć i vanjske podrške – tako je bilo i s Đinđićem, iako su to posve različiti ljudi. Narudžba je opet ista: rješenje problema Kosova, uvođenje kapitalizma, izlazak na europski put, integracija u NATO i EU. Može li to Vučić ostvariti? Ne zna se može li i hoće li, ali da želi, u to nema nikakve sumnje.

U Hrvatskoj, stvari su komplicirane i stanje bezizgledno. Vlada lijeve koalicije raspada se naočigled – ona je čvrsta, jer u Hrvatskoj nikad ne pada vlada, budući da tu nema kao u Beogradu više centara moći koji su u konkurenciji, nego samo jedan, vlast, dok opozicija čeka red da se i sama prometne u vlast, pa sadašnjoj vlasti i sutrašnjoj opoziciji oduzme sve ingerencije. U tom režimu suspendirane demokracije, jedini je korektiv vlasti – predsjednik Republike izabran glasovima građana, no lišen poluga moći, s utjecajem koji mora nametati iz pozadine, uz široku interpretaciju svojih ustavnih ovlaštenja. Njegov uspjeh ovisi stoga o sposobnosti i inspiraciji, ali se nikad ne može pretvoriti u političku liniju, politiku koja bi mogla pokrenuti društvo u bilo kojem smjeru.

Lijeva koalicija se raspada, jer se raspada Vlada, a s njom i vladajuća stranka – ostale već gledaju preko plota, događa li se nešto na centru, gdje bi se mogli prebaciti, pa u novom grupiranju ucijeniti lijevu ili desnu stožernu stranku svojim saborskim mandatima te tako kapitalizirati kod naredne rekombinacije resora.

Male stranke ljevice regionalne su interesne grupacije ili lobisti koji namjeravaju glasove dobiti na partikularnim pitanjima, poput očuvanja okoliša. Ako budu zaista dominirale u budućoj koalicionoj vladi, tu se kao ni sad neće moći voditi neka suvisla reformska politika, ni obaviti download standardnih kapitalističkih formata. Ako ipak pobijedi desnica, koju slabi klerikalno-ultranacionalističko okupljanje antićiriličnih ekstremista, dakle primitivnih rasista, opet će se morati koalirati s centrom i raznim interesnim grupama i opet neće biti jake vlasti koja može provesti liberalne reforme. Po tome izgleda da Hrvatska klizi u grčki scenarij, s polarizacijom idejnih blokova, poslije koje bi mogla uslijediti jedino neka interventna tehnokratska vlada s podrškom iz europskih krugova. No, izgledi za to nisu veliki – propast Hrvatske ne prijeti Europi, nego samo Hrvatima.

U Sloveniji vlada zastoj, taktički i strateški. Vlada lijeve koalicije jasno je proklamirala da moraju biti prodate najveće slovenske tvrtke i banke, jer se njihovo subvencioniranje ne može nastaviti ako istodobno valja očuvati slovensku socijalnu državu općeg blagostanja. To isto znaju i vodeće stranke desnog centra, koje su načelno liberalnog usmjerenja, ali i jedni i drugi krzmaju da privatnom sektoru prepuste kontrolu nad tvrtkama s kojima se održava partitokratski sustav. Osim toga, liberalni kapitalizam je nepopularan kod slovenske inteligencije i kod naroda koji, čak ako i radi u industriji, živi na selu. To je društvo tipičnog miteleuropskog narodnjaštva, koje nikako da napravi presudni korak u modernitet. Nije to uspjeli ni Titu – umjesto da izvede radničku revoluciju, on je Kardelju dopustio da na “sunčanoj strani Alpa” osnuje vlastitu, malu retrogardističku držvu, u kojoj je vrhunski moralni autoritet bio i ostao prvi slovenski profesionalni pisac, kršćanski socijalist Ivan Cankar. U jednu riječ: provincija. A, kao što kaže veliki jugoslavenski i europski umjetnik Slovenac Dragan Živadinov: “Protiv represije se možeš boriti, ali protiv provincije – ne možeš!”

U Bosni i Hercegovini još rješavaju nacionalno pitanje. Kao da su zaostali u prethistoriji. I Cezaravi memoari počinju rečenicom: “Galia est omnes divisa in partes tres…” Galija je podijeljena na tri dijela. Bosna također, iako su nominalno dva, s tim da ovaj drugi, veći, federacijski, ima perforaciju po etničkoj hrvatsko-bošnjačkoj granici, kao kreker. Dok se rješava nacionalno pitanje, druga ne mogu biti riješena, jednodušni je zaključak političkih elita, koje tvrde da su sva pitanja nerješiva. Bosna i živi od nerješivosti svojih problema. Da se bilo koje riješi, odmah bi se smanjio dotok iz izvora međunarodne pomoći, a to generira veći prihod nego nejaka domaća ekonomija. Smanjenje problema nikako ne može dovesti do tako velikog povećanja proizvodnje, koliko povećanje problema može omogućiti povećanje pomoći. Prema tome, bosanskohercegovačko društvo razvilo je sindrom autodestruktivne ovisnosti. No, liječenje u vehabitskim komunama ne donosi nikakvo olakšanje… A, djelovanje političkih stranaka u tom okviru nema, zapravo, nikakva vidljiva cilja.

Crna Gora pokazala se prikladnim probježištem za ljude koji ne mogu sigurno živjeti ondje gdje se bave nekim neortodoksnim poslom ili su morali nekamo otići da se uklone s očiju. Budući da su nerijetko iznimno bogati, tu se stvara destinacija za luksuzni provod, nešto kao sredozemni Macao ili Tortuga. Idilu bi mogao pokvariti jedino ulazak u europsku zajednicu, no to je, srećom, u dalekoj perspektivi.

Makedonija je izabrala sličnu strategiju – koja eliminira pitanja političke taktike – pretvorila se, naime, u antički luna-park, što je danas zaista en vogue, jer je tema novog holivudskog filmskog spektakla “300: Stvaranje imperija”, gdje se također kombiniraju kič i grčki mitovi… Preko premijernog vikenda “300” je na blagajnama zaradio 88 milijuna dolara, što znači da će ukupno dobaciti do pola milijarde, a to je deset posto ekonomije jedne manje balkanske države. Jasno je stoga zašto se svi iz realnog nastoje prebaciti u fantazijski sektor.

Cijela regija našla se u problemima koje ljudi uopće ne razumiju, niti su spremni da se s njima suoče – a ondje gdje ih razumiju, nema mogućnosti da se rješenja implementiraju. Na Balkanu, zapravo, još vlada crni socijalizam.


uskrs ephzhb