Nedavno je, daleko od prevelike pozornosti, obilježen Dan prijateljstva oružanih snaga BiH i Turske na kojemu su predstavnici ove države iznijeli nekoliko krajnje neprihvatljivih, dapače, skandaloznih i uvredljivih, tvrdnji čiji je cilj opravdati otomansku okupaciju i stoljeća zločina počinjenih prema starosjediocima na ovim područjima, piše Večernji list BiH.
Na tome okupljanju i prigodnoj svečanosti održanoj u Domu Oružanih snaga BiH u Sarajevu nije bilo nikoga od predstavnika Hrvata i Srba, bilo da se radi o časnicima iz Oružanih snaga BiH ili pak Ministarstva obrane.
No, svečanosti su prisustvovali ministar obrane BiH Sifet Podžić, načelnik Zajedničkog stožera Oružanih snaga BiH general-pukovnik Senad Mašović, veleposlanik Republike Turske u BiH Sadik Babür Girgin, vojni ataše pri Veleposlanstvu Republike Turske u BiH brigadir Mustafa Sitki Tatar, predstavnici turskih institucija i organizacija koje djeluju u BiH, brojni pripadnici Oružanih snaga Bosne u Hercegovine, zatim predstavnici turske vojne misije u BiH i drugi gosti.
Prigodni darovi
Tom prigodom veleposlanik Girgin je uručio dar ministru obrane BiH Podžiću, a vojni ataše Tatar je također dar uručio general-pukovniku Mašoviću.
Skandalozne navode upravo je iznio vojni ataše Veleposlanstva Republike Turske u BiH.
Naime, brigadir Tatar je naveo zašto se obilježava Dan prijateljstva oružanih snaga dviju država.
Po njemu to prijateljstvo seže iz vremena Otomanskog Carstva, odnosno rušenja srednjovjekovne države Bosne, odnosno Huma i Hercegovine te njihove višestoljetne okupacije koje je u pravome smislu bila tiranija prema većini stanovništva.
“Glavna tema našeg programa je prijateljstvo koje predstavlja osnovno uporište naših odnosa. Svojim dolaskom danas ovdje postali ste najveći dokaz da bogatstvo i snaga ovog prijateljstva započetog prije 558 godina sa sultanom Fatihom Mehmed-hanom, velikim vezirom Mahmut-pašom i zapovjednicima Isa-bega Ishakovića ne mogu biti sputani i ograničeni ratovima, državnim granicama ili zemljopisnim prostorima.
Ustvari, vrlo važno je neprestano imati na umu činjenicu da su svi nazočni u ovoj dvorani danas živi predstavnici ovog prijateljstva koje je počelo sa Sari Saltukom i kroz povijest se dodatno unaprijedilo i dalje se nastavilo s Gazi Husrev-begom”, rekao je Tatar.
Dodao je kako se ljudi u BiH ne trebaju brinuti jer su prethodnici “ostavili u naslijeđe ove prijateljske i kulturne veze”.
No, ovdašnja povijest, ako se gleda sa strane starosjedioca, ne izgleda ni blizu onako kako je portretira brigadir turskih Oružanih snaga. Dapače.
To znači kraj državnosti Bosne i Huma u tome srednjovjekovnome smislu.
Uslijedila su stoljeća mraka i tiranije. Sam Sultan Mehmed II., zvani El-Fatih, 1463. osvojio je Bosnu, gdje je dao pogubiti posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića.
On nije odmah protjerao sve kršćane nakon osvajanja Bosne iz čisto praktičnih razloga, a katolički svećenici fratri obećali su mu služenje, špijuniranje te posredno i sudjelovanje u svojevrsnom primirivanju pobuna i poslušnost kršćana.
Za vrijeme te vlasti Osmanlije su srušili brojne crkve i samostane.
Obnova nije bila dopuštena, ili tek samo na nekim mjestima, ali nije smjelo biti od kamena. Svaki pokušaj obnove s kamenom rezultirao je da su Osmanlije rušile objekt. Nakon rušenja crkava i samostana u Fojnici, u vrijeme osvajanja Bosne, franjevci su neke od njih obnovili.
Spali na desetinu
Jedan dio katoličkog pučanstva iselio se još tijekom turskih osvajanja bježeći pred neprijateljem, a veliki se dio zbog turskog jarma i gospodarskih neprilika iselio tijekom turske tiranije.
Osmanska vlast je u početku bila sasvim podnošljiva i tolerantna.
Na taj su način Osmanlije željele izbjeći moguće nemire u trenutku dok su osvajanja još trajala i ujedno izvući što više prihoda.
Međutim, prestankom osvajanja, a time i gubitkom prihoda, turske su vlasti kršćanskom pučanstvu nametale sve veće obveze zbog čega se njihov položaj sve više pogoršavao.
Kršćani su smatrani nevjernicima i nazivani su rajom koja nije imala nikakvih ljudskih prava. Turčin je mogao ubiti kršćanina be ikakvih pravnih posljedica.
Kršćani su bili građani drugog reda, koji su se i izgledom morali razlikovati od Turaka, a prema turskim shvaćanjima, kao nevjernici, bili su nesposobni za vojnu službu te kao takvi nisu smjeli nositi oružje.
Kršćani gotovo da i nisu imali nikakvih prava pred sudom kojim je predsjedao kadija.
O tome kakav je bio položaj kršćana, koji su uglavnom bili Hrvati katolici na području današnje Bosne i Hercegovine, govore podaci Katoličke crkve čiji je kler, franjevci, odigrao jako negativnu ulogu u smislu evangelizacije i obrane naroda iako za sebe tvrde suprotno.
Postoji naime narodna izreka koja je nadživjela cenzuru: “Kud Turčin ćordom (mačem) tud fratar s torbom.” . Naši pradjedovi su ih dakle promatrali kao strvinare. Iako oni danas tu izreku nastoje protumačiti na drugi način tvrdeći da je fratar hodao za Turčinom kao hitna služba, vidajući rane narodu.
Sigurno. I nosio je masku protiv korone.
Prije dolaska Osmanlija bilo je više od 820.000 katolika, a nakon pet stoljeća nasilja ostalo ih je svega 90.000.