Prema relevantnim svjetskim istraživanjima, bruto domaći proizvod (BDP) po glavi stanovnika u Bosni i Hercegovini i Albaniji, mjeren prema paritetu kupovne moći, najniži je u Europi, izvještava novinar agencije Anadolija.
Naime prema istraživanju Agencije za statistiku Turske (TUIK), BDP po glavi stanovnika u Bosni i Hercegovini, mjeren prema paritetu kupovne moći, 2011. godine je iznosio 30 posto europskog prosjeka, kao i u Albaniji, što je najniže u Europi.
Imajući u vidu činjenicu da je BDP po paritetu kupovne moći jedan od najrelevantnijih indikatora ekonomskog standarda građana, može se zaključiti da su građani BiH i Albanije najsiromašniji u Europi.
Istraživanje je, međutim, pokazalo trend pada ovog indikatora u slučaju BiH, dok Albanija, za razliku od ranijih godina, bilježi rast.
Od ostalih zemalja jugoistočne Europe, u najboljem položaju je Hrvatska, čiji BDP po glavi stanovnika iznosi 61 posto.
Slijede Crna Gora s 42 posto, te Makedonijai Srbija sa po 35 posto BDP-a po glavi stanovnika europskog prosjeka.
Od ostalih europskih država, najviši BDP po glavi stanovnika je zabilježen u Luxemburgu, gdje iznosi 271 posto europskog prosjeka. Slijede Norveška sa 186, Švicarska 157, Nizozemska 131, Irska 129, kao i Austrija i Švedska 127 posto europskog prosjeka.
BDP Slovenije iznosi 84 posto europskog prosjeka, a nju slijede Slovačka sa 73, Mađarska 66, Turska 52 i Rumunjska s 49 posto europskog prosjeka. Slovenija, inače, u posljednje vrijeme bilježi pad u pogledu ovog indikatora.
Inače, BDP po paritetu kupovne moći smatra se jednim od najrelevantnijih indikatora bogatstva građana određene države.
Postoje velike razlike u životnom standardu građana među pojedinim zemljama članicama Europske unije. Tako je standard građana Luxemburga prošle godine bio oko šest puta veći od onog u Bugarskoj i Rumunjskoj.
PROMETNO ČUDO U ZEMLJI ORLOVA
STO NA SAT OD JADRANA DO KOSOVA Globusovi novinari provezli su se svečano otvorenom dionicom prve autoceste u Albaniji, u gradnji koje sudjeluju i stručnjaci Instituta građevinarstva Hrvatske (IGH)
Ispred tunela vuče se kolona vozila. Redom, gotovo svako drugi marke je Mercedes, ali tipovi njemačkog cara među automobilima toliko su različiti da ima onih zrelih za muzejski postav, ali i najnovijih, koji su tek izašli ispod čekića u tvornici u Stuttgartu. Nije turistička gužva i nije vikend, nego se kolona kroz pet i pol kilometara dug tunel na vrhu albanske planine Runes propušta uz pratnju službenog vozila za sigurnost, pa cestovne vlasti čekaju da ima dovoljno automobila poredanih na laganoj uzbrdici i onda ih povedu kroz, zasad, jednu otvorenu tunelsku cijev.
Kada službena vozila daju znak da se može krenuti, nastaje pomutnja jer su vozači i putnici izvan svojih auta: pričaju, dotjerane gospođe koketiraju sa suputnicima, muškarci šeretski puše, raspravljaju nešto s policajcima. Na znak da se polazi, svi pojure prema svojim autima, odmah se pale motori, vrijeme je da se krene. Među suputnicima se osjeća neobično ushićenje ovim prizorom, kao prije ulaska u tunel u lunaparku. Oko automobila je prašina, teški strojevi i radnici s kacigama koji probijaju susjedni tunel. A registracije ispred nas većinom su albanske i kosovske, uz poneku privremenu njemačku tablicu za uvoz automobila…
Albanska Mala kapela. Tunel “Thirre” ponos je nove albanske autoceste, albanska “Mala Kapela”, i mnogi od automobila koji čekaju red ne putuju prema Kosovu, kamo vodi ova moderna autocesta, nego su iz znatiželje i nacionalne radosti odlučili proći 61 kilometar dugom high tech-prometnicom da vide kako se uklopila u surove albanske planine. Scenografija je moćna, pomalo prijeteća: cesta je usječena u brda kao krvotok, šume oko njih zelene su i guste, čine se neprohodne.
Kakva je tek scena dočekala prve predstavnike američkog Bechtela i turske Enke te zagrebačkih IGH-ovaca kad su prvi put došli vidjeti krajolik kojim će ići trasa albanske autoceste, vjerojatno su i najiskusniji osjetili tremu pred poslom koji se morao završiti u rekordnom roku, u manje od dvije i pol godine. U takvim ih se projektima obično potroši šest. Raspored je posla ovakav: Bechtel i Enka grade, zagrebački IGH nadzire, projektirali su Egis i Italconsult, jedna grčka i jedna talijanska tvrtka.
Ova autocesta u zemlji u kojoj su prometnice bile na razini katastrofe projekt je koji je egzotičan i zanimljiv i u struci, pa je engleski New Civil Engineer, ugledni strukovni časopis, posvetio čak osam stranica u boji albanskom megacestovnom projektu.
Kao vrijedni mravi s hijerarhijski različitim bojama kaciga (valja zapamtiti da šefovi nose bijele kacige, šljakeri narančaste, a oni koji se bave opasnim ili zapaljivim materijalima zelene), više od tri tisuće radnika, od kojih su polovica Albanci, a ostali su Turci, Amerikanci, Hrvati, Makedonci, Kosovari, prvu su lopatu u tvrdu albansku zemlju zabili 2006.
Autocesta vijuga fascinantnim predjelima, siječe brda i planine, ulazi u kanjone i izranja iz njih, a potom se penje na najvišu gorsku točku, gdje čeka ulazak u tunel.
Euforija u tunelu. Kada ulazimo u mračnu cijev, oduševljenje prerasta u euforiju i kolona automobila trubi duž cijele dionice u znak pozdrava radnicima, ali i onako, za svoj gušt, zadovoljna djevičanskom cestom po kojoj upravo voze. A kako i ne bi kada je prijašnja cesta bila teška muka: sedam kilometara najtežeg dijela puta prelazilo se u prosjeku 40 minuta, a kad cijeli projekt bude gotov, iduće godine, od Drača do granice s Kosovom, put kojim se mililo šest sati, prelazit će se tek za nešto manje od dva sata. Zimi se putovalo i više od deset sati jer su uvjeti na cesti bili loši, ralice gotovo da i nisu stizale da bi pomogle vozačima.
Autocesta u Albaniji bila je glavna tema i nedavno završenih parlametnarnih izbora na kojima je pobjedu izborila Demokratska stanka dosadašnjeg premijera Salija Berishe. Rezultat je bio tijesan, glasovi su se brojili tri dana poslije, ali Berishini demokrati, čije su pristaše danima opsjedale Tiranu vozeći se u automobilima nakićenim plavim zastavama sa znakom Demokratske stranke, uspjeli su ostati na vlasti. Mnogo su im u tome pomogle dvije stvari, okosnice kampanje: prva je bila uspješno završena misija primanja Albanije u NATO (u društvu Hrvatske), a druga autocesta koja je najveći infrastrukturni projekt ikad izveden u Albaniji i koja je građena po uzoru na hrvatski model autoceste, u aranžmanu američkog Bechtela i turske Enke, a radove nadzire jedina hrvatska tvrtka – IGH.
Američko-turska cesta po hrvatskom modelu, koja je vrijedna 700 milijuna eura, infrastrukturni je početak novog doba u Albaniji. Mnogo je stvari koje se moraju mijenjati i autocesta je samo prvi, ali važan dio. Jer, po njoj, uvjerili smo se, voze i konjske zaprege i pastiri tjeraju krave, automobili se euforično guraju pa od dva traka rade četiri… Populistička najava premijera Berishe da se cestarina neće naplaćivati (zasad) bila je poziv svima koji su motorizirani da krenu u osvajanje autoceste, a kako su Amerikanci obožavani u Albaniji, te zato što je autocesta ipak američko čedo, vozači su okitili automobile američkim zastavama koje su ostale u ormaru još od slavlja 1999., kada je NATO zračnim udarima na Srbiju počeo završavati rat na Balkanu…
“Dan mladosti”. Opozicija, a to su socijalisti, nastojali su umanjiti važnost i NATO-a i autoceste, ali da će Berisha na asfaltu zaraditi mnogo političkih bodova, pokazalo je pažljivo tempirano otvaranje većeg dijela dionice prometnice nekoliko dana uoči glasovanja, kada su se na polovici tunela (baš 25. svibnja, na nekadašnji jugoslavenski Dan mladosti) susreli albanski premijer i njegov kosovski kolega Hashim Taqi. Na svečanom otvaranju ceste bilo je toliko ljudi da su neopisive gužve počele satima prije službenog početka ceremonije, a pred tunelom se s obje strane stvorila kolona duža od dva kilometra.
– Prije otvaranja radilo se 24 sata bez prestanka, a kada je ceremonija završila, trebalo je više od tri sata da se sve raščisti i da se ponovno može nastaviti posao – prepričava Ljupčo Lamov, makedonski inženjer, zaposlen u IGH, koji je naš domaćin na autocesti. Sa strašću čovjeka ponosnog na to što sudjeluje u velikim i važnim projektima koji će nadživjeti generaciju kojoj pripada, Lamov nam pokazuje potporne zidove, stupove, objašnjava načine oblaganja tunela. Teško je laiku razumjeti sve te informacije, ali Lamov je rječit i sadržajan. Nema previše znanstvenog filozofiranja ili stručnog “davljenja”.
– Vidite, onaj ondje dio! – zaustavlja nas Lamov. – Ondje je bio vapnenac i nismo mogli ni zamisliti kakva nas sve iznenađenja čekaju kada se radovima počeo skidati pokrov planine. Osim toga, a ne manje bitno, u Albaniji ne postoji zakonska zapreka kojom bi se ekolozima i zaštitnicima okoliša dala mogućnost intervencije i zaustavljanja ovakvih projekata, koji idu kroz samo središte debelih brdskih i planinskih krajeva. Zato nije bilo rasprave o pravcu trase koje su zacrtali talijanski i grčki projektni dizajneri, a zato je i moguće da će se baš u Albaniji, na rijeci Bojani, graditi i zajednička hrvatsko-albanska nuklearka.
U središtu planine. U još neotvorenu cijev tunela vodi nas Ljupčo Lamov, koordinator inženjera te zamjenik menadžera projekta iz IGH. Njegov je šef Mladen Jelačić, Zagrepčanin, a Ljupčo je iz Skoplja. U tunelu u kojem je nebično toplo, i to zato što cijev još nije probijena do kraja pa nema strujanja zraka, radnici u mraku, uz slabašnu rasvjetu, u tišini planinske utrobe obavljaju svoje poslove. Nisu iznenađeni što nas vide, premda im jaka svjetla automobilskih farova smetaju jer ih zasljepljuju. Cijela ekipa hrvatske tvrtke koja nadzire projekt tu je već mjesecima i svi žive u zajedničkom kampu, koji je funkcionalan i dobro opremljen. Nema luksuza, ali je sve sasvim dovoljno za nekoliko mjeseci života u ovakvim uvjetima. No, ova mlada ekipa stručnjaka živi terenski posao i na činjenicu da su daleko od kuće, a uglavnom i izolirani od Tirane kao jedinog stvarnog velikog gradskog središta u Albaniji, navikli su, smatrajući je dijelom posla. Radnici, Albanci i Turci, imaju plaću do 500 eura, inženjeri zarađuju više od dvije tisuće eura, a najviše što se na terenu može zaraditi jest 8-9 tisuća eura, koliko mjesečno dobivaju američki stručnjaci, koji su glavni mozak radova. Hrvatska ekipa iz IGH, zapravo multinacionalna, ali sa zajedničkim poslodavcem iz Zagreba, zadužena je za nadzor, odnosno na njoj je da provjeri je li svaki dio autoceste napravljen prema nacrtima i nije li se od projektnih i sigurnosnih odrednica odstupilo. Prošloga tjedna u posjetu im je bila i delegacija IGH iz Zagreba, a vodio ju je tehnički direktor Ante Stojan.
Kolona iz Tirane. Iskusni inženjeri koji su vidjeli mnoga gradilišta u svojoj karijeri i još više političara kojima je stalo da se baš oni prvi slikaju na tim cestama svjedoče da nešto slično kao u Albaniji dosad nisu vidjeli. Bilo je to veliko slavlje, kolona automobila koja je pristizala podno planine već je od jutra polako milila prema tunelu kao središnjem mjestu događaja, iako se od Tirane do početka ove dionice putuje gotovo sat vremena, i to cestom koja je, kako je lijepo definirao jedan stručnjak, “postojeća, ali godinama neodržavana”… I zaista, pojedini su dijelovi albanskih cesta takvi da čak i u džipu dobivate morsku bolest od vožnje brzinom od 40 na sat. Zato je na ulicama Tirane postavljena izložba fotografija nove autoceste (u izborne svrhe, naravno). U izbornoj kampanji cesta je korištena kao adut i kao optužba: opoziciji je bila preskupa, pozicija je bila trijumfalno raspoložena. Berisha je na autocestu doveo i Taqija i turskog premijera Erdogana, nedostajao je još samo Barack Obama pa da sastav bude zaokružen.
Sad ili nikad. Mladi direktor implementacijskog tima, prvi operativac ovog megaprojekta, Ylli Gjoni kaže: “Ideja je o izgradnji ove ceste stara, još iz 80-ih, ali se uvijek od nje odustajalo. Zaista je prekrasna, zahtjevna je i nije bilo lako pregovarati o njezinu financiranju, a poslije je i graditi, ali sad, kada je to iza nas, u njoj treba uživati.” Podaci govore o grandioznosti projekta – tu je 1250 komada teške opreme i strojeva, a dosad je potrošeno tri milijuna litara goriva. Dvije cijevi tunela na vrhu planine dugačke su pet i pol kilometara, na trasi ima 29 mostova u ukupnoj dužini od 4,4 kilometara s ugrađenih 660 potpornih stupova. Uvelike nalikuje na hrvatsku cestu A1, no teren je savim drugačiji. Kao usporedbu, dionica koja se iz Zadra penje prema Tunelu “Sveti Rok” kod nas je otprilike razina zahtjevnosti koju traži ova sekcija albanske autoceste.
Nova se prometnica financira iz državnog proračuna, preko Državne uprave za ceste, a ostatak novca prikupljen je od stranih investitora koji su zainteresirani da se taj prometni krak učini jednostavnijim za vožnju. Na počecima razmišljanja o ovoj autocesti bila je razmatrana mogućnost da to bude brza cesta, ali se od toga odustalo.
– Kako je to bila odluka sad ili nikad, mi smo se ipak priklonili ovoj skupljoj, ali boljoj varijanti. U počecima, kada se govorilo o financijskoj konstrukciji, računalo se da bi nas mogla stajati nešto više od 400 milijuna eura, ali su cijene počele rasti. Sada smo stali na 700 milijuna eura, ali projekt će se isplatiti u idućih deset godina, u to smo uvjereni – dodaje Gjoni.
Luka Drač jedna je od najzaposlenijih na Balkanu, a kada se ona dijagonalno poveže sa sjeveroistokom zemlje, odnosno s kosovskom granicom, bit će lakše i američkim vojnicima koji najveću vojnu bazu na ovom području imaju upravo na Kosovu, gdje je smješten za javnost zatvoreni BondSteel…
Kada službena vozila daju znak da se može krenuti, nastaje pomutnja jer su vozači i putnici izvan svojih auta: pričaju, dotjerane gospođe koketiraju sa suputnicima, muškarci šeretski puše, raspravljaju nešto s policajcima. Na znak da se polazi, svi pojure prema svojim autima, odmah se pale motori, vrijeme je da se krene. Među suputnicima se osjeća neobično ushićenje ovim prizorom, kao prije ulaska u tunel u lunaparku. Oko automobila je prašina, teški strojevi i radnici s kacigama koji probijaju susjedni tunel. A registracije ispred nas većinom su albanske i kosovske, uz poneku privremenu njemačku tablicu za uvoz automobila…
Albanska Mala kapela. Tunel “Thirre” ponos je nove albanske autoceste, albanska “Mala Kapela”, i mnogi od automobila koji čekaju red ne putuju prema Kosovu, kamo vodi ova moderna autocesta, nego su iz znatiželje i nacionalne radosti odlučili proći 61 kilometar dugom high tech-prometnicom da vide kako se uklopila u surove albanske planine. Scenografija je moćna, pomalo prijeteća: cesta je usječena u brda kao krvotok, šume oko njih zelene su i guste, čine se neprohodne.
Kakva je tek scena dočekala prve predstavnike američkog Bechtela i turske Enke te zagrebačkih IGH-ovaca kad su prvi put došli vidjeti krajolik kojim će ići trasa albanske autoceste, vjerojatno su i najiskusniji osjetili tremu pred poslom koji se morao završiti u rekordnom roku, u manje od dvije i pol godine. U takvim ih se projektima obično potroši šest. Raspored je posla ovakav: Bechtel i Enka grade, zagrebački IGH nadzire, projektirali su Egis i Italconsult, jedna grčka i jedna talijanska tvrtka.
Ova autocesta u zemlji u kojoj su prometnice bile na razini katastrofe projekt je koji je egzotičan i zanimljiv i u struci, pa je engleski New Civil Engineer, ugledni strukovni časopis, posvetio čak osam stranica u boji albanskom megacestovnom projektu.
Kao vrijedni mravi s hijerarhijski različitim bojama kaciga (valja zapamtiti da šefovi nose bijele kacige, šljakeri narančaste, a oni koji se bave opasnim ili zapaljivim materijalima zelene), više od tri tisuće radnika, od kojih su polovica Albanci, a ostali su Turci, Amerikanci, Hrvati, Makedonci, Kosovari, prvu su lopatu u tvrdu albansku zemlju zabili 2006.
Autocesta vijuga fascinantnim predjelima, siječe brda i planine, ulazi u kanjone i izranja iz njih, a potom se penje na najvišu gorsku točku, gdje čeka ulazak u tunel.
Euforija u tunelu. Kada ulazimo u mračnu cijev, oduševljenje prerasta u euforiju i kolona automobila trubi duž cijele dionice u znak pozdrava radnicima, ali i onako, za svoj gušt, zadovoljna djevičanskom cestom po kojoj upravo voze. A kako i ne bi kada je prijašnja cesta bila teška muka: sedam kilometara najtežeg dijela puta prelazilo se u prosjeku 40 minuta, a kad cijeli projekt bude gotov, iduće godine, od Drača do granice s Kosovom, put kojim se mililo šest sati, prelazit će se tek za nešto manje od dva sata. Zimi se putovalo i više od deset sati jer su uvjeti na cesti bili loši, ralice gotovo da i nisu stizale da bi pomogle vozačima.
Autocesta u Albaniji bila je glavna tema i nedavno završenih parlametnarnih izbora na kojima je pobjedu izborila Demokratska stanka dosadašnjeg premijera Salija Berishe. Rezultat je bio tijesan, glasovi su se brojili tri dana poslije, ali Berishini demokrati, čije su pristaše danima opsjedale Tiranu vozeći se u automobilima nakićenim plavim zastavama sa znakom Demokratske stranke, uspjeli su ostati na vlasti. Mnogo su im u tome pomogle dvije stvari, okosnice kampanje: prva je bila uspješno završena misija primanja Albanije u NATO (u društvu Hrvatske), a druga autocesta koja je najveći infrastrukturni projekt ikad izveden u Albaniji i koja je građena po uzoru na hrvatski model autoceste, u aranžmanu američkog Bechtela i turske Enke, a radove nadzire jedina hrvatska tvrtka – IGH.
Američko-turska cesta po hrvatskom modelu, koja je vrijedna 700 milijuna eura, infrastrukturni je početak novog doba u Albaniji. Mnogo je stvari koje se moraju mijenjati i autocesta je samo prvi, ali važan dio. Jer, po njoj, uvjerili smo se, voze i konjske zaprege i pastiri tjeraju krave, automobili se euforično guraju pa od dva traka rade četiri… Populistička najava premijera Berishe da se cestarina neće naplaćivati (zasad) bila je poziv svima koji su motorizirani da krenu u osvajanje autoceste, a kako su Amerikanci obožavani u Albaniji, te zato što je autocesta ipak američko čedo, vozači su okitili automobile američkim zastavama koje su ostale u ormaru još od slavlja 1999., kada je NATO zračnim udarima na Srbiju počeo završavati rat na Balkanu…
“Dan mladosti”. Opozicija, a to su socijalisti, nastojali su umanjiti važnost i NATO-a i autoceste, ali da će Berisha na asfaltu zaraditi mnogo političkih bodova, pokazalo je pažljivo tempirano otvaranje većeg dijela dionice prometnice nekoliko dana uoči glasovanja, kada su se na polovici tunela (baš 25. svibnja, na nekadašnji jugoslavenski Dan mladosti) susreli albanski premijer i njegov kosovski kolega Hashim Taqi. Na svečanom otvaranju ceste bilo je toliko ljudi da su neopisive gužve počele satima prije službenog početka ceremonije, a pred tunelom se s obje strane stvorila kolona duža od dva kilometra.
– Prije otvaranja radilo se 24 sata bez prestanka, a kada je ceremonija završila, trebalo je više od tri sata da se sve raščisti i da se ponovno može nastaviti posao – prepričava Ljupčo Lamov, makedonski inženjer, zaposlen u IGH, koji je naš domaćin na autocesti. Sa strašću čovjeka ponosnog na to što sudjeluje u velikim i važnim projektima koji će nadživjeti generaciju kojoj pripada, Lamov nam pokazuje potporne zidove, stupove, objašnjava načine oblaganja tunela. Teško je laiku razumjeti sve te informacije, ali Lamov je rječit i sadržajan. Nema previše znanstvenog filozofiranja ili stručnog “davljenja”.
– Vidite, onaj ondje dio! – zaustavlja nas Lamov. – Ondje je bio vapnenac i nismo mogli ni zamisliti kakva nas sve iznenađenja čekaju kada se radovima počeo skidati pokrov planine. Osim toga, a ne manje bitno, u Albaniji ne postoji zakonska zapreka kojom bi se ekolozima i zaštitnicima okoliša dala mogućnost intervencije i zaustavljanja ovakvih projekata, koji idu kroz samo središte debelih brdskih i planinskih krajeva. Zato nije bilo rasprave o pravcu trase koje su zacrtali talijanski i grčki projektni dizajneri, a zato je i moguće da će se baš u Albaniji, na rijeci Bojani, graditi i zajednička hrvatsko-albanska nuklearka.
U središtu planine. U još neotvorenu cijev tunela vodi nas Ljupčo Lamov, koordinator inženjera te zamjenik menadžera projekta iz IGH. Njegov je šef Mladen Jelačić, Zagrepčanin, a Ljupčo je iz Skoplja. U tunelu u kojem je nebično toplo, i to zato što cijev još nije probijena do kraja pa nema strujanja zraka, radnici u mraku, uz slabašnu rasvjetu, u tišini planinske utrobe obavljaju svoje poslove. Nisu iznenađeni što nas vide, premda im jaka svjetla automobilskih farova smetaju jer ih zasljepljuju. Cijela ekipa hrvatske tvrtke koja nadzire projekt tu je već mjesecima i svi žive u zajedničkom kampu, koji je funkcionalan i dobro opremljen. Nema luksuza, ali je sve sasvim dovoljno za nekoliko mjeseci života u ovakvim uvjetima. No, ova mlada ekipa stručnjaka živi terenski posao i na činjenicu da su daleko od kuće, a uglavnom i izolirani od Tirane kao jedinog stvarnog velikog gradskog središta u Albaniji, navikli su, smatrajući je dijelom posla. Radnici, Albanci i Turci, imaju plaću do 500 eura, inženjeri zarađuju više od dvije tisuće eura, a najviše što se na terenu može zaraditi jest 8-9 tisuća eura, koliko mjesečno dobivaju američki stručnjaci, koji su glavni mozak radova. Hrvatska ekipa iz IGH, zapravo multinacionalna, ali sa zajedničkim poslodavcem iz Zagreba, zadužena je za nadzor, odnosno na njoj je da provjeri je li svaki dio autoceste napravljen prema nacrtima i nije li se od projektnih i sigurnosnih odrednica odstupilo. Prošloga tjedna u posjetu im je bila i delegacija IGH iz Zagreba, a vodio ju je tehnički direktor Ante Stojan.
Kolona iz Tirane. Iskusni inženjeri koji su vidjeli mnoga gradilišta u svojoj karijeri i još više političara kojima je stalo da se baš oni prvi slikaju na tim cestama svjedoče da nešto slično kao u Albaniji dosad nisu vidjeli. Bilo je to veliko slavlje, kolona automobila koja je pristizala podno planine već je od jutra polako milila prema tunelu kao središnjem mjestu događaja, iako se od Tirane do početka ove dionice putuje gotovo sat vremena, i to cestom koja je, kako je lijepo definirao jedan stručnjak, “postojeća, ali godinama neodržavana”… I zaista, pojedini su dijelovi albanskih cesta takvi da čak i u džipu dobivate morsku bolest od vožnje brzinom od 40 na sat. Zato je na ulicama Tirane postavljena izložba fotografija nove autoceste (u izborne svrhe, naravno). U izbornoj kampanji cesta je korištena kao adut i kao optužba: opoziciji je bila preskupa, pozicija je bila trijumfalno raspoložena. Berisha je na autocestu doveo i Taqija i turskog premijera Erdogana, nedostajao je još samo Barack Obama pa da sastav bude zaokružen.
Sad ili nikad. Mladi direktor implementacijskog tima, prvi operativac ovog megaprojekta, Ylli Gjoni kaže: “Ideja je o izgradnji ove ceste stara, još iz 80-ih, ali se uvijek od nje odustajalo. Zaista je prekrasna, zahtjevna je i nije bilo lako pregovarati o njezinu financiranju, a poslije je i graditi, ali sad, kada je to iza nas, u njoj treba uživati.” Podaci govore o grandioznosti projekta – tu je 1250 komada teške opreme i strojeva, a dosad je potrošeno tri milijuna litara goriva. Dvije cijevi tunela na vrhu planine dugačke su pet i pol kilometara, na trasi ima 29 mostova u ukupnoj dužini od 4,4 kilometara s ugrađenih 660 potpornih stupova. Uvelike nalikuje na hrvatsku cestu A1, no teren je savim drugačiji. Kao usporedbu, dionica koja se iz Zadra penje prema Tunelu “Sveti Rok” kod nas je otprilike razina zahtjevnosti koju traži ova sekcija albanske autoceste.
Nova se prometnica financira iz državnog proračuna, preko Državne uprave za ceste, a ostatak novca prikupljen je od stranih investitora koji su zainteresirani da se taj prometni krak učini jednostavnijim za vožnju. Na počecima razmišljanja o ovoj autocesti bila je razmatrana mogućnost da to bude brza cesta, ali se od toga odustalo.
– Kako je to bila odluka sad ili nikad, mi smo se ipak priklonili ovoj skupljoj, ali boljoj varijanti. U počecima, kada se govorilo o financijskoj konstrukciji, računalo se da bi nas mogla stajati nešto više od 400 milijuna eura, ali su cijene počele rasti. Sada smo stali na 700 milijuna eura, ali projekt će se isplatiti u idućih deset godina, u to smo uvjereni – dodaje Gjoni.
Luka Drač jedna je od najzaposlenijih na Balkanu, a kada se ona dijagonalno poveže sa sjeveroistokom zemlje, odnosno s kosovskom granicom, bit će lakše i američkim vojnicima koji najveću vojnu bazu na ovom području imaju upravo na Kosovu, gdje je smješten za javnost zatvoreni BondSteel…