HTV treba prodati, a novce podijeliti

Čemu uopće u 2016. godini, kada smo sa svih strana doslovno bombardirani svim oblicima audiovizualnih informacija, nešto kao što je državna televizija, i to još financirana pristojbom na posjedovanje prijemnika? Financirana paraporezom izmišljenim kako biste plaćali neovisno da li istu televiziju gledate ili vas uopće ne zanima? Plaćate mogućnost da je možete gledati!
Po istom principu mogli bismo uvesti da morate plaćati pristojbu za gorivo za automobile  – jer neovisno vozite li, vi možete voziti. Ili pristojbu jer možete doći u susjednu trgovinu i kupovati. No, idemo redom. S napomenom – u ovom članku govorimo o televiziji, Hrvatski radio spomenemo na kraju.
Pristojba – loš i neučinkovit porez
Pristojba, ili kako je narod zove pretplata, pa ćemo i mi koristiti taj termin, je ništa drugo nego porez na financiranje radija i televizije. Samo se eto, ne zove porez. U pitanju je jedan od lošijih poreznih modela iz više razloga.
Kao prvo, tu govorimo o potpuno nesocijalnom porezu – jednaku pretplatu plaća onaj tko ima 3000 kuna plaće i onaj koji ima 30.000 kuna. Ovo, socijalno gledano nije ni “flat tax”, ovo je neki regresivni porez gdje što imaš manje – od poreza ti se uzima veći dio prihoda. Drugi razlog je što je taj porez kao porez relativno lako izbjeći – možete reći da nemate nikakav prijemnik, a nitko bez sudskog naloga vam ne smije ulaziti u stan. Naloge za pretres stana za tako sitan prekršaj nije davala ni bivša država, pa teško da će i ova, stan je ustavno štićena kategorija. Treće, model prikupljanja pretplate kao posebnog poreza je skup (kao i kod svakog drugog posebnog poreza), troškovi prikupljanja su bitno veći nego što su troškovi poreza koji ide u proračun.
Zašto se sakuplja pristojba? Kao, za javni servis. A zašto ne ide iz proračuna, kao što se plaćaju i drugi javni servisi, od vojske do zdravstva? Kao, da bi televizija bila neovisna. Jer, da se plaća iz proračuna – onda bi političari mogli utjecati na nju. Ovako ne utječu. Aha.
HTV kao politička prćija
Shvaćate li koje su ovo dječje priče? HTV se pokazala i sve više pokazuje kao politička prćija – koliko je urednika i urednica smijenjeno nakon prošlih izbora? A nakon pretprošlih? A nakon onih prije njih? Koliko je emisija pomaknuto u terminu?
Evo, sada zadnje čujemo da je Hrvatska uživo, jedna od emisija vrlo kritičnih prema vlasti (koja god da jest) od 19. rujna je pomaknuta u negledljiv, glup i nikakav termin – 13:15 sati. Do sada se emitirala u simpatičnom popodnevnom terminu kada dobar dio ljudi dođe s posla, ritmom je bila taman za onako pogledati prilog usput ili sjesti ako vas baš zanima – i takva kritična emisija se prebacuje u termin kada će je gledati poneki penzioner. Jer bi bila prevelika buka da je izravno ukinu.
Naučite jedno jedino pravilo – medij koji mijenja urednike nakon parlamentarnih izbora nije medij nego prćija. Medij koji mijenja voditelje glavnih emisija nakon izbora nije medij nego prćija. Medij koji mijenja glavne komentatore nakon izbora nije medij nego prćija. Svaki.
Sve priče o “javnom servisu” i nepolitičkoj orijentaciji i ostale floskule u mediju koji poslije izbora mijenja urednike su samo pričice i bajke, kako biste bili mirni, krotki i davali im novce i dalje.
Ukratko – sama pretplata kao “brana” političkom utjecaju na nacionalnu televiziju je obična pričica. Bajkica za naivne, kako bi plaćali, plaćali i šutjeli. Kako bi se dobivalo nekih milijardu kuna godišnje, a ne radilo skoro ništa. I kako bi televizija pod krinkom “neovisnosti” prodavala stranačku propagandu trenutnog gazde. Trenutno prodaje desnu – Domovina i Crkva. No, nemojte misliti da ista televizija ne bi da su drugačije okolnosti prodavala Tita, Lenjina i Chea.
Čemu uopće nacionalna televizija?
Nekada je bilo jasno – javna televizija je trebala jer je to bio jedini kanal primanja informacija – televizija kao medij je bila iznimno skupa, alternative nije bilo, dodatno, u doba Hladnog rata imala je svoju promidžbenu funkciju. Uostalom, osim u kino niste imali drugog – do 80-tih video-rekorder je jedva stao u kombi! Ali danas? Čemu će nam? I to ovakva kakvu imamo.
Podsjetimo, samo za plaće oko tri tisuće zaposlenih na javnoj televiziji ode gotovo 438 milijuna kuna. I dok u većini zemalja javne televizije čak 75 posto sredstava troše na kvalitetan program, HRT za program izdvaja tek 25 posto sredstava, dok čak 75 posto „proguta“ tzv. hladni pogon.Opširnije
Ostale nacionalne televizije u Hrvatskoj imaju tek desetak posto zaposlenih HTV-a, a nekima je dnevnik bitno gledaniji od HTV-ovog, pa ga ne plaćamo ništa – te televizije se financiraju reklamama, a ne s 80 kuna mjesečno od svakog domaćinstva i svake firme! Pazite, 80 kuna! Znate koji lijepi paket s koliko desetaka programa se može za te novce dobiti? Ili koliko tisuća sati dobrih serija za manje novce dobijete od Netflixa?
Zašto biste plaćali kao obvezu nešto što ne gledate? Ili nešto što je nekvalitetno, pristrano ili jednostavno dosadno? Kada ste se zadnji puta dobro nasmijali domaćoj produkciji serija? Kada su emitirali Smogovce? Prije 30 godina? Uopće, čemu u 2016. godini ta ideja da morate gledati eto, nacionalnu televiziju i doprinositi njihovom stvaranju? Hoćete operu? Pretplatite se na program koji emitira samo „ozbiljnu glazbu“, ima izvrstan u svim paketima naših providera, zove se Mezzo. Hoćete serije, imate Netflix s tonama istih (za manje novce nego što je mjesečna pretplata!). Hoćete domaću produkciju? Pa nitko vam ne brani da svojim novcem ne pomognete njenome stvaranju!
Za što sve idu novci?
Vršitelj dužnosti glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije (HRT) Siniša Kovačić apelirao je na članove Programskog vijeća HRT-a ali i cjelokupnu hrvatsku javnost da se pristojba za javnu televiziju ne smanji na 65 kuna, što je jedan od sedam uvjeta Mosta u pregovorima o postizbornoj suradnji s HDZ-om.
Među ostalim je naveo da se iz pristojbe isplaćuju “naknade za Hrvatsko društvo skladatelja, Fond za pluralizaciju medija, iz kojeg se financiraju brojne male lokalne radijske i TV postaje, Hrvatski audiovizualni centar iz kojeg se financira domaća audiovizualna industrija te konačno i sam državni proračun, u kojeg se uplaćuje dio sredstava iz pristojbe”.
Koji su to sve sisači narodnog novca! Pazite, postoji ekipa na razini države, različitih ideoloških pogleda, no vrlo jasnog odnosa prema novcu, koja je zamislila kako su oni lijepi, divni i jako vrijedni – i da bi oni automatizmom trebali dobivati novce od naroda koji ne “shvaća” valjda dovoljno visoke kulturne i druge vrijednosti – pa onda narodu treba prisilno uzimati, kako bi ti imali.
Hrvatsko društvo skladatelja? Pa za emitiranje autorskih sadržaja plaća svatko – od birtije i supermarketa do privatnih radija i televizija, zašto to uopće naglašavati? Fond za pluralizam medija – ma divno, plaćamo novce kako bi mediji bili pluralni – nema većeg političkog muljarenja nego na lokalnim televizijama, dijelom su im vlasnici same lokalne samouprave (pa naravno neće lokalni radio protiv svog gazde!), a nađe se još svašta – glavni suvlasnik medija supruga uvaženog člana lokalno vladajuće stranke i slično. Nismo toliko naivni. Sve takve fondove – treba ukinuti, kome se pluralizira – neka si uplati svoje novce lokalnom radiju i televiziji i postane sponzor.
Ah, da Hrvatski audiovizualni centar – lijepo piše: “Hrvatski audiovizualni centar javna je ustanova koja se bavi poticanjem proizvodnje audiovizualne djelatnosti i promicanjem audiovizualne kulture”.
Javna ustanova! Wow! A što ne bi filmaši radili gledljive filmove, pa da se naplate od karata i prava na TV-prikazivanje? Što ne bi hladni pogon financirali koprodukcijama? Zašto uopće građani financiraju filmove i ostale sadržaje koje uglavnom ne gledaju? Zašto to ne bi radili oni građani koje to zanima, preko online platformi gdje možete uredno uplatiti novce? Lijepo, platiš, stave te kao producenta, i faca si. Zašto uzimati svima?
Shvaćate li koji ogroman, a u biti neradnički sustav financirate svojim novcima? Jer taj sustav nema modele provjere – privatna televizija ili portal ako nije gledan ili klikan – propada. Ovi prodaju 7000 ulaznica za film na razini Hrvatske, emisiju im gleda 5 posto stanovništva, središnji dnevnik tri bakice i dva aktivista trenutno vladajuće stranke – i sve to ide dalje, jer vi plaćate neovisno o kvalitetni onoga što dobijete.
Televiziju – privatizirati i novce vratiti pretplatnicima
Rješenje? Nacionalne televizije tipa HTV-a produkt su sasvim drugih vremena. Dodatno, buduće generacije će se smijati kada im budemo pričali da je televizijski sadržaj birao netko drugi, a mi smo ga mogli gledati u vrijeme kada je to netko mislio da nam odgovara.
One rijetke stvari koje država treba poticati, tipa obrazovnog programa ili recimo etno-događanja u smislu očuvanja narodnih običaja, pjesme i plesa – država uredno može staviti na natječaj. Pa se onda mogu javiti sve televizije s nacionalnom koncesijom i tko ponudi nižu cijenu za traženi posao.
Država uvijek može reći: “Želim 500 sati obrazovnih emisija, 20 prijenosa narodnog plesa, 50 epizoda domaće serije, tko je spreman to dati za manje novce?”
Ogroman i skup sustav državne televizije (namjerno ne pišem javne) danas više ne treba – stoga HTV treba privatizirati, prodati onome tko želi jaku nacionalnu koncesiju, ali novac od toga nema što ići u proračun – treba biti usmjeren pretplatnicima koji su ovakvu televiziju financirali i svojim privatnim novcima stvorili.
Dobri voditelji, urednici, snimatelji, ton-majstori i ostali – ne moraju se bojati privatizacije, stručnjake koji se dugo školuju i trebaju još više prakse (a to su upravo kadrovi s televizije!) privatnik plaća i bolje nego država.
Država treba ostaviti dva programa radija – jedan snažan radijski program koji se emitira 24 sata mora postojati radi sigurnosnih i sličnih razloga – mora biti netko tko će u slučaju primjerice potresa davati informacije i tko će imati kadrovski i tehnički potencijal raditi u slučajevima bilo kakvih izvanrednih okolnosti. I naravno, drugi program radija koji emitira prometne informacije i slične sadržaje. To je stvar plaćanja državnog proračuna. A već HR3, sa svojim “ozbiljnim” programom može biti neprofitna koncesija koju će plaćati oni koji takav program vole i slušaju.
Tko misli da je HTV super – može uložiti svoje privatne novce
Oni koji misle da je HTV ovakav super – uvijek si mogu svojim privatnim novcima iskazati svoju ljubav prema upravo ovakvoj nacionalnoj televiziji i kupiti dionice, te si kodirati program i za gledanje plaćati ne 80, već svoj stav potkrijepiti s 800 kuna svog privatnog novca svaki mjesec. Uvijek treba podržati ljude spremne da svoje stavove i svoje želje potkrijepe i svojim privatnim novcem.
Međutim, kada netko priča o „javnom interesu“ milijardu kuna skupe i neučinkovite televizije onda vam treba biti jasno – iza gotovo svake priče o „javnom interesu“ u Hrvatskoj se nalazi vrlo jasan i vrlo financijski unosan privatni interes.
Građani imaju pravo svoje novce potrošiti gdje žele – pa stoga birati da li dati HTV-u (barem program danas nije teško kodirati), gledati strane televizije, koristiti usluge tipa Netflixa pa gledati samo ono što žele ili kako žele – ili noću gledati zvijezde, i novce ostaviti u džepu. Teleskop je ionako vjerojatno bolja investicija od televizora.