Hrvatski špijuni: Uništili su NDH Paveliću ispred nosa

Tmuran i siv siječanjski dan 1967. godine u Zagrebu. Hladnoća probija do kostiju dok mala kolona ljudi hoda za lijesom na Mirogoju. Ledeni vjetar koji se svako malo spusti s vrha Medvednice ledi suze za pokojnikom. Iako, nema tu suza i pompe. Naricaljki i državnih simbola… Običan sprovodčovjeka neobične priče. Sprovod generala Ivana Prpića, načelnika Glavnog stožera oružanih snaga NDH, umirovljenika koji je posljednjih 20 godina svojeg života proveo u Titovoj Jugoslaviji kao tihi susjed, umirovljenik kojeg nitko ne dira.

Nad gradom se spustila teška zagrebačka magla koja je u to vrijeme, dok su tvornice nicale praktički u središtu grada, gušila Zagreb neprobojnim bijelim smogom… Bijelom i gustom maglom koja je skrivala lice grada i otkrivala tek nejasne konture koje se teško razaznaju. Kao što je i priča Pavelićeva generala koji je mirnu starost i smrt dočekao u Titovoj Jugoslaviji nečitka i nejasna, kao daleki plamenovi sakriveni maglom. General Prpić u grob je odnio jednu od najvećih špijunskih tajni Drugog svjetskog rata. Možda se negdje, na rubu kolone, sakrio i lik Ivana Steve Krajačića, alfe i omege svih zapletenih niti ratnog i poslijeratnog Zagreba, čija figura i danas ostaje enigma svih povjesničara. Osim jedne činjenice – njegova je mreža špijuna prodrla u sve pore NDH i on je njome upravljao nepokolebljivo i nemilosrdno, ne otkrivajući nikada do kraja tko su sve njegovi ljudi.

DUGA MRAČNA NOĆLIFENepoznati ključni dani jezive Pavelićeve NDHA general Prpić, kako se čini, bio je jedan od njih. General Ivan Prpić velika je neispričana priča Drugog svjetskog rata. Većina vojnih i političkih čelnika tadašnje Nezavisne Države Hrvatske morala je spašavati glavu bijegom, a oni kojima to nije uspjelo mogli su očekivati, ovisno o tome koliko su im ruke bila krvave ili čiste, smrtnu kaznu ili dugogodišnju robiju. Nije se tada pretjerano pitalo, pogotovo ako si rat dočekao u pogrešnoj uniformi. Nije bilo istraga, vaganja tankih niti pravde. Uostalom, stradavalo se i za mnogo manji grijeh od toga da budeš načelnik Glavnog stožera domobranstva u NDH. A grijeh je katkada bio i tek puki izgovor za osvetu ili progon mogućih političkih protivnika. Malo je tko od ljudi iz vrha NDH, koji su došli u ruke pobjednicima, izbjegao tešku sudbinu poraženih na ovim prostorima. Neki su preživjeli pukom srećom, neki bijegom, a većina preživjelih osvanula je u uniformama novonastale vojske jer su zapravo cijelo vrijeme rata bili dio Krajačićeve neprobojne špijunske mreže koja je imala gotovo veću moć u NDH nego sam Pavelić.

Ipak, priča generala Ivana Prpića nešto je drukčija. Prije svega jer nije opjevana ni u jednoj od brojnih pravih i izmišljenih priča o Stevi Krajačiću. Njega ne spominje nijedna strana – nije ni izdajnik ni heroj. Ipak, gotovo je sigurno da je svojim djelovanjem zadužio pobjednike, a vjerojatno je bio i najveći tajni izvor informacija u samom srcu poglavnikove države. Kratki podaci o njemu govore sljedeće: Ivan Prpić (1887. – Zagreb, 10. siječnja 1967.), general pješaštva u Domobranstvu NDH i čelnik od 1942. do 1943. godine. Nositelj Vojničkog reda željeznog trolista od 1942. godine. U srpnju 1943. na njega je pokušan atentat. Neki autori smatraju da bi organizator toga mogao biti Ivo Herenčić. Godine 1944. Prpić se umirovio i odselio s obitelji u Slovačku te poslije u Prag, u ponovno uspostavljenojČehoslovačkoj Republici. Britanci su ga uhitili u kolovozu 1945. i vratili u Hrvatsku, sada u Titovoj Jugoslaviji. Nakon ispitivanja u Beogradu i Zagrebu pušten je u listopadu te godine. Praktički cijela vojna i civilna struktura NDH bila je premrežena agentima iz Krajačićeve mreže.

Manjim dijelom ljudima koji su pripadali komunističkom pokretu, većim dijelom onima koji su jednostavno shvaćali da ta država nema pretjerano sjajnu budućnost. Dodatno ogorčenje izazvali su ustupci Italiji i prodaja gotovo cijele obale. Zločini nad civilima također većinu običnih časnika nisu mogli ostaviti ravnodušnom, kao ni sluganski odnos prema Njemačkoj i Italiji. Mreža koju je Krajačić gradio, odnosno imao već u prvim danima NDH, krajem 1942. a pogotovo 1943. narasla je u gotovo neprobojnu informacijsku mašinu kojoj gotovo nijedna ključna stvar nije mogla promaknuti. Naravno, uzevši u obzir poslijeratno mitologiziranje i preuveličavanje, onako kako to pobjednici čine. Unatoč tome, malo koja vlast bila je tako duboko penetrirana obavještajcima. A uloga generala Ivana Prpića do danas ostaje nerazjašnjena. Ipak, drugi čovjek NDH Eugen Dido Kvaternik potvrđuje da je general Prpić imao ključnu ulogu u špijunskoj mreži, on je siguran da je Ivan Prpić bio Titov čovjek. – Više je utjecaja na Markovu trgu imao Tito nego ja – rekao je čovjek koji je s 1941. na 1942. bio drugi najmoćniji dužnosnik NDH.

FELJTON (1/6)LIFEGestapovac kojem je Stepinac povjerio milijune kunaTe svoje sumnje, ali i neslaganje s Pavelićevim vođenjem države i biranjem kadrova, kao i protivljenje sukobima unutar ustaške organizacije potvrdio je opetovanim ostavkama. “Svoju sam prvu pismenu demisiju dr. Paveliću predao već u srpnju 1941. godine”, piše Kvaternik. Dakle, gotovo nekoliko mjeseci nakon proglašenja NDH Eugen Dido Kvaternik želi sići s vlasti. Je li to puko testiranje moći i važnosti, taština, sukob unutar pokreta ili nešto treće, teško je reći. “To su već tada znale tajnice dr. Pavelića Vera Javor i Maca Cvitković. Prva je danas žena Ive Herenčića, a druga moja životna drugarica. Iako je dr. Pavelić moju demisiju tada naoko prihvatio, ipak je nije nikada proveo. Nakon proslave 10. travnja 1942. bio sam čvrsto odlučio konačno demisionirati, ali me tada u nakani spriječio otac riječima ‘Mi ne možemo ostaviti poglavnika’, apelirajući na moju poznatu lojalnost glavaru NDH… Konačno sam demisionirao 25. rujna 1942. Toga dana u 14 sati saopćio mi je moj pokojni otac da mu je upravo dr. Pavelić kazao kako on ‘kao ministar domobranstva više nije potreban’ i da će na njegovo mjesto doći general Vilko Begić, kao državni tajnik u ministarstvu domobranstva, a za glavara Glavnog stožera general Ivan Prpić. General Vilko Begić, vrstan rodoljub i čestit čovjek, kao običan opskrbni časnik nije imao nikakovih kvalifikacija za taj položaj niti je u vojsci mogao biti kakav autoritet, a s obzirom na dob, bio je već prestar. General Ivan Prpić – žena mu je bila Srpkinja – od hrvatske redarstvene obavještajne službe uglavljen je kao Jugoslaven i glavar jedne brojčano male, ali vrlo uplivne skupine časnika hrvatskih oružanih snaga, kojoj je bila lozinka i pozdrav per inconcessus Jugoslavia. O tome je dr. Pavelić bio meritorno i opširno izvješćivan tokom zadnjih mjeseci mog službovanja. Ni onda ni danas neće me nitko nikakovim argumentima moći uvjeriti da je zamjena Slavka Kvaternika generalom Vilkom Begićem i imenovanje generala Ivana Prpića glavarom Glavnog stožera bilo uzrokovano rodoljubnim motivima ili da je bio posrijedi bilo kakav raison d’état osim ako se takovim može nazvati želja generala Roatte, jednog od najvećih krvnika hrvatskog naroda.”