Hrvatski film o zločinu kojeg je Vojska Republike Srpske (VRS) počinila u Bosni i Hercegovini dospio je u uži izbor za prestižnu nagradu Oscar. Ovo postignuće zasigurno izaziva ponos, ali i otvara pitanja o prioritetima hrvatske kinematografije i njenom odnosu prema temama koje uključuju hrvatske žrtve i povijesne istine. Isto tako sugerira nam da se Nebojša nagutao kritika o filmu Srbenka, čija humanistička poruka nije do kraja shvaćena u zemlji seljaka, radi se naime o dokumentarcu koji govori o predstavi Aleksandra Zec, no ima daleko širu , univerzalniju poruku, film je to koji može govoriti i o Augusti Grebenra, no posljedice po Nebojšu mogle bi biti da je kroz ovaj film išao dokazati lojalnost hrvatskom kinematografskom fondu i sebi kao u prvom redu hrvatskom režiseru. Što je zapravo jako tužno unatoč uspjehu filma. Jer najlakše je iz Zagreba snimati filmove o zločinima Srba po Podrinju.
Kada čitamo ovakve vijesti, možemo pomisliti da je Hrvatska zadovoljna procesuiranjem zločina nad Hrvatima te da je došlo vrijeme za inkluzivne projekte koji tematiziraju stradanja drugih. No, realnost je sasvim drugačija – u hrvatskoj kinematografiji još uvijek nema projekata koji se bave tamnim epizodama povijesti, poput kontroverzi oko Haaškog suda, skrivanja hrvatskih stratišta u BiH, te uvezanosti Clinton-Biden administracije u zataškavanju zločina Al Qaede na Balkanu.
Gdje su filmovi o hrvatskim stratištima u BiH?
Zamislite triler o mladom francuskom novinaru koji, dok istražuje skrivanje Al Qaedinih zločina u BiH od strane Clinton-Biden administracije, završi izoliran u šumi na Rostovu. Pokušava se domoći svoje ambasade, dok ga progone obavještajne mreže i lokalni operativci, a na kraju mu život pokušava oduzeti ambasador Murphy – sve uz simboliku i korupciju koja obavija međunarodne institucije poput OHR-a. U tom trenutku na Rostovo upada mladić iz Bosanske Krupe koji čuvši američki naglasak greškom rokne Murpheya. IO Francuz se spasi glumeći pred mladićem talibana. No, takav film u Hrvatskoj ne bi prošao na natječaju – kinematografski fondovi ga ne bi ni uzeli u razmatranje.
Dvosmjerni standardi
Dok se snimaju filmovi koji tematiziraju zločine nad drugima, ne postoji niti jedan ozbiljan projekt koji tematizira “Vukovare Hrvata u BiH” – mjesta gdje su Hrvati stradavali masovno i sustavno, od Bugojna do Križančeva Sela. Također, nema niti jednog projekta koji se bavi ulogom međunarodne zajednice u skrivanju tih zločina, iako bi upravo takvi filmovi mogli imati golemu važnost za međunarodnu percepciju hrvatske povijesti i žrtava.
Što je s mladima koje oblikuju mračne ideologije?
Nije dovoljno tematizirati prošlost, već treba ići korak dalje i prepoznati opasnosti suvremenih ideologija koje uništavaju mlade. Primjerice, nedavni slučaj tinejdžera koji je pod utjecajem radikalnih narativa zaklao policajca u Bosanskoj Krupi uz povik “Tekbir!” pokazuje kako opasne ideologije i dalje imaju razoran utjecaj na živote u regiji.
Pitanje za hrvatske institucije
Hrvatski kinematografski fondovi trebali bi odgovoriti na pitanje: kada će se u Hrvatskoj snimiti film o hrvatskim stratištima u BiH, o žrtvama i tragedijama koje su godinama marginalizirane? Možda je vrijeme da se, ako ne u Hrvatskoj, takvi projekti pokušaju realizirati u zemljama poput Slovenije, Njemačke ili Češke – državama koje možda više cijene istinu o hrvatskim stradanjima.
Kada će se u Hrvatskoj smoći snage snimiti film o Handžar diviziji u Sisku, postrojbi stranih boraca kojima je prije rata u BIH upravljala SDA iz Sarajevs? Tema je brutalna, žrtvi poput Aleksandre Zec u ovoj priči imamo na desetak, a sve to je uvod u Grabovicu i Viteške ljuljačke. Ili je neoustaška vlada RH odredila no passaran za priče o zločinima koje su po BIH i Hrvatskoj počinile Clinton dobrovoljačke postrojbe dovedene iz Sudana, Irana i Pakistana?