Slobodno stavite sa strane finale, puno više o rukometnoj U-21 reprezentaciji može vam reći minuta odmora koju je izbornik Davor Dominiković pozvao u polufinalu protiv Portugala.
Ondje će, doduše, u prvi plan iskočiti uputa Halilu Jaganjcu da “podere” Dioga Silvu, portugalskog desnog vanjskog koji je na prošlogodišnjem U-20 Euru bio proglašen MVP-jem, začinjena sočnom psovkom, ali postoji dodatna dimenzija koja nadilazi fokus na obranu. Dominiković je u tih 40-ak sekundi jasno sažeo ključni problem koji je momčad imala u napadu i svojim je igračima ponudio precizna rješenja. Osjetio je trenutak i ispravno procijenio momentum utakmice, uzeo je time-out već u 10. minuti i na taj način riskirao da ostane bez alata za reakciju u kasnijoj fazi, ali je vjerovao i u sebe i u svoju momčad i u sve ono što su radili, piše Telegram.hr
Nakon te minute odmora do izražaja je došao karakter i talent. Momčad je pokazala da je dovoljno rutinirana i sposobna voditi sama sebe te ispoštovati dogovor koji su imali s trenerom. Dečki na terenu su odradili posao u obrani koji je temelj igre ove momčadi; nisu u doslovnom smislu riječi pokidali Silvu niti su ga zaustavili s obzirom da je zabio devet komada i pokazao da je jedan od najvećih potencijala na svijetu, ali su ostatak posla odradili nevjerojatno zrelo. Kad su odradili osnovu, nadogradili su je klasom u napadu i strpljivim čekanjem šanse, a kao posljedica svega toga došla je pobjeda koja je označila prvo finale Svjetskog prvenstva za neku hrvatsku juniorsku reprezentaciju u povijesti.
Protiv Francuza se jednostavno nije moglo. Pokušao je Dominiković, pokušali su dečki, svi su dali sve od sebe, ali nije se moglo
I to je malo čudno, prvo finale Svjetskog prvenstva za naciju koja sebi tepa da je rukometna velesila. Neosporna je činjenica da nismo uvijek na ovakva prvenstva išli u najjačim sastavima s obzirom na to da su najtalentiraniji igrači često dobivali šansu u seniorskoj reprezentaciji, ali teško je objašnjivo kako se dogodilo da sve te silne medalje koje su se osvajale u kadetskoj konkurenciji nismo uspjeli pretvoriti u uspjehe na juniorskoj razini. Zapravo je nemoguće je dati ikakvo objašnjenje osim manjka pravog sustava rada i nedostatka kontinuiteta u razvoju talenata.
To je na neki način vidljivo i na ovoj generaciji koja je napokon ušla u finale, čisto kao iznimka koja potvrđuje pravilo.
Dominikovićev trenerski gen
Dominikovićevim dolaskom na poziciju izbornika naglasak je stavljen na obranu. S obzirom na visinu i snagu koje momčad ima, ali i činjenicu da je Dominiković bio jedan od najboljih obrambenih igrača, to je bio logičan prijelaz. U početku je bilo velikih problema s gustoćom i pomicanjima, što su jasno pokazale pripremne utakmice sa Slovenijom, ali i to je bilo logično s obzirom da se igra prije toga temeljila na tranziciji i trčanju.
I to je problem — manjak kontinuiteta. Mladi igrači nisu odgajani u jednom stilu za koji smo se strateški odlučili niti imaju podlogu u sustavu. Jedan izbornik ima svoju viziju, drugi ima svoju koja je sasvim drugačija i tako se radi stihijski.
Tu Dominiković, čisto da bismo bili jasni, ne snosi nikakvu odgovornost. On radi dobar posao i pokazuje da ima jak trenerski gen. Skupio je taktičko znanje od vrhunskih trenera koji su ga trenirali u Kielu, Barceloni, PSG-u i HSV-u, a na to je nadovezao autoritet koji se ne može naučiti. Njegova momčad ima i glavu i rep, znaju se osnovni mehanizmi u igri i jasno je da će u sustavu bez sustava postaviti stil koji preferira i za koji on sam misli da je dobar. I to je, čak i kad maknete iz priče ovu povijesnu medalju, napravio odlično — jer ta medalja je tek posljedica toga što je posložio stvari u oba smjera igre i prilagodio taktiku igračima kako bi iz njih izvukao što više.
Međutim, tu je stvar isključivo toga koliko je Dominiković dobar trener i koliko će on kao pojedinac dobro posložiti stvari u svojoj selekciji, a ne koliko se radi po planu i unutar sustava koji nudi jasne odrednice kakve će olakšati posao i igračima i izbornicima, kako bi se smanjila ovisnost o talentu i improvizaciji.
To se vidi i po samim igračima.
Prvi igrač momčadi je i službeni MVP turnira, fantastični Ivan Martinović, koji je u osam odigranih utakmica prije finala imao 53 gola i 23 asistencije. Martinović je rođen u Beču, a njegovi roditelji su Hrvati iz Jajca. Kao dijete je počeo trenirati rukomet u omladinskom pogonu bečkog rukometnog kluba Fiversa, gdje je bio najbolji novak austrijske lige, a prošle sezone je prešao u VfL Gummersbach s kojim je igrao njemačku Bundesligu. Druga violina na vanjskim pozicijama je Josip Šarac, koji je do finala imao 74,5 posto uspješnosti šuta, što su nevjerojatne brojke za jednog pucača. Šarac je igrač slovenskog Celja koji je nakon mononukleoze i nekoliko ozljeda koljena pronašao ritam te se nametnuo kao standardni igrač momčadi koja njeguje njegov talent. Treća opasnost s vanjske pozicije je Halil Jaganjac, o kojem je već puno toga ispričano.
U finalu su svoj obol dali Jaganjac (šest golova iz 10 šutova) i Šarac (7/12), ali nismo mogli kompenzirati loš dan Martinovića, koji je promašio šest udaraca i ostao bez pogotka.
Hrvatski rukomet izjednačen s PPD Zagrebom
I tu već dolazimo do uzorka koji se može promatrati — naše najbolje igrače u pravilu razvijaju stranci.
Među 17 putnika koje je Dominiković vodio u Španjolsku bilo je mjesta za samo dvojicu igrača PPD Zagreba — Filipa Vistoropa i Josipa Vekića. Da je sve bilo po planu, među 17 juniorskih reprezentativaca bio bi i Tin Lučin, ali ovi dečki nisu juniori u pravom smislu riječi. Svaki od njih je odradio prošlu sezonu u seniorskom pogonu i svaki od njih treba situaciju u kojoj će se igrački razvijati.
U PPD-u je situacija takva da su Vistorop — koji na SP-u igra fantastično i jedan je od naših najboljih igrača na turniru — i Vekić dobili tek mrvice. To najbolje pokazuje situacija da su u prošlogodišnjoj Ligi prvaka skupili kombinirano četiri gola. Za usporedbu, Šarac je samo u zadnjoj utakmici Skjern Håndboldu zabio pet komada, a Celje i PPD Zagreb su igrali u istoj skupini Lige prvaka.
Jasno je da PPD Zagreb kao klub nema obavezu odgajati igrače za reprezentaciju niti bi morao davati prednost interesima hrvatskog rukometa. Ako to želi, vodstvo kluba može dovesti isključivo strance i osloniti se na stare igrače, baš kao što je ove sezone ponovo aktiviralo Igora Vorija, koji je u nakon umirovljenja dobio poziciju u HRS-u s koje je ponovo registriran kao igrač i službeno predstavljen kao vojnik kluba.
Međutim, to je veliki dio problema jer hrvatski rukomet je izjednačen s PPD-om.
Savez i klub vode isti ljudi koji kontroliraju sve što se događa. Ako želite uspjeti kroz hrvatski rukomet, morate proći kroz Zagreb. Naprosto, jači je podražaj igraču odraditi trening sa Zagrebom nego odigrati utakmicu Premijer lige jer, osim djelomično u Nexeu, nigdje se drugdje u Hrvatskoj ne može igrati ozbiljan rukomet.
Kad takav Zagreb ima tek dvojicu igrača na popisu od 17 U-21 reprezentativaca, onda je očito da ljudi u vodstvu — saveza ili kluba, tako je svejedno s obzirom da se radi o istim ljudima — lutaju. A onda nije čudno da su glavni nositelji razvoja hrvatskog rukometa zapravo strani klubovi u kojima naši igrači provode formativne godine i u kojima se brže razvijaju nego oni koji igraju doma, baš kao što je to pokazao Luka Cindrić.
Uspjeh veći od zlata
I mislite li da je sasvim slučajno to što većina budućih nositelja reprezentacije nema nikakve dodirne točke s PPD Zagrebom?
Mislite da je slučajno to da se većina nositelja uspjeha hrvatskog rukometa u zadnjih 15-ak godina formirala u malim klubovima koji su danas ugašeni ili na samom rubu gašenja?
Mislite da je slučajno to da Dalmacija i Slavonija zajedno imaju jednog premijerligaša?
Mislite li, uostalom, da je logično papagajski ponavljati kako ljudi koji vode PPD Zagreb vuku hrvatski rukomet i da je taj znak jednakosti logičan kad je i malom djetetu jasno da talenti koji su osnova hrvatskog rukometa nastaju negdje drugdje?
Protiv Francuza se jednostavno nije moglo.
Nije se moglo protiv njihove baze koja broji oko dva i pol milijuna igrača i igračica; nije se moglo protiv njihova sustava i protiv njihove razvojne strategije. Nije se moglo protiv toga da oni imaju plan kako razvijati talente, nije se moglo protiv toga da im savez nije privatiziran i nije se moglo protiv toga da njihovi igrači ne moraju izvan zemlje kako bi se razvijali jer su proizvodne sredine devastirane. Pokušao je Dominiković, pokušali su dečki, svi su dali sve od sebe, ali nije se moglo. Francuzi su bili naprosto jači.
Međutim, s obzirom na to da pričamo o razini rukometa koji je još uvijek razvojni, konačni rezultat finala protiv Francuske i ne bi trebao biti toliko bitan. Ono što bi bila puno veća pobjeda od zlatne medalje jest da dobijemo sustav i da se naši igrači mogu razvijati u domaćim klubovima, unutar plana i kontinuiteta, neovisno o entuzijazmu pojedinca, karizmi trenera i sreći.
A kad stvari gledate u tom kontekstu, onda činjenica da je ovo prvo finale U21 Svjetskog prvenstva — svaka čast Dominikoviću i dečkima koji su svoj posao odradili sjajno — više uopće ne čudi i jasno govori tko je zapravo rukometna velesila.
wpDiscuz