Malo je naroda na Balkanu koji su toliko slijepo služili Zapadu i koje je Zapad tako skupo koštao. No tu nije kraj. Hrvati su i danas najveći partneri Zapada. I Zapad ih i dalje najviše košta.
Krenimo redom. Sam dolazak Hrvata na ovaj kamenjar, hridi, planine i ravnicu vezuje se uz njihov najamni rad. Oni dolaze kao plaćenici, tako kaže legenda. I onda se to jedno pleme osamostaljuje i pravi prve kneževine. Potom kraljevinu.
I ne leži vraže već je kralj prvi Tomislav, ne onaj Pavelićev Tomislav, talijanski barunčić, s kojim je Ustaška Elita htjela oskvrnaviti sjećanje na Prvog Kralja, već je dakle taj Tomislav bio ucijenjen od Zapada. A Brussels tog vremena bila je Sveta Stolica. Tamo nisu sjedile neke milostive Pape nego jako zajebane Pape. ‘Oćeš krunu? Pokrsti narod. Narod neće da se krsti? Pobij onog tko neće.
I tako je Tomislav za malo papinske krune pokrstio narod. Bijahu to prapočeci nastanka hrvatske nacije.
Naravno nisu se svi koji su doselili za Tugama i Bugama, Hrvatom i braćom mu pokrstili. Paganija, iliti Neretljani ostaju nekrsti. Paganija je danas zabranjeno ime u Hrvata iako se radi o najstarijoj slavenskoj, hrvatskoj, donekle i srpskoj kneževini. Protezala se od Omiša na Sjeveru do Kleka na jugu, kontrolirala je otoke svog priobalja a u dubini se pružala do Rame. Paganija je u biti južni dio Humske zemlje, kneževine kojom je vladao Višeslav i njegov sin Mihajlo. Oni su i naručitelji Višeslavove krstionice koja i danas oteta leži u Splitu. Iako ju je Mihajlov otac naručio kod Papinskih klesara, kao zadužbinu da pokrsti narod kneza Domagoja. Ljubušane, Opuzence, Omiš, Makarane, Metkovce. Ukratko Humljane i Pagane.
Zapad se sukobljavao i s Paganijom i Humom. Na Venecijanskim kazalištima prikazivali su nas kao čudovišta nakon što bi izgubili pomorske bitke od nas. Plašili su malu djecu nama i učili ih da na ovu stranu mora ne plove. Al avaj. I dalje su plovili i pljačkali.
Drugi važni moment Zapadne prevare Hrvata jeste Pacta Conventa. Papama se nije dalo gledati puno malih kraljevina po Christendomu. Bio je to naziv za kršćansku Europu tog vremena. Inkvizicijsku. Fundamentalistički kršćansku. Daleko okrutniju nego je današnji svijet ISIL-a i džihada.
Preuzimanje hrvatske krune od strane Ugara deal je koji je predvodio Papa tog vremena. Hrvati su nasamareni. Jedan kralj je i ubijen. Jedan knez je izdao. I Zapadni dio Tomislavovog kraljevstva postaje dijelom Ugarske. Mnogi Hrvati do danas zovu hrvatskougarskim kraljevstvom. Kako da ne.
Radilo se o klasičnoj okupaciji. Ubijen je kralj bez prestolonasljednika. Ugari su se po pravu krvi, stanovite princeze, po pravu miraza dokopali Dalmacije, Slavonije, Sjeverne Hrvatske. Od tada u Zapadnoj Hrvatskoj nema prinčeva nit princeza. Plemstvo u Hrvata tek je pokoji barun. Zapadna Hrvatska ili ono što danas nazivamo RH postaje priljepak Ugarske, kasnije Habsburgovaca, u zadnjoj fazi Austrougarske.
Papa ne odustaje niti od namjere da i Istočne dijelove Tomislavovog carstva pripoji Ugaskoj. A tamo na Istoku, Šubićevo plemstvo i plemstvo Nemanjića, tada katolika, preko loze Kotromanića, već od ostatka kraljevstva od par nepokorenih banovina, stvorilo je novu moćnu kraljevinu. Kraljevinu Tvrtka I. Kotromanića. Nećaka Stjepanovog. Koji je direktan potomak loze Šubića i tadašnjih katolika Nemanjića. U današnjim medijima on bi bio označen kao SrboHrvat. No on je prije svega bio kralj. Iliti “Stefan” što je tadašnji sinonim za kralja. Tvrtko sanja da oslobodi sve zemlje koje je Papa s Ugarima oteo od Starog kraljevstva.
Kako su Ugari na svoj grb prikeljili i hrvatsku šahovnicu i dalmatinske lavove, Tvrtko u borbi protiv Ugarske loze traži novog saveznika i nalazi ga u Anžuvincima. Stoga na njegovom grbu uskro se pojavljuju križarski anžuvinski ljiljan. Simbol pod kojim su najveći francuski vladari jurišali na Jeruzalem ratujući protiv džihada. Ironija je da je džihad 90-ih u BIH, na zastavama nosio križarski simbol – ljiljane.
Tvrtko, prvi vladar koji se odupro Zapadu širi svoju kraljrvinu. Stoga dogovara s Dubrovnikom gradi dobre odnose, prodaje im Konavle. Humska zemlja, nepokorena, pridružuje mu se. Srbi su s njim u dobrim odnosima također. Kraljevstvo širi oslobađajući od Ugara i Mletaka Dalmaciju. Dolazi sve do Zadra. Uzima gotovo sve otoke. Obnavlja se zemlja Tomislavova.
I dugo će trebati Papi vremena da skuje plan kako pokoriti to kraljevstvo. I nikada neće uspjeti. Sve do dolaska Osmanlija. Tada papinski izaslanik Fra Nikola Modruški odlazi u Jajce. Tamo je na vlasti Stjepan Tomašević, iz loze Kotromanića.
Fra Nikola Modruški priprema izdaju. Dogovorio je s Ugarima unosan deal. Pakleni plan sastojao se u tome da će Tomašević dobiti papinsku krunu, prije toga treba poubijati sve patarene i manihejce, ili ih protjerati na jug ka Stjepanu Herccegu, nakon što dobije krunu poslat će šakom do lakta poruku Osmanlijama. Ovi će potom ući razjareni i ubiti kralja. A umorna osmanska vojska potom će biti potučena od Ugara koji će čekati Fra Nikolin znak kada da upadnu u Bosnu a koji će im poslati putem pismonoša.
I sve se tako dogodi. Sve naivni Stjepan Tomašević odradi, i na kraju sve prođe po planu osim plana Ugara da u prodoru odbace Osmanlije nazad preko Drine. Prodor Osmanlija na Zapad dokusurat će hrvatsko plemstvo Bosne i Huma. Mnoštvo Kotromanića zauvijek će skončati na Krbavskoj bitci. A i u toj bitci Hrvati će biti izdani od Zapada. Koji se do bitke za Beč uopće neće naročito uključivati u protuosmanske ratove.
Ironično al kruna kraljice Katarine, sljednice Kotromanića , jedine istinske sljednice kralja Tomislava, kćerske vojvode od Svetog Save, kruna koja je hrvatska koliko je i srpska i bosanska završit će sama samcata u Vatikanu, Kruna je to bez zemlje. Kruna koju je Papa toliko želio. Na kraju ju je dobio. I poniženu i mrtvu kraljicu bosansku pokopanu u svojim odajama. Dobili su što su htjeli. Al bez posjeda i bogatstva.
Osmanlije odbaciše Ugare ,pokvariše planove i Fra Nikoli i Papi i Bosna ostade osmanska. Od tada u njoj kreće masovno brisanje katoličanstva i masovna islamizacija. Doduše prvih 100 godina sporo al nakon toga jako progresivno.
1878. je godina i Hrvati ponovno doživljavaju izdaju od Zapada. Skupa sa Srbima.
Nakon što su ta dva naroda desetkovana, nakon 400 godina stajanja na putu osmanskom prodoru, kao europski čuvari, i nakon što su 1878 s Rusima slomili Osmanlije očekivala se blagonaklonost europske barunije. Nekakva zajednička proslava slobode. Nešto. Bilo što.
Umjesto tog perverznjaci s bečkih, pariških, londonskih i berlinskih dvora čine novi zločin. Dayton prije Daytona.
Ne samo da su banovima u Zagrebu zabranili da se vojno uključe u ustanak Hercegovaca i Hrvata u Turskoj Hrvatskoj nego su potpuno potučene Osmanlije vratili u igru Berlinskim kongresom koji poništava San Stefanski mir, potom anektiraju BIH te hrvatskim banovima, prvo Jelačiću kasnije Mažuraniću poručuju da i ne pomišljaju na povrat Turske Hrvatske i njeno sjedinjenje s Ugarskom Hrvatskom., onim što u šali danas zovemo RH a što je u biti Perecija. Obod nekadašnje Prave Hrvatske koja se na istok protezala sve do Vrbasa. Na Istok gdje su grobovi njenih kraljeva i gdje su njene porušene crkve i sjedišta nekadašnje kraljevine.
I tu je Zapad izdao svoje partnere. Naivne Hrvate. Ali i Srbe. Koji ni tada ne shvaćaju da im to nisu prijatelji.
Idu balkanski ratovi. Srpska, bugarska, grčka vojska se diže na ustanke, s njom u borbu idu i Hrvati kalifata. No Perecija ne šalje ni koplja. Ne da Zapad.
Niti Pereciju pomaže Zapad. Štoviše opet paze da se Purgeri i Dalmatinci ne umiješaju u rat.
Slava srpske vojske širi se među Hrvatima, pjevaju studenti pjesme u čast kralja Petra I Osloboditelja. Odjekuje Ilica njegovim imenom. To primjećuje Beč te u Zagrebu osniva Frankovce, protusrpsku stranku koja ima za cilj spriječiti svako bratimljenje Južnih Slavena, te među njima nanijeti takve rane i ubojstva da im nikada ne padne na pamet da se organiziraju i sjedine u moćnu kraljevinu koja više neće moći biti zemlja za komadanje velikim silama.
U tom smislu dinastija Karađorđević, koja se u međuvremenu školovala i westernizirala ne odbacujući svoje rusofilstvo i bratstvo s Romanovima, smatrana je najvećom prijetnjom bečkim i berlinskim interesima.
Austrija podmeće atentat u Sarajevu. Sam Gavrilo Princip bio je navođen putem austrijskih frankovaca iz Zagreba. Borbu protiv okupatora međutim u samoj BiH nisu podržavali samo Srbi. Nego i Hrvati. No kakoje plan bio okriviti Srbiju mijenjana su im imena u srpska. Zanimljiv je slučaj Ive Kranjčevića.
Kreće Krvavi Prvi svjetski rat rezultat kojeg je razoreno Austrougarsko carstvo.
Kao dvije slučajnosti ne kao narodi koji su se digli protiv cara pa stekli slobodu, nastaju slobodna Slovenija, Hrvatska i BIH. Ta sloboda nije trebala dugo trajati jer je Italija već jurišala prema njima. Sve prema planu Londonskog pakta. One će kratko biti Država SHS a potom će se sjediniti s Karađorđevićima. U strahu od Italije pozvale su te zemlje jedinu slobodnu vojsku Slavena u pomoć. Srpsku vojsku. Iako je Srbija imala prema Londonskom paktu kao strana pobjednica šansu proširiti Srbiju do Šibenika, Nikola Pašić i Aleksandar Karađorđević pristaju na pomoć braći. I stvara se Prva Jugoslavija. Prva država u kojoj Hrvati dobijaju opće pravo glasa. Prva hrvatska parlamentarna demokracija. Koja će uskoro imati svoj pad u diktaturu. A potom ponovno pomirenje krajem 30 . I početak demokratizacije kroz stvaranje Banovine Hrvatske. Koju potom dokrajčavaju agenti Zapada – Ustaše. To je njihov najveći grijeh prema Hrvatima što se geopolitike tiče. O masovnim ubojstvima Hrvata koje su počinili ovdje nije riječ. A kad se o tome govori govori se samo u kontekstu komunista. Kao da Ustaše nisu masovno ubijale Hrvate. Ili su ti Hrvati manji Hrvati?
Vojska Kralja Aleksandra ulazi u Dalmaciju te odbacuje Talijane. Isto čine i u Sloveniji. Slovenci se ne stide te godine. Ponosni su na nju i njihove ulice nose i danas imena slavnih srpskih vojskovođa koji su im pomogli steći slobodu. U slovenskim školama uči se i danas djecu da bi se u Sloveniji danas govorio talijanski ili njemački, eventualno hrvatski da nije 1918 postojala pobjednička slavenska vojska spremna poginuti za svoju braću. U Dalmaciji su sve tabele sa zahvalama solunskim herojima maknute iz kolektivnog sjećanja. Čak se nevoljko sjećaju i da je Stepinac ratovao za tu vojsku. Pobjedničku.
Austrijska mržnja prema Srbima rapidno raste. A Hrvate i dalje gledaju kao svoju poslušnu paščad.
Ne Radića naravno koji ih je prozreo. Ali Pavelića svakako da.
Ide nova runda izdaje Zapada. 1941. kreće okupacija naših prostora. Austrijanci namještaju Pavelića i daju mu zadatak da pobije sve srpsko zapadno od Drine.
On kao poslušni psić to čini iako u narodu hrvatskom nakon uspostave Banovine Hrvatske ne postoji nikakva posebna mržnja prema Srbima. Čak su srpske i hrvatske stranke u Hrvatskoj u koaliciji.
1941 Pavelić sije zlo koje se ničim ne može opravdati. Teze o diktaturi kralja Aleksandra koji je navodno mučio milijune Hrvata ne stoje. U doba njegove diktature ubijeno je tek nešto više od 145 Hrvata a od tog je 90% njih su bili komunisti. Svi koji su pobijeni smatrani su protivnicima režima. Teško za shvatiti danas? Pogledati kontekst tog vremena i broj ubojstava u drugim monarhijama Europe.
Tko je ubio najmanje Hrvata od ove trojice diktatora?
— Jan Palach (@IurkovJan) April 21, 2022
Uostalom ako je mjera pobijenih Hrvata jednog vremena mjera kojom ćemo mrziti pojedine lidere, koliko onda moramo mrziti Pavelića s obzirom na to da je pobio više Hrvata nego Tito? Ili u najmanju ruku podjednako? Karađorđević im se ne približava niti u jednom promilu.
A činjenica da je uživao veliko poštovanje u hercegovačkih franjevaca koje je obilato i darivao posjedima i pozicijama sve govori o tome koliko je zloban bio taj naš posljednji hrvatski kralj prema nama. Čovjek koji nema niti ulice u Hrvatskoj. Čovjek koji je plakao za Radićem dok je ovaj umirao pogođen četničkim metkom. Račićevim. Koji potom biva osuđen u toj istoj kraljevini. Zašto bi kralj osudio Račića ako je on njegov čovjek? Naravno da nije bio njegov čovjek. Bio je Šešelj svog vremena.
Velika izdaja Zapada događa se i 1945. Vojsku koju su sami stvorili prvo su 1945 natjerali da napuste položaje. Načinili su ih dezerterima. Ustaše u strahu od izdaje sa sobom povlače i druge vojske, domobrane, crnogorske četnike, Handžar muslimane potom žene , djecu, civile. I svi će oni platiti izdaju Zapada. Zapad ih prepušta Titu a ovaj svjestan da će mu u novoj “kraljevini” biti samo smetnja i oporba i da su izbori pred njim šalje ih na dugačak put smrti. U četveroredu. Zapad i danas krije sve detalje tog masovnog prepuštanja zarobljenika njihovom dželatu. London još ne skida oznaku tajnosti s tih dokumenata. I ne znamo što su učinili gore s tim ljudima na tom polju al oni su već tu i provode nove geopolitike. Sad su kažu humanisti, i budno prate što pišemo i kako razmišljamo. Imaju već u svojim ladicama nove mape podjele naših zemalja.
1991 Zapad potiče secesionističke nacionalizme u Jugoslaviji. Produbljuju podjele, sve čine da zaratimo a onda kad smo zaratili udaraju nam embargo na oružje. Kako bi krv koja će se proliti bila što crvenija. Kako bi fitilj mržnje brže sagorio. I tada da ne bi raspada Sovjeta i tajnih kanala nabavke oružje tko zna koliko bi te krvi bilo proliveno.
Tijekom ratovanja Zapad opet izdaje Hrvate. Traži od njih da se odreknu braće u BIH u zamjenu da dobiju zeleno svjetlo za Oluju. Hrvati, konjušari, ratnici, postaju rješenje i u BIH, Oni dovode do promjene snage na terenu. Srbe u BIH prisiljavaju na dogovor. Zapad Hrvate u BiH umiljava obećanjem o konfederaciji s Hrvatskom. Jamči im prava kroz postulat međunarodnog prava.
Hrvati u BIH potpisuju prilično dobar Ustav koji im jamči da doista ne mogu biti preglasani. Ovako kad ih čovjek pogleda, što Washington što Dayton, ne zna koji je ustav pravedniji i bolji po taj narod. Ali i svaki drugi.
A onda kreću nove izdaje Zapada. Selektivna suđenja, stigmatizacija Hrvata i Srba. Ponovno dokazivanje Istanbuli i Saudiji.
Amandman za amandmanom Austrijski nacisti u BIH provodili su pripremu attacka na Srbe. Dekonstituiranjem Hrvata. Jer samo oslabljen Hrvat čija je moć predana SDA-u jamči da će sutra napad na Srpsku biti jači. I da će sarajevski Zelenski uspjeti smrviti banjalučke Putine.
Hrvati u BIH , iako su spasili tu zemlju, iako su jedini od tri zaraćene strane, koji su spašavali tuđe gradove iako su masovno i spašavali a ne samo ubijali pripadnike bošnjačkog naroda i to pune 3 godine od ukupno 4 godine ratovanja, danas su među Bošnjacima omraženiji od Srba.
Jer mržnjom ih se iseljava, mržnjom se opravdavaju daljnji potezi.
Hrvati u BIH danas su prilično svjesni koliko je Zapad pokvaren i protuhrvatski svijet. Samo tog izgleda nije svjestan Markov trg.
Vođa u Hrvata, Plenković, i danas smatra kako se hrvatske političke bitke dobivaju tako što se podvija rep, što se dodvoravaš Bakiru Izetbegoviću dok s njim pregovaraš kako da on odstupi s tvog prava, koje ti jamči Dayton, ili tako što se Zapadnoj baruniji klanjaš i ljubiš ruke a onog tko se pojavio niotkud, i koji razumije što je to državništvo i da se cilj ne postiže klanjanjem i dodvoravanjem onome tko te progoni, naziva dijarejičnim predsjednikom.
Hrvati u BIH, prepolovljeni nakon rata i za slobodu Hrvatske , narod koji je najveća žrtva u BIH no to ne smije javno rećim narod koji je doživio nepresuđeni genocid, doista su očekivali više u daytonskom razdoblju od Hrvatske, od puke izdaje.
Ni u čudu se nisu mogli nadati da će i Hrvatska postati ono što su im već vjekovima sve zemlje Zapada.
Pojma nisu imali da će im rođena braća postati novi Zapad.
poskok.info
wpDiscuz
