Dobivanje papinske krune diplomatskim putem značio je uspjeh Tomaševićeve kancelarije.
No, reakcija ugarskoga kralja Matijaša Korvina, koji je u oštrom pismu papi zamjerio slanje krune, podsjećajući ga na predaju Stjepanovu Smedereva, prisiliti će bosanskoga kralja da se ponovno obrati Papi za pomoć u posredovanju između njega i Budima.
Kako bi postigao „kontrolu“ bosanske vanjske politike, papa je u Bosnu poslao Nikolu Modruškog, kao svojega stalnog predstavnika, koji je svojim diplomatskim i državničkim iskustvom savjetovao bosanskoga kralja – drugim riječima, vodio je vanjsku politiku prema uputama iz Rima.
Vodeći se politikom „quid pro quo“, slanje papinske krune bosanskome kralju i na taj način „odvajanje“ od Budima, kompenzirano je Tomaševićevim otkazivanjem danka sultanu i, naravno, plaćanjem „odštete“ Korvinu, kojom je on otkupio svoju krunu. Za ovakav rasplet događaja odgovorna je politika Kurije, odnosno pape Pia II.
Njegov je cilj bio od Bosanskoga Kraljevstva stvoriti „tampon“ zonu između Ugarske i Osmanskoga Carstva, što je ukratko značilo da je Bosna postala samo pijunom u diplomatskoj igri Rim – Budim.
Uz garanciju Nikole Modruškog kako će Matijaš Korvin doći u pomoć u slučaju osmanskoga napada, Tomašević je otkazao plaćanje danka sultanu.
Iako je papina zamisao bila da Ugarska djeluje kao „rezervni plan“ u slučaju napada i garancija opstanka Bosne, ugarski je dvor imao svoje planove, pa je Papina politika unaprijed bila osuđena na propast.
Računajući na garancije papinskoga legata, bosanski je kralj odradio svoj dio dogovora i otkazao je danak sultanu. No, zbog dvostruke igre budimskoga dvora, Tomašević je izgubio glavu, a Bosna je nestala s karte Europe.
Starija je historiografija krivca za pad Bosne pronašla u knezu Radaku, nevjernom pateranu, koji je predajom Bobovca zapečatio sudbinu Bosne.
No, novija historiografija odbacuje takvu tvrdnju, navodeći kako je priča o unutarnjoj izdaji lansirana s ugarskoga dvora, a kao glavnog arhitekta priče navodi papinskoga legata Nikolu Modruškog.
Modruški je itekako imao razloga za konstruiranje i lansiranje ovakve priče, budući da je upravo na njegov nagovor Tomašević otkazao danak sultanu i tako sam sebi stavio omču oko vrata.
Za razliku od Modruškog, Tomašević nije bio među živima da se na takav način brani.
Kako je Modruški nakon bosanske epizode bio u službi ugarskoga kralja, priča je bila korisna obojici.
Korvin se opravdao kako su njegove vojske prešle Savu, što se i zaista dogodilo, ali su se u Srbiji na vijest o padu Bobovca povukle.
Stoga je priča o unutarnjoj manihejskoj izdaji bila samo obrazloženje i opravdanje Korvina i Modruškog za katastrofu koja je zadesila Bosnu, a smrt bosanskoga kralja samo je olakšala uspostavljanje čvrste ugarske vlasti u djelu Bosne koji je Korvin Osmanlijama preoteo u protuudaru u jesen 1463. godine.
Izvor: ‘SUTON KRALJEVINE BOSNE’, diplomski rad, Jurica Potočki – Sveučilište Jurja Dobrile u Puli.
NIKOLA MODRUŠKI, Oratio in funere…, Rim, 1474.Nikola Modruški (Nikola Kotoranin, Nikola iz Maijina, lat. Nicolaus Machinensis, Nicolaus Modrussiensis), hrvatski crkveni dostojanstvenik, diplomat i pisac (Grbalj kraj Kotora, oko 1427 – Rim, prije 29. V. 1480). Školovao se u Veneciji, gdje je stekao doktorat iz filozofije i teologije. Od 1457., potpomognut vjerojatno od knezova Frankapana, obnašao je čast senjskoga biskupa. God. 1459. kao predvodnik hrvatskog poslanstva odigrao je značajnu ulogu na crkvenom saboru u Mantovi. Već sljedeće godine boravio je na dvoru bosanskog kralja Stjepana Tomaša kao papinski poslanik. God. 1461. bio je izabran za biskupa novoosnovane Modruške biskupije, gdje se našao u žarištu sukoba između Frankapana i knezova Krbavskih. Iskazao se u papinskim diplomatskim misijama kod Matije Korvina i Stjepana Tomaševića, te je sudjelovao u pripremama za obranu od Osmanlija. Nazočio je padu Bosanskoga Kraljevstva (1463), za što je u svojim spisima optužio bosanske krstjane. Nakon pada Bosne otišao je u Italiju i više se, iz nepoznatih razloga, nije vratio u svoju biskupiju. U Italiji je obavljao različite službe u Papinskoj Državi; sudjelovao je u pomorskim bitkama na Jadranu (kao zapovjednik papinske flote) i u Maloj Aziji. Nakon 1478. služio je kao guverner Spoleta, sudjelovao u diplomatskim misijama te u borbama protiv Firence. Bio je plodan pisac, promicatelj glagoljice i prijatelj mnogih humanista svojega doba. Njegov tiskani govor održan u Rimu 1474. prva je poznata inkunabula hrvatskog autora, a od njegovih rukopisa poznati su: Dijalog o sreći smrtnika(Dialogus de mortalium felicitate, oko 1464), O naslovima i autorima Psalama (De titulis et auctoribus Psalmorum, oko 1465), O utjesi (De consolatione, oko 1466), O gotskim ratovima (De bellis Gothorum, oko 1474), O poniznosti (De humilitate) i Obrana crkvene slobode (Defensio ecclesiasticae libertatis, 1479). Pokopan je u crkvi Santa Maria del Popolo u Rimu.