Postoji čovjek koji se posljednjih godina uglavnom pojavljivao kao sudionik afera i suđenja za kriminal i korupciju. Njegova razvikana firma duguje milijune. Ako se u političkim krugovima i kuloarima raspitate o njemu, možete čuti fascinantne priče. Primjerice, nije mu strano naplatiti naivnim europskim birokratima nekoliko tisuća eura nakon što im proda broj nekog nižerangiranog esdepeovca ili hadezeovca, a oni su uvjereni kako su kupili kontakt vladara iz sjene. Redovno pljuje, pa čak i na sahranama, one koji su ga stvorili. Doktor Franjo Tuđman je omiljeni negativac iz bajke ispisane perom tog perifernog i kontradiktornog uglednika. Nažalost, nerijetko i izdajnika. No, cijela priča bila bi tek hrvatski kliše kada ne bi postojao jedan sitni detalj. Naime, on je posebni savjetnik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, a zove se Mate Granić.
_________piše: Marijan Knezović l poskok.info
Nažalost, najveći Granićev krimen nije ništa od navedenog. Izvan granica »matične« države, na vjekovnom hrvatskom ognjištu u današnjoj Bosni i Hercegovini, poznat je i kao persona non grata. Isplivao je najedamput, a po Bog tko zna koji put, za vrijeme nedavnog posjeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Zagrebu. U emisiji »Otvoreno« Granić je tako maestralno opjevao turskog predsjednika. Toliko da su oni slabije upućeni pomislili kako je čika Erdogan zapravo reinkarnirani Nikola Šubić Zrinski ili u najmanju ruku mentalni sljednik Majke Terezije. Suprotno gundulićevskoj percepciji utjelovljenoj u kultnom »Osmanu« Granić Turke smatra neupitnim i prirodnim vanjskopolitičkim partnerima Hrvatske. Kada se radi o Bosni i Hercegovini, Granić smatra kako Hrvatska i Turska imaju komplementarne politike. Inače, politika Turske je ta kako je Bosna »zapravo pokrajina Turske.« Riječi su to upravo Granićeve muze, odnosno muzonje, Recepa Tayyipa Erdogana. Sve je to dovelo do blago neuobičajene situacije. Naime, Hrvate u BiH pred Granićevim naletom branio je, i to sasvim utemeljeno, Dejan Jović, bivši savjetnik Ive Josipovića. Ukidanje »Montiranog procesa« teško se primjećuje u javnosti u kojoj je razlika između sna i jave, odnosni između zbilje i satire, fiktivna ili minimalna.
Iako od takvih izjava Hrvati u BiH nemaju koristi, već imaju samo štete, lijepo je znati kako je politika Republike Hrvatske zapravo ta da pola milijuna njezinih sugrađana zapravo živi u turskoj pokrajini. Mi smo dosad smatrali kako živimo u Bosni i Hercegovini, što je očito naivno i isuviše jednostavno objašnjenje. Upravo zbog toga imamo gospodina Granića. Interesantno bi bilo znati je li Granić i za vrijeme obnašanja dužnosti ministra vanjskih poslova zastupao iste teze. Ako jest, zapanjujuće je što Granić još nije okićen laureatom počasnog građanina Sarajeva. Ili ga možda skriva. Ne sumnjam kako je upravo Granić bio najsretniji kada je naša predsjednica u Sarajevu primala nagradu nazvanu po okupatoru Isa-beg Isahoviću. U nekom pravednijem svijetu, politički autoriteti više bi uvažavali mišljenje fra Andrije Nikića, a manje Mate Granića. Grabar Kitarović je u kampanji zauzimala drugačije stavove po pitanju BiH. Je li za omekšavanje i kopernikanski obrat odgovoran neki od savjeta Mate Granića?
Granić se Erdoganu pak, s razlogom, divi. Erdogan se ne bi nikada hvalio kako je inicirao neki sporazum, primjerice Daytonski, pa šutio više od 20 godina dok je taj sporazum na štetu onih koje je zastupao promijenjen s više od 200 amandmana. Iako mu se to nikada ne bi dogodilo, Erdogan bi se toga stidio. Mate Granić se time ponosi. Prosječni Homo sapiens nakon što izda svoj narod osjeća sram, a Granić se time ponosi. Nekoliko stvari možemo naučiti iz Granićevog životnog puta. Najvažnija je ta da, ako poželiš postati posebni savjetnik predsjednice, prvo trebaš izdati interese vlastitog naroda u susjednoj zemlji čiji si ustav i ustroj inicirao. Isti genijalac zagovarao je spajanje Posavske s Tuzlanskom županijom kao i tezu da Bošnjaci moraju imati izlaz na more od Prevlake do Molunata. Hrvatski strateški interes u takvom scenariju ostaje misterij, no Graniću je očito u redu razbacivati se mukotrpno obranjenim teritorijem i dijeliti ga kao karte iz lobističkog špila. O tempora, o mores.
Iako mi ne pada na pamet mnogo ljudi koji su toliko devastirali položaj hrvatskoga naroda u BiH, Granićevo profesionalno ulizivanje nakon opjevanog Erdogana više nije samo strašno, već i gadljivo. Višnja Starešina slikovito je Granića prozvala »Uguz – begom«. Za »Mumina« je Andrić je gotovo proročki još 1940. u svojoj »Čaši« konstatirao kako »kao i svi Granići vuče odnekud tursku žicu.« Na matoševski preciznom opisu i proročanstvu Granić bi se barem zakašnjelim nekrologom mogao zahvaliti istaknutom nobelovcu. Zašto hrvatska nacionalna država plaća osobe koje godinama izdaju nacionalne interese? Stiče se dojam kako su predsjednici »prodana muda pod bubrege.« I ovaj put, nažalost, na štetu prepolovljenog naroda u Bosni i Hercegovini. Metak može zalutati, ali izdajnik u ured predsjednice ne bi trebao. Osim u scenariju gdje se Republika Hrvatska odriče Hrvata u BiH prepuštajući ih unitarnoj i diskriminacijskoj propagandi velikog dijela službenog Sarajeva, što opet nije nikakva novotarija.
Na današnji dan prije 25 godina goloruki Hrvati u Pologu su hrabro, kao David pred Golijatom, stajali pred više od 100 tenkova JNA kako bi, između ostalog, spasili južnu Hrvatsku od okupacije. Vjerujem kako će savjetnik Mate Granić savjetovati predsjednicu da mu uruči otkaz jer je godinama ponižavao spomenute junake i hrvatske sinove. Tada bi uistinu radio svoj posao, što bi mu nakon igranja bošnjačko – turskog pijuna na Pantovčaku, bila znakovita promjena.
wpDiscuz