Hižaslav na Bobovcu

Gadafi je bio Cerićev donator, sve dok se Amerikanci nisu umiješali

Onaj tko je prekrstio Bajram, nema (više) nikakvih zapreka niti da prekraja povijest, da osmanlijske okupatore promovira u drage goste te da se čudi otkud – bez muslimana – molitveni skup na mjestu gdje su katolici molili sve dok nisu banuli “turisti” iz Stambola.

piše: Josip Vričko I Katolički tjednik

Najveći skriboman u muslimana (Bošnjaka), Mustafa Cerić svoju je strast za pisanjem otkrio kada mu je 2012., nakon gotovo 20-godišnjeg mandata, definitivno postalo jasno kako, ipak, neće biti doživotni reis (efendija). Učas se, nakon toga, prometnuo u portal-efendiju. Sveprisutnog! I kada bi Bosna i Hercegovina postojala još tisuću godina, teško bi prašina zaborava prekrila neke od uradaka i zamisli toga visočkog volšebnika. Ma, kako se ikad može zaboraviti Cerićevo prekrštavanja Bajrama u – Hižaslav.

Istina, kum (novoga) Bajrama, svoju je ideju promovirao u bajramskoj čestitci u srpnju 2016., ali ju je potom uporno – usprkos općem podsmijehu! – branio na raznim portalima. Na svom Facebook profilu poglavito. Navodno i danas oni koji žele ef. Mustafu za prijatelja, blagdan mu čestitaju (biranim) riječima: “Hižaslav Šerif Mubarek Olsun!”

Pa, tko, uz to, može zaboraviti njegovo nježno prijateljstvo s Moamerom Gadafijem, donatorom – zlatnim vakifom, štoviše! – zgrade Rijaseta Islamske zajednice u Sarajevu, koja je, pod općim dojmom kako će aktualni efendija reisovati sve do Allahova poziva, zvana i Cerićevom rezidencijom. I prije no što je izgrađena. A reis je kanio nazvati po libijskome vođi… kadli su se umiješali Amerikanci. Ti ćafiri…

Reisovi gosti

Međutim, njegov ovotjedni uradak pod naslovom Bobovačka molitva – što je to, podsjetio me je na posljednje dane njegova reisovanja. Na, dakle, rujan 2012., kada je u „europskom Jeruzalemu“ održana Svjetska konferencija za mir. Tom je neprilikom došlo do žestoke razmjene mišljenja između vladike zahumsko-hercegovačkog i primorskog Grigorija i odlazećeg poglavara Islamske zajednice u BiH. Cerić, kronično (mutnog pogleda) zagledan u prošlost, inzistirao je na (srpskoj) isprici, usprkos čak i tomu što je (baš) Grigorije nekoliko mjeseci prije u dubrovačkoj katedrali  zatražio oprost Grada (i ljudi – osobito!). Uz to, vladika je usred Trebinja ljutog kazao kako se mora obnoviti Begova kuća, gotovo zagalamivši: „Što su Srbi srušili, Srbi moraju i podići!“

Samo nekoliko mjeseci uoči sarajevske konferencije, neki je veselnik na skupu u sarajevskoj općini Stari Grad zagalamio, neustrašivo tražeći od novinara da snime i njega i njegovu izjavu, kako će osobno srušiti spomenik papi Ivanu Pavlu II. čim ga postave ispred sarajevske prvostolnice. Od Cerića ni glasa. (A, doduše, ni od vladajuće bošnjačke politike ni brojnih sarajevskih korifeja multietičnosti.)

Skandaloznije, pa zato i pamtljivije, sa Svjetske konferencije za mir, ostalo (mi) je ex-reisovo obraćanje kardinalu Vinku Puljiću i Grigoriju s: „Dobro nam došli“, kazao je, promovirajući se u domaćina, a drugu dvojicu poglavara gurajući u poziciju gostiju. To njegovo patroniziranje postalo je s godinama kronično. A, u biti, i manira bošnjačke politike, koju personalizira ponajprije Bakir Izetbegović, kojemu se nerijetko omakne: „Dat ćemo Hrvatima…”

Raskoš različitosti?!

Tako, evo, i danas – nakon što su na Bobovcu održani Devetnaesti molitveni dani za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije – Cerić se iznebuha sjetio mijenjati sadržaj, uz izliku: „Zar ne bi bilo ljepše da smo na Bobovcu vidjeli raskoš bosanske različitosti u jedinstvu molitve Svevišnjem Bogu za zajedničku nam domovinu Bosnu“… Može – ali, daj(te), efendija, da se prvo ta raskoš razigra u tzv. bastionu različitosti, gdje ste stolovali gotovo dva desetljeća i uživo gledali kako Sarajevo (više) nije gdje je nekad bilo! I gdje u posljednje vrijeme jake snage specijalne policije osiguravaju mise zadušnice. Kao, ne smije se nikad zaboraviti, u svibnju 2020.!

Ponesen ulogom domaćina, koju si je sam dodijelio, ex-reis „gosta“ kardinala Vinka, poziva, eto, i u Ahmiće. Lijepo je bilo, veli, vrhbosanskog nadbiskupa vidjeti u Potočarima, ali bi ga još ljepše bilo vidjeti u Ahmićima. Jasna je, dakako, aluzija na to da su zločin u tome selu počinili „kardinalovi“. Lako je, biva, komemorirati srpske zločine… Imamo, dakle, Srbe zločince u Srebrenici, Hrvate u Ahmićima i to je to. Bošnjaci su (samo) meleci što lete po Bosni i dijele salamet „na sve četiri strane“. Merhaba!

I kako što smo vidjeli u „slučaju Bajram“, Cerić je (već) pao iz etimologije. I to bez prava na popravni. A na „slučaju Bobovac“ nije pao iz povijesti već – propao! Utvrdio je to, reagirajući na njegov tekst, povjesničar dr. Anto Ivić, referirajući se, uz ino, i na ex-reisovu konstataciju: “Dolaskom Osmanlija u Bosnu…” Čime je efendija okupatore promovirao u turiste, drage goste koje smo ovdje jedva dočekali.

Povijest – po efendiji

A riječ je o stoljećima terora tijekom kojih je od 500 katoličkih crkava, koje su postojale na području koje danas zauzima Bosna i Hercegovina, samo pet preživjelo osmanlijsko gostovanje. Cerić je previdio, a Ivić, dakako, nije kako su među predosmanskim crkvama bile i tri na Bobovcu. “Nalazile su se unutar bobovačke fortifikacije kao i jedan od ukupno sedam kraljevskih dvorova bosanskih vladara”, podsjeća ga Ivić, u nevjerici kako to Bobovac, a napose ostatci njegovih crkava, od kojih je jedna i restaurirana, mogu (Cerića) podsjećati i na što drugo osim na ono što jesu. Dakle – mjesto na kojemu su katolici molili sve do „dolaska“ Osmanlija.

„Nema apsolutne suglasnosti ni oko jedne, pa tako ni oko bosanske historije o tome tko oslobađa a tko porobljava jednu zemlju, kraljevinu ili državu. Uvijek je bilo i uvijek će biti da je netko za jedne osloboditelj, dok je za druge porobljivač“, piše Cerić, identificirajući se, u biti, kao onaj koji misli kako su Osmanlije (bili) osloboditelji.

Ne treba pritom zaboraviti kako efendija i inače ima vrlo istančan filing za „goste“, slijedom čega onda i nije teško detektirati kakva mu je Bosnu (nigdje u njega Hercegovine) u glavi. Oduvijek!

Uostalom, kakvu (je) Cerić Bosnu i Hercegovinu želi(o), otkrio je sarajevski magazin Dani, nakon prvog desetljeća njegova umalo doživotnog vladanja Islamskom zajednicom, pozvavši ga da (već jednom!) “spozna razliku između Bošnjaka muslimana koji se bore za svoje mjesto u Bosni i Hercegovini i onih koji su 1993. došli ovdje da se bore za komad muslimanskog sunca i s kojima je reis-efendija postigao potpuno suglasje po pitanju kakve muslimane hoće: vehabijskog kova i po mogućnosti sa seharom saudijske provenijencije”.

Posljedice toga njegova izbora vide se na svakom koraku. U Bosni poglavito.