Her yer Taksim, her yer direniş – Posvuda je Taksim, posvuda je otpor

Revidiranje povijesti

(Ono što se nikad ne spominje je da prosvjedi nisu samo zbog trgovačkog centra i drveća u parku koje će biti posjećeno, nego i zbog arhitekture. Prema planovima rekonstrukcije centra, vojne barake Halil Pashe trebale bi biti obnovljene. Vojni bataljun smješten ondje bio je jedan od najvećih protivnika Kemala Atatürka. Bila je to stoga još jedna uvreda sekularnim Turcima, jednako kao plan da se treći most preko Bospora nazove po Yavuzu Sultanu Selimu, otomanskom sultanu koji je za svoje vladavine ubio 40.000 Alevita te je bio motor uspostavljanja sunitskog karaktera carstva. Reakcija je bila jaka u alevitskoj zajednici [otprilike 30% populacije] i urbanoj sekularnoj zajednici u Turskoj).

Shvatila sam što se događa tek kad sam se popela na krov i vidjela tisuće ljudi kako hodaju preko mosta s azijske na europsku stranu kako bi prosvjedovali protiv policijskog nasilja koje se dogodilo dan ranije. Do podneva su se u Beşiktaşu skupile desetine tisuća ljudi. Trajekti koji su dolazili s azijske strane bili su toliko puni da je prijetila opasnost da potonu. Prosvjednici na trajektima jednako kao oni koji su ih čekali i pozdravljali plovila su uzvikivali.

Bitka za Taksim

Približavajući se centru postajalo je sve teže i teže kretati se jer je toliko puno ljudi hodalo ulicama i pločnicima uzvikujući parole poput “Faşizme karşi omuz omuza” (“Rame uz rame protiv fašizma”) ili “Erdoğan istifa” (“Erdogan ostavka”).
Kad smo došli u naselje Cihangir gađali su nas dimnim bombama koje je policija namjerno bacala u pokrajnje uličice kako bi prosvjednike držala podalje od Taksima, nakon što su ga okupirali tokom noći. Bio je posve blokiran i nitko mu nije mogao prići, svi su međutim pokušavali. Jedini način na koji je policija mogla odvratiti prosvjednike sa svih strana bili su suzavac i vodeni topovi.

Unatoč ovom nasilju, generalno je atmosfera bilo vrlo impresivna, ljudi su bili apsolutno spremni ustati za svoja prava i boriti se za nezavisnost (“Bariş, Istikklal!!”, “Sloboda, nezavisnost” često su ljudi uzvikivali). Konačno je organiziran vođeni marš svih grupa zajedno prema trgu. Do ranog popodneva policija se povukla da bi večer završila s velikim, šarenim, moćnim i impresivnim demonstracijama na trgu i u parku. Te noći kao ni sljedećih mirnih noći nije bilo policije.

Ljevičari, navijači, žene, muškarci, sindikati…

Demonstracije je organizirala CHP (najveća oporbena stranka), socijaldemokrate i druge političke (ljevičarske) skupine, a kasnije su im se pridružile razne druge ljevičarske frakcije, ÇARŞI – vrlo utjecajni i politički aktivni navijači nogometnog kluba Beşikatş, kurdske, armenske i gruzijske skupine, razni sindikati, skupine koje se bore za prava homoseksualaca. Išla sam na park gotovo svake večeri i iznenadila me mješavina ljudi, svih dobi, muškarci i žene iz cijele Turske sjedili su zajedno pružajući miran otpor. Nisam posvjedočila nikakvom nasilju, svađama ili vandalizmu. Na nekoliko mjesta doktori dobrovoljno pružaju prvu pomoć, stalno su dolazili ljudi koji donose hranu, vodu, šatore, podloge za spavanje, lijekove (posebno one protiv suzavca), gas-maske i svašta drugo potrebno.

Turistička atrakcija

Uspostavljena je knjižnica, televizija OccupyGezi i radijska postaja, mjesta za informiranje turista, mjesta gdje se besplatno dijeli hranu, grupe za diskusiju, besplatni tečajevi engleskog i plesa, kao i mjesto gdje se volonteri brinu o djeci.
Obližnji skupi hoteli otvorili su svoja vrata jer nigdje nema zahoda i tuševa. Podrška i zajedništvo kojem se može posvjedočiti u parku Gezi i uokolo njega je toliko nestvarno da se u međuvremenu počelo nazivati slobodnom državom Utopijom. Na samom trgu svake se večeri skupljaju tisuće ljudi. Svi su htjeli provjeriti što se događa, ljudi bi dolazili i odlazili, svi su htjeli biti dijelom prosvjeda i braniti svoja prava. Kroz cijeli tjedan moglo se vidjeti kako dolazi sve više i više turista, fotografirajući i uživajući u atmosferi u parku. Policije ondje nije bilo. Sjedeći u parku odjednom bi svi počeli pljeskati i uzvikivati “her yer taksim her yer direnis (“Taksim je posvuda, otpor je posvuda”) ili bi plesali na razne vrste tradicionalne glazbe koja je svirala uživo.

U prvim noćima nakon demonstracija od 1. lipnja bilo je nereda na ulicama Beşiktaşa. Oni su međutim prestali nakon tjedan dana. Brutalnost kojom se policija ondje ponijela može se vidjeti na mnogim videima na YouTubeu.

Nakon što je Erdoğan odbacio prosvjednike kao “nekolicinu çapulca” (“pljačkaša”), prosvjednici su počeli koristiti riječ çapulcu sami za sebe, a “chapulling” je postao izraz da “druženje i borbu za svoja prava”. Jel “’chapulaš’ večeras” je još uvijek pitanje koje se često postavlja.

Grafitima po autokraciji

Još jedna zapanjujuća stvar je beskrajna količina grafita ispisanih posvuda. Ne samo političke poruke, nego se može naći vrlo duhovite i kreativne grafite. Jedna od mojih omiljenih stvari u svemu ovome je dio ulice u kojoj su ljudi nasprejali što se dogodilo u posljednjim epizodama popularnih TV emisija (‘Game of Thrones’ itd.) za sve one koji su propustili epizodu jer su “chapulirali”. Puno je citata iz popularnih filmova (‘Gospodar prstenova’, ‘Umri muški’) koji se svi referiraju na Erdoğana i njegovu vladu, puno psovki i političkih poruka pokazali su želju i potrebu ljudi da se napokon izraze.

Jutarnji napad

Sve je bilo dobro do 11. lipnja u 7 ujutro kad je policija ponovno osvojila trg (treba spomenuti da su sve ulice koje vode na trg/park blokirane barikadama koje su izgradili prosvjednici). Radila sam kad je do nas došla vijest da je policija počela napadati prosvjednike na trgu. Uključili smo live stream (koji je, kao i svi društveni mediji i streamovi, bio usporen ili stalno prekidan) i sve nas je šokiralo nasilje i vrijeme u koje je policija odlučila napasti. U to doba razni ljudi prelaze preko trga na putu za posao.

Policija maskirana u prosvjednike

Ono najgore smo shvatili pred podne. Vlada je tvrdila da su prosvjednici napali policiju molotovljevim koktelima (niti jedan Molotov nije bačen prethodnih 13 dana). Kasnije smo vidjeli fotografije tih “prosvjednika” – nosili su policijske gas-maske, policijske telefone i walkie-talkieje. Bio mi je to jedan od najstrašnijih dana u Istanbulu. Raspoloženje i atmosfera promijenila se iz pozitivne i ponosa na učinjeno u stanje šoka i nevjerice. Svejedno su u večernjim satima ljudi masovno dolazili u park (koji nije napadnut tokom dana i nije ni trebao biti napadnut, kako je policija rekla) pokazati potporu. Nisam otišla onamo, ali sa svog sam krova mogla vidjeti crne oblake od gorućih barikada, a gledajući livestreamove sve je nalikovalo na rat. Igra miša i mačke oko toga tko će položiti prato na trg potrajala je cijelu noć sve dok rano ujutro nije počela jaka kiša.
Otišla sam onamo idući dan i ono što sam vidjela dijelom me je šokiralo.

Stotine komunalnih radnika čistilo je trg, a na područjima koje je policija osvojila prebojani su svi grafiti, što opet pokazuje koliko se vlast osjeća ugroženom od izražavanja mišljenja.

Ohrabreni prosvjednici

Uklonjene su sve barikade kako bi se pokazalo da se uskoro vraća normalni život i da se vlada brine o tome.
U parku (koji je bio izložen jakom napadu u dva iza ponoći sa suzavcem i vodom) ljudi su se mirno opirali još hrabriji nakon događaja iz prethodnog dana. Moj je dojam bio da još više ljudi dolazi i donosi namirnice, hranu i opremu te da policija čeka iza ugla da napadne.

Trebali su se održati pregovori između vlasti i dijela prosvjednika ali su ih, naravno, otkazali branitelji parka Gezi. U anketi lokalnih novina moglo se pronaći tri glavna zahtjeva prosvjednika: 1. Park mora ostati netaknut, 2. Vlada se mora ispričati za policijsko nasilje i dati ostavku, 3. Besplatno obrazovanje za sve.

Nitko zapravo ne zna što će se dogoditi. Gradonačelnik je objavio da će prosvjedi u parku završiti najkasnije za 24 sata. Očito je da će se ljudi suprotstaviti i da će u slučaju racije biti teških i nasilnih obračuna. Svi su svjesni ovoga i svi (barem u parku) su spremni na to.

Dogovor, ali nema kraja prosvjeda

Na kraju je u četvrtak (13.6.) održan sastanak između Tayyipa Erdogana i predstavnika iz parka Gezi. Među predstavnicima Gezija bili su umjetnici i glazbenici, vrlo angažirani u prosvjedima, kao i osnivači Platforme solidarnosti parka Gezi. Rezultati pregovora prihvaćeni su kao pozitivni, nitko međutim ne vjeruju kako je ovo kraj prosvjeda. Vlasti kažu da u slučaju da žalba koju su uložili na sudsku odluku (koja kaže da planovi za park Gezi nisu legalni i da radovi moraju biti obustavljeni) ne bude uspješna Gezi će ostati kakav jest. O slučaju da žalba bude prihvaćena u Istanbulu se treba održati referendum kako bi svatko izrazio svoje mišljenje o projektu.

Što se sad događa na Geziju i Taksimu

Sinoć je park izgledao jednako, samo s malo više gužve jer je bio petak. Cijeli dan je jako kišilo no nikog to nije odbilo. Skupina antikapitalističkih muslimana održala je molitvu petkom u parku okruženi ljudskim lancem da ih zaštiti. Ljudski lanac postao je još jednim simbolom prosvjeda na parku Gezi. Nakon što je guverner Istanbula Hüseyin Avni Mutlu pozvao majke prosvjednika da “vrate svoju djecu kući”, nekoliko stotina žena došlo je navečer na trg i napravili su ljudski lanac između policije i prosvjednika kao znak podrške “svojoj djeci”.

Međutim, situacija u parku je takva da će biti osnovano 7 foruma na kojima će se raspraviti kako će prosvjednici reagirati na vladine korake. Ne postoji krajnji rok dokad će prosvjedi završiti. Prema ljudima, svi su se oni došli boriti za svoje pravo na slobodu govora i slobodu izražavanja pa bi svi, pogotovo u ovoj situaciji, trebali moći izraziti svoj stav (broj ljudi u parku iziskuje da dugotrajni prosvjedi imaju zajednički odgovor).

Nije gotovo

Druga stvar koju se često može čuti je da nitko ne zna hoće li vlada održati svoje obećanje. Nitko više ne vjeruje vladi. Neki se boje da će, čim se povuku iz parka, doći buldožeri i nastaviti projekt. Nadalje, ljudi se boje policijske represije jednom kad se vrate normalnom životu. Zna se da je policija u civilu bila među prosvjednicima i snimala ljude.

Zasad, prosvjedi nisu gotovi. Ljudi iz parka Gezi će uzeti vremena da odgovore vlastima. Atmosfera je uglavnom pozitivna. Manje je napetosti u zraku i manje interventnih vozila na trgu (iako ih ima još nekoliko). Smatram da je nenasilni kraj ovog impresivnog pokreta vrlo blizu, ali s druge strane atmosfera je takva da se može pokvariti bilo kad.

Gezi za odvraćanje pozornosti

Neki se pitaju što se to dogodilo da je vlast tako lako popustila oko prosvjeda na Geziju. Naravno, vlasti žele okončati svu diskusiju oko autoritarnog stigla vladavine i rastućoj islamizaciji države. Erdoganova reputacija je znatno narušena, pogotovo u inozemstvu a nada se da će se oporaviti ovakvim pozitivnim pristupom. Nadalje, fokus je opet na Geziju, kako bi se odvratilo pažnju od nasilja koje se i dalje događa u Ankari i Rizeu. Jedva da se išta više govori o prosvjedima ondje.

Danas popodne prosvjednici su objavili svoju odluku. Ostat će u Geziju. Kako su rekli u svom priopćenju: “Nastavit ćemo s otporom suočeni s bilo kakvom nepravdom u našoj državi”. Ovo dodaje ulje na vatru. Erdogan se proteklih nekoliko dana bavio isključivo prosvjedima oko parka i slao je jasne poruke onima koji napadaju ili prosvjeduju protiv njega ili njegove (kako se često naglašava) “demokratski izabrane” vlasti. Ove “marginalne skupine” u parku, zajedno s prosvjednicima u Geziju sigurno će biti napadnuti suzavcem i vodenim topovima u idućih nekoliko sati/dana, nakon što su objavili nastavak mirnog prosvjeda. Za te marginalne grupe, kako Erdogan i Gül nazivaju prosvjednike, koji su politički aktivisti, Erdogan/Gül kažu da nisu ondje radi parka nego da izazivaju nerede u državi, a nekad čak tvrde da ih podržavaju strane vlade.

Koliko u ovom trenutku mogu vidjeti mnogi kreću prema parku kako bi iskazali svoju podršku…
Angela Topolovac l monitor.hr