Bila je 1878. Ustanak je uspio. Turci su konačno otjerani s naših prostora. Srpski , crnogorski i hrvatski ustanak konačno je urodio plodom. Tek kad su se katolici uključili. I majčica Rusija. U SanStefanu Turci potpisuju kapitulaciju. I sve bespogovorno prihvaćaju. Svjetlo slobode obasjalo je nakon 3.5 stoljeća i Zapadnu Hercegovinu. Sloboda je međutim trajala samo nekoliko sati.
Na moćnoj konjiici ulazi novi okupator. Austrija. Jamči Turcima ostanak njene vlasti u BIH. Ali eto Austrija će voditi računa o nama. Austrijanci su ušli svjesni da su ustanici umorni, da je narod gladan i da će BIH biti lagan plijen.
Don Ivan i Fra Bono su za nastavak borbe no Fratri iz Bosne masovno šire propagandu da treba prihvatiti novog okupatora. Car im je naime obećao nove jače povlastice. Pobunu dižu Srbi, nešto malo i muslimani. No bilo je uzalud. Sve je brzo srušeno.
Znajući koliku popularnost uživa u narodu Austrijanci ne mogaše zarobiti niti Don Ivana niti Fra Bonu Drežnjaka. Don Ivanu nude carsko ordenje. I plemićko priznanje. Ugodan život austrijskog namjesnika za Hercegovinu do smrti.
Sve što je trebao je izdati Mihajla od Trebinja i Žanu Merkus, svoje suborce i ustaše.
One s kojima je do jučer sanjao svijet slobodnih Hercegovaca i Hercegovki.
Kada je vidio kako njegov narod kliče novom okupatoru i kako frartri kliču bečkom caru u slavu i čast, Don Ivan Musić, sin Humske zemlje, sin Hrvatske, najveći koji je hodao među nama, u modernoj hrvatskoj povijesti, naprosto se slomio.
Žana Merkus ga je tješila. Mihajlo je govorio “Pusti brate, takvi smo mi, sanjamo pa se probudimo, pa pucamo jedni na druge .Pusti”.
::::::::::::::::::::::::::::::::
Skidao je habet, kao što je skidao teret nevrijednog naroda. Gledao je kako mu se narod okreće leđima i šutke odlazi od njega, kako podiže glave da poljubi ruku novog gospodara. On, koji je taj narod poveo, ostao je sam pred njihovom izdajom.
Austrija je ponudila ordenje, medalje i čast – on je pred Bogom, ponudio svoje odricanje od porobljene svijesti.
Don Ivan nije mogao nositi habet među onima koji su se prodali. Skinuo ga je i otišao. Ne poražen, nego razočaran.
Ostavio je blato narodu koji ga je zaslužio, a habet, simbol borbe, ponio sa sobom – da ga sačuva čistim, daleko od pokorne gomile.
Danas bi taj habet trebao stajati u muzeju u Ljubuškom pod staklom, sa zlatnim slovima: “Ovo je nosio onaj koji nas je poveo u slobodu.” Ali umjesto toga, taj habet trune u blatu povijesti, zaboravljen od onih koji ne znaju što znači biti slobodan. A u Ljubuškom Don Ivan je do jučer imao samo jednu malenu krivudavu uličicu. U gradu prepunom fratarskih aleja tek jedan mali makadamski skoro pa kozji put bili su ostavili za njega. A HercegStjepanovu izmjestiše iz grada. Nedostojni vremena u kojem žive. Nesvjesni bremena povijesti kojeg baštinimo.
Habet Don Ivanov nije svetinja zbog svećenika koji ga je nosio. Svet je jer je svjedočio ustanku, jer nas je poveo protiv turskih janjičara i akindžija, jer je bio na ramenima čovjeka koji je imao hrabrost reći “ne.” Taj habet je simbol ne samo onoga što smo mogli biti, nego i onoga što smo izgubili kad smo odustali.
**********************
Jer dok oni znaju čuvati svoje, mi svoje najvrjednije sinove guramo u zaborav, ostavljamo ih da nestanu među prašnjavim stranicama povijesti. Fra Bono Drežnjaka Velikog. Don Ivana Najvećeg.