Građansko-patriotske političke simulacije istine i legitimnosti

Unutar sarajevskog simulativnog okoliša uslovljenog znanja koje ne ostavlja prostora dvojbi,  laž se doživljava kao neprestano obnovljivi činjenični dokaz istine, a koja svojim neprestanim  vremenskim tijekom štetno mijenja objektivnu realnost u simulacijski privid. Takav vid, vidi samo posljedice. Mjera tih posljedica jeste informacijska vjerodostojnost u konačnosti legitimiteta izvora, pa je tako samo njihov medij vjerodostojan medij, samo je izjava njihovih eksperata mjera točnosti i istine. Taj privid kod njihove publike jeste čist i jasan kao nebo bez oblaka i ne ostavlja prostora nikakvoj sumnji usprkos učestalosti paradoksa!

U informacijskoj današnjici vjerovanje je automatizirani proces. Svi podatci koji nam prolaze pred očima i ulaze u naš kognitivni sklop ravnodušno se usvajaju bez provjere, a što su šokantniji i dostavljeni u bržoj formi bolje se vjerodostojno upijaju kao istine. Naš kognitivni procesi sveli su se na poziciju ogledala koje odražava objekat koji je postavljen pred njih.

Tumačenje informacije čini da okolinu oko sebe ne vidimo onakvom kakva jeste, već ju vidimo kroz projekciju naših očekivanja i shvaćanja kako bi trebalo biti (građanska i unitarna!). S tim da postoji jasna distinkcija između gledati (mehanička funkcija) i vidjeti (intelektualna funkcija). Ta mehanička funkcija gledanja služi kao super vodič jednosmjernog primanja informativnog materijala i njegovog automatskog reflektiranja na neposrednu okolinu. Um tu ima ulogu ogledala, s tim da vanjsku sliku određuje izvor informiranja. S druge strane, intelektualna funkcija – vidjeti, kao amortizer prima informativni udar u sebe i momentalno ga suočava sa povratnom silom razuma i svijesti gdje isti i anulira.

Razlikovanje je ovdje stupanj svjesnosti, priučena granica realnosti i simulacije, a moć predstavlja pametno rasuđivanje naspram dosadašnjeg posjedovanja kvantitativne i kvalitativne informacije! Ubačena informacijska svijest u ljudski organizam postaje odraz njegova vanjskog ponašanja i to po informacijskoj formuli:

• Hoće hrvatskog člana Predsjedništva BiH = negativna fizička reakcija;
• Hoće izborni zakon = negativna fizička reakcija;
• Hoće legitimno predstavljanje = negativna fizička reakcija.

U ovom kontekstu, legitimnost se prikazuje kao nešto gnjusno i odvratno, kao sami politički kancer kad se treba konzumirati van Sarajeva, uostalom kao i svako političko pravo koje tretira jednakopravnost i politički suverenitet konstitutivnog (državotvornog) hrvatskog naroda. Primjerice, ti i takvi nemaju problem sa brisanjem Hrvata, ali ih „užasava“ nepravda u Svijetu!

Informacijski ubačene ideje i misli u tom kontekstu budu politički konačne za čovjeka unutar dimenzije društvenog bića u istoj mjeri kao što su određene emocionalno-fiziološke reakcije konačne za čovjeka kao biološkog bića (npr. uvreda stvara reakciju)!

Odnos između informiranja i ljudskog znanja danas je cirkularan ali ne i recipročan! Takvo izvještavanje detonira potisnutu emociju u svjesnu akciju odnosno fizički čin. Potrebno je shvatiti nužnost informacijskog zbivanja u kojemu je očitana, odnosno usvojena informacija u onome koji ju je usvojio u skladu s načinom  formiranja i intencijom njezine svijesti onoga koji ju je plasirao!  Tada se događa da se simulacijski dekor pocijepa, a nas postavi u odnos spram vremena i svijesti u kojima istodobno zauzimamo svoje mjesto i čemu počnemo pripadati.  U tom trenu spoznaje, simulacije gube svoje bivstvo i smisao u koji ga mi sami pred sobom odijevamo te značaj, odnosno vrijednosnu odrednicu koji mu samoinicijativno dajemo.  Često ta neljudskost iza namjere i raskrinkavanje prividnog morala, a pred slikom onog što kao ljudi jesmo, otkriva svo proturječje i licemjernost onoga čemu težimo i kako živimo.

Stvarnost koja se nastoji pred publikom pojmiti mora se prvo  svesti na smišljeno-maligne izraze (fašisti i UZP-ovci). Takva misao u ogledalu simulacije mora biti u stanju barem djelomično davati obrise vječnih odnosa iluzije i zbilje koji se mogu rezimirati  u samo jednom principu, odnosno na takav jednostavan način koji bi označavao univerzalnu spoznaju o inače kompleksnoj tematici (bez da zapadne u proturječnost varljivog stanja koje dokazuje određenu tvrdnju svojom vlastitom istinom)!

Neophodno je gledati i gledano vidjeti u stvarnom ruhu, pošto u ogledalu simulacije postoji stalno razilaženje između projiciranog i realnog, razilaženje između onoga što smatramo da znamo i onoga što zbilja znamo, odnosno automatskog usvajanja i pristanka na ideje i zamisli koje kad bismo doista prihvatili, bi iz temelja promijenili ono što mi doista jesmo, ali oportuno u vanjštini i zbog društva  hinimo da smo nešto  drugo.  Upravo u tim osvjetljenim i precizno utvrđenim realnostima koja su prilijepljena jedno za drugo kako ih samo mržnja i interes mogu učvrstiti, možemo usporediti posljedice svjesne namjere s interesnom stvarnošću operativne politike današnjice ili paralelne dimenzije ideologije koja ih nadrasta.

Tako se naši postupci opravdavaju i istovremeno veličaju ako su učinjeni prema protivniku/neprijatelju, a isti takvi postupci se osuđuju i izazivaju zgražanje ako su učinjeni od strane protivnika/neprijatelja prema nama!

Protokom vremena, istina, koja se po nekima definira kao ono što zauvijek traje, biva zamijenjena neistinom. Stoga se dezinformacija  uvijek bolje reflektira na svoju okolinu od informacije jer je umjetno generirana i podešena za takvu primjenu, dok je informacija autentična stvarnost i kao takva ne može biti predmet prodornije refleksije zbog svoje prirodne konfiguracije i osnovne zadaće. Oboje idu istim putem, ali za drugim ciljem!

Propagandno uslovljeni pojedinac je po defaultu slijep za svako samoopažanje svog stanja i pozicije unutar propagandne tematike. On jednostavno ne vidi, što je sad i fizička dimenzija, a ne samo psihološka. Otuda tolika isključivost i agresija!

U konačnici, sfera istine prelazi na polje „oštroumnog“ nagađanja i dovođenja u pitanje, a sfera laži postaje naša „činjenična“ stvarnost i potvrda objektivnosti. Jednako kao što se u mraku tijelo otkriva, a pri svijetlu skriva, tako se i stvarnost bolje vidi u zaklonu od dezinformacija  nasuprot  žarkom  političko-medijskom svjetlu propagande!