Najgori mogući scenarij se vrti u glavama znalaca od noći kada su prvotnom oduševljenju, mase sjevernoafričkih useljenika proslavile napad na SAD. Turci, Kurdi, Iranci, Libanonci i zanimljivo i Palestinci, nisu slavili. Nisu ni ovi drugi sutra dan, shvativši da zlokobna, šokirana šutnja okruženja, dobiva jedno novo značenje u zauvijek poremećenim odnosima unutar zajednice.
O danas napadnutoj Belgiji, mogu svjedočiti samo u svoje ime. I inače, svjedočim samo u svoje ime. Točno 2. Svibnja 1986. g. ostavio sam utiho ljepote socijalističkog samoupravljanja i uz pomoć prijatelja, otišao u Belgiju, kao neku prolaznu stanicu za željenu USA. Desilo se ono iz Legende o Antwerpenu, … ili te Grad odmah usiše ili odmah ispljune… Mene je usisao i odmah napravio Antwerpenom, Flamancem i Belgijcem. Jednostavno se bilo uklopiti u taj, tada kozmopolitski grad, postati radnik bez ikakve frustracije za nekakvim odijelom ili titulom, počašćen kao dobar i duhovit chef, Flamanci mrze neduhovite ljude, te građanin svoga Grada, svoje Flandrije ili svoje Kraljevine. Belgija je klasična liberalna demokracija, država koja zaista služi svojim građanima, država skupog, no visokog, najvišeg na svijetu, društvenog standarda i upravo zato je napadana. Danas je samo bila kulminacija.
Belgija je cilj političkog islama otkako je “otkrio” nasumični teror kao “pametan” lijek koji će ukinuti slobodno društvo, društvo vladavine zakona i omogućiti teroru legitimnost partnerstva. Taj rat smo izgubili. Boreći se za sigurnost društva, neefikasno radi toga što oni znaju što ne smijemo u borbi, a to njih ne obvezuje, sami sebi smo rezali od nogu i to na najgori mogući način, milimetar po milimetar. Ništa gore ne frustrira vojnika, policajca ili oružnika kao nemoć da uništi već definiranog neprijatelja. I tu se sustav okreće protiv samog sebe.
Treba danas i zauvijek raščistiti jednu stvar koju godinama ponavljam očekujući upravo ovo, LJUDSKA PRAVA NISU SAMOUBILAČKI PAKT DRŽAVE I POJEDINCA U KOJEM POJEDINAC MOŽE SVE A DRŽAVA NE MOŽE NIŠTA. Danas su ta prava suspendirana u Kraljevini Belgiji i rukavice su skinute. A to na žalost nije najgori mogući scenario, ima gori, onaj koji promišljamo već petnaestu godinu.
Taj scenario je u suštini, dvadesetogodišnji vojnik, naoružan do zuba, frustriran k’o crna zemlja nepravdom i nemoći, frustriran Abdesalemovim pravom na šutnju o sebi dok traje istraga koja mu ne smije opaliti ni šamar da spriječi ovakvu tragediju – kao što je waterboarding KSM a spriječio nekoliko masnih tragedija – ubacuje metak u cijev u prvoj jače naseljenoj muslimanskoj četvrti i otvara indiskriminiranu vatru po svakomu tko mrda. Pad toga domina, niti država kao Belgija neće moći izdržati na nogama. Sve će se srušiti, sve ono što slavimo kao borbu za prava čovjeka već nešto preko sto godina.
A to očekujte već od danas.
Vjerujem u svoju Kraljevinu i svoju vojsku. Znam kako su obučeni, znam kako su hrabri, znam kako su nesebični no znam i da im je dosta. Njenoj policiji i oružnicima, također. Zato moje molitve idu njima, da sačuvaju i pamet i hrabrost, da sačuvaju jedino ono zašto smo svi skupa polagali zakletvu, da ćemo položiti živote za Ustav naše velike Kraljevine!
Autor je Goran Raguž, bosanskohercegovački bloger i profesionalni kuhar sa adresom u Belgiji. Tekst je izvorno objavljen na Facebook stranici Novine, novinari & glupost
wpDiscuz