Goettingen: Pjesma koja je pomirila Njemačku i Francusku

Poslijeratna pomirba Francuske i Njemačke zabilježena je u povelji potpisanoj prije 50 godina, ali mnogi drže da je pjesma snimljena godinu poslije zapravo otopila led između dviju zemalja.
Za koliko se pjesama može reći da su doista promijenile svijet, pita se dopisnik BBC Newsa iz Berlina Stephen Evans.
Naravno, bilo ih je nevjerojatno popularnih, a neke su nosile i poruku. Ali jesu li promijenile srca i um obična čovjeka? Jesu li izmijenile politiku?, prenosi HinaHina.
Ova jest, a danas je jedva i znaju. Prije pedeset godina Njemačka i Francuska bile su susjedne zemlje otvorenih ratnih rana. Njemačka je okupirala Francusku a zatim su njemačke snage potiskivane u krvi, pedalj po pedalj, grad po grad. Nijemci su se tada trudili pomiriti ne samo s ratnim porazom nego i s pitanjem kako je njihova civilizirana zemlja počinila jedan od najvećih zločina u povijesti.
U to minsko polje potencijalne zle krvi zakoračila je pjevačica nježna glasa. Zvala se Barbara. Rodila se kao Monique Serf u Parizu 1930. Kao Židovka bila je meta nacistima, a dva desetljeća poslije rata otputila se u Goettingen, grad u samome srcu Njemačke.
Zaljubila se u taj grad i njegove stanovnike i snimila mu odu, prvo na francuskome, a zatim na njemačkom, jeziku nekadašnjih ugnjetavača. U “Goettingenu” je pjevala o “Hermanu, Peteru, Helgi i Hansu”. Tko su oni, pita se slušatelj. Njezini prijatelji? Njezine ljubavi?
Pjesma je osvojila srca njemačke publike u goettingenskome kazalištu, postala je pravi hit. Jedna je ulica nazvana po Barbari, grad joj je dodijelio Medalju časti. Pjesma je bila toliko popularna da je ocijenjeno kako je “znatno pridonijela francusko-njemačkoj pomirbi”.
Barbara je pjevala, o tome kako Pariz ima Senu, ali ruže su u Goettingenu prelijepe”, a “djeca su ista” u oba grada. Neka se vrijeme krvi i mržnje nikada ne vrati jer ljudi koje volim žive u Goettingenu”.
Među ljudima koji su je čuli bio je i student Gerhard Schroeder. On će poslije postati njemački kancelar, a prije deset godina, na proslavi 40. godišnjice Elizejskoga sporazuma između Francuske i Njemačke u govoru će se poslužiti riječima “Goettingena”.
-Bio sam na doktorskom studiju u Goettingenu kad je ona nastupila. Pjesma nas je osvojila, bio je to početak divnog prijateljstva naših dviju zemalja, rekao je.
Kad danas slušamo tu pjesmu, lako je shvatiti zašto je bila popularna, piše Evans. I danas je to prekrasna oda ljubavi uz prstohvat tuge. A imala je Barbara zašto biti tužna. Seksualno ju je zlostavljao vlastiti otac, rat je provela u bijegu pred nacistima, iz Pariza je otišla na jug i ondje se skrivala od kolaboracionista koji bi je predali ubojicama.

Nakon rata vratila se u Pariz, počela učiti pjevanje na konzervatoriju, ali privukao ju je kabare i svijet Edith Piaf pa Jacquesa Brela. Proslavila se početkom šezdesetih s “Barbara chante Barbara”.
U Njemačkoj su je voljeli jer je ona voljela njih. U Francuskoj je bila zvijezda, i ondje su ulice po njoj nazivali. Njezino je lice osvanulo i na poštanskoj marki, a kad je 1997. umrla, otpratilo ju je četvrt milijuna obožavatelja.