Prvi masovni zločin nad Hrvatima općine Konjic pripadnici tzv. Armije RBiH, predvođeni zapovjednikom Mirsadom Barjaktarevićem, počinili su prvog dana ramazanskog Bajrama, tj. na svetkovinu Blagovijesti, 25. ožujka 1993. u Orlištu.
Okrutno su ubili četiri starija hrvatska civila među kojima i osam godina nepokretnu u invalidskim kolicima Anđu Kostić. Selo su temeljito opljačkali, a zatim spalili. Opljačkana poljoprivredna mehanizacija i stoka, kao i druge vrijedne stvari završili su u susjednim muslimanskim selima. Ovaj recept korišten je i u kasnijim osvajanjima hrvatskih sela u Klisu i drugim dijelovima općine Konjic.
Zvjerski mučeni civili, unakažena tijela
Budući da su bila pokrivena velikim snijegom, unakažena tijela Ivana i Anđe Kostić pronađena su nakon tjedan dana, a tijela Janje i Branka Kostića nakon petnaest dana i pokopana su u katoličkom groblju Lapte u Obrenovcu. Ovaj zločin dogodio se u vrijeme tzv. primirja i u nazočnosti nacionalno mješovitog povjerenstva koje su predvodili Slavko Puljić i Muhamed Cero.
Tijela su pronađena ukočena i unakažena noževima i metcima. Neka su bila bez ušiju, nosova i prerezanih grkljana, druga smrskanih glava, što je zabilježeno video kamerom, među ostalim i za dokaz onima koji tvrde da se nije dogodilo ono što nije zabilježeno.
Ovaj zločin bio je tek početak krvave agresije i etničkog čišćenja hrvatskog naroda u općinama Konjic i Jablanica, dogovorenog u Jablanici 20. ožujka 1993. na sastanku najviših vojnih i političkih predstavnika Muslimana Konjica, Jablanice i Hadžića, blagoslovljenog od Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe i Sefera Halilovića.
Tadašnje licemjerje i cinizam međunarodne zajednice pokazalo se i osam godina kasnije kada su Seferu Haliloviću za ratne “uspjehe” (etničko čišćenje i ratne zločine nad Hrvatima) povjerili fotelju ministra za rad, socijalnu politiku, raseljene osobe i izbjeglice u Vladi FBiH, predvođenoj predsjednikom SDP-a Zlatkom Lagumdžijom.
Svjedočenje Ivke Kostić o ratnom zločinu u Orlištu
Ivka Kostić svjedočila je o ratnim strahotama koje su pripadnici tzv. Armije BiH počinili nad civilima hrvatske nacionalnosti u mjestu Orlište.
Nekoliko dana uoči zločina dolazili su muslimanski vojnici do sela i izazivali nas psovanjem hrvatske majke. Bili su to muslimani iz susjednih sela, Gobelovine i Raotića. Verbalne provokacija u nama su izazvale strah. Čuvali smo stražu i skrivali vrjednije stvari. Sa strepnjom smo očekivali što će se dogoditi jer im se nismo bili u stanju usprotiviti, pošto smo gotovo svi bili goloruki, stari i bolesni, svjedoči Ivka dodajući kako je muslimansku vojsku predvodio je Mirsad Bajraktarević iz susjednog sela Lokve, a među njima je bilo i muslimana iz Buljine, također susjednog sela Orlištu.
U Orlište, koje je na Blagovijest i muslimanski prvi dan ramazanskog Bajrama osvanulo u magli, muslimanski vojnici su upali ujutro sa svih strana.
Malo prije njihova napada moj sin Mijo je došao s linije presvući se. Selo je čuvalo petnaest vojnika HVO-a. Bilo je to nedovoljno za muslimansku bujicu vojnika koja je nadirala sa svih strana poput osica. Moj Branko, Ivan, Anđa i Janja nisu uspjeli pobjeći. Prije bijega između kuća čula sam posljednje Brankove riječi: „Kakav je način da se selo napada bez razloga?“ Okrutno su ih ubili. Kuće i štale su zapalili, stoku otjerali. Tek nakon tjedan dana u selo je ušlo povjerenstvo sastavljeno od Hrvata i Muslimana. Tada su nađena mrtva tijela Anđe i Ivana. Tijela su im bila ukočena i unakažena noževima, kazala je opisujući unakažena tijela za koja kaže da su bila bez ušiju, noseva i prerezanih grkljana.
Zbog snijega tek nakon 15 dana našli smo Brankovo tijelo tri metra od kuće, a Janjino 30 metara od njezine kuće kod bandere. Njihova tijela bila su slična Anđinom i Ivanovom. Anđina kći Vida vidjela je gdje su ostala ležati tijela Ivana i Anđe i zato su ona nađena za prvog dolaska povjerenstva. Branko je nađen gol do pojasa, sav u ranama nanesenim noževima. Desna strana glave bila je sva smrskana, a oko iskopano. U džepovima su mu bili meci dok su mu pušku odnijeli. Na Janjinim prsima je bio ključ dok je u džepu ostalo netaknuto 900 DM (njemačkih maraka). Svi su ukopani u katoličkom groblju Lapte u Obrenovcu (Bekavci). Posmrtne ostatke ubijenih video kamerom snimio je Pero Šagolj. U selu su sve opljačkali i spalili. Ubili su mi supruga Branka, zapalili kuću i štalu, te otjerali 57 ovaca, osmero goveda i konja, prisjeća se Ivka i dodaje kako su sumnjali da su to opljačkali muslimani iz Raotića.
Nakon pokolja bila sam u Obrenovcu odakle sam izlazak platila 1000 DM Mehi Hakaloviću sinu Hase Hakalovića (zapovjednik brigade Neretvica muslimanske Armije RBiH,). Izišla sam zajedno s još nekoliko Hrvata preko planine Bokševice. Sin Mijo je sa Žitača izišao s vojskom 7. srpnja 1993. pod okriljem mraka i kiše putem koji je vodio preko planine Bokševice i sela Bukovice i Kučana do Prozora i Mostara gdje živimo kao prognanici, završava svoje svjedočenje Ivka.
Svjedočenje Ivke Kostić o prvom masovnom ratnom zločinu pripadnika tzv. Armije RBiH nad pripadnicima hrvatskog naroda u općini Konjic zabilježio je Zvonko Dragić 20. listopada 1995. u Mostaru, prenosi jabuka.tv