Po ulasku u Tuzlu partizani su u jesen 1943., uhitili poznatog i omiljenog vjeroučitelja tuzlanske gimnazije dr. Dragu Dujmušića te ga 7. listopada. 1943. uz grozne muke smaknuli kod Par Sela s mnoštvom hrvatskih intelektualaca, gdje je plitko ukopan u jednoj uvali koja se zove Rakidžinica. Bio je prekriven granjem i ostavljen da ga psi pojedu. Tom prigodom je ubijen bez suda Stjepan Tadić iz Par Sela koji je pošao tajno da sahrani dr. Dragu Dujmušića. O kako velikom čovjeku je bila riječ vidi se iz tog da su iz drugog pokušaja uz rizik života dr. Dragu Dujmušića neki hrabri ljudi uspjeli prenijeti i pokopati u katoličko groblje u Par Selu. O samom Dujmušiću Meša Selimović u svojoj knjizi “Sjećanja”, govori :
“O svim religijama govorio je najljepše; sve religije su dobre i plemenite, Bog je uvijek ista suština i smisao svijeta. Nikad nijednom riječju nije pokudio drugu religiju. I nikad nije govorio protiv ateizma.”
Dr. Drago Dujmušić rođen je u Polju, župi Dolac kod Travnika, za svećenika je zaređen 1922. Studirao je u Strassbourgu, a doktorirao na KBF-u u Zagrebu. Bio je kateheta u Tuzli, te župnik u Zvorniku i Morančanima kod Tuzle. Kao katehet u Tuzli je posebno uživao ugled kod hrvatske inteligencije. Nije poslušao prijatelje da se skloni pred partizanima, uvjeren da nije nikome ništa zlo učinio. Prije smrti (7.9.1943.) rekao je izvršiteljima osude:
“Tijelo je sada svakako vaše, dajte mi malo vremena da dušu preporučim Bogu.”
Prema pričanju onih koji su pobjednički izdržali svoje dugogodišnje robijanje, u istrazi su ih nečovječno mučili i nogama gazili, prisiljavajući ih da priznaju ono što se od njih tražilo, a uopće nisu počinili. Svećenike franjevce, fra Ljudevita Josića, fra Efrema Ćosića i fra Luju Bralića bi zamotali u hrvatsku zastavu te ih udarali lomeći im ruke i noge igrajući na njima kozaračko kolo.
Isljeđivala ih je OZNA, na čelu sa Teufikom Selimovićem (Buđonijem), a sudski postupak je vodio Bajro Mešić. Imali su svoje brojne doušnike među kojima je bila najaktivnija Slavica Jurić iz Kreke, koja živi niz godina u Sl.Brodu.
Fra Ljudevita Josića, fra Efrema Ćosića (dva mlada svećenika) i Karla Vidovića, u mjesecu veljači 1946. partizanski tuzlanski vojni sud je osudio na smrt strijeljanjem, a fra Luju Bralića osuđuje na petnaest godina teške robije, Ivana Grgića na osam, Dragicu Križanović na petnaest, Irenu Huml na deset, Zdenku Jurišu na osam, Ivanku Banfić na pet i Antona Markulina na deset godina teške robije i prisilnog rada. Njihove obitelji su bile prikovane na “stup srama” i ostale su bez ikakvih prava iako im nikakva krivnja nije dokazana!
Streljanje je izvršeno na prostoru današnje Banje 19. travnja.1946.godine. Po Tuzli se dugo pričalo da su ih namjerno (na današnjoj Banji) plitko zakopali samo da bi ih psi i ptice pojeli!
Za taj komunistički zločin i mučenje nitko do danas nije odgovarao, niti su njihova tjela predana Franjevačkoj zajednici ili rodbini, da se pokopaju na dostojanstven način.
Fra Ljudevit Josić rođen je 23. rujna 1919. u Šurkovcu kod Ljubije od oca Jure i Majke Mande, rođ. Pavičić.Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a u Sarajevu studij teologije. Godine 1943. zaređen je za svećenika. Služio je kao kapelan u Tuzli poslje čega je imenovan vikarom na Petrićevcu kod Banjaluke . Streljan je 10. travnja 1946. u Tuzli na Banji.
Fra Efrem Ćosić streljan na Banji 1946.
Fra Efrem Ćosić rođen je 8. svibnja 1919. u Kulini, u župi Žeravac kod Dervente od oca Mate i majke Ane, rođ. Tunjić. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a teologiju u Sarajevu. Franjevački habit odjenuo je 1936. na Gorici kod Livna. Za svećenika je zaređen 1943. godine. Bio je kapelan u Breškama kod Tuzle, gdje je ostao 14 mjeseci, a zatim je premješten u Tuzlu. Streljan je 10. travnja 1946. u Tuzli na Banji.
Fra Karlo Grabovičkić sa obitelji na slici – partizani ga likvidirali u šumi Macelj 08.lipnja 1945.
Fra Karlo Grabovičkić rodio se u Doknju kod Tuzle 20. kolovoza 1912. godine, od roditelja Mate Grabovičkić i Ljubice rođ. Jedrinović. Kršten je u župnoj crkvi u Breškama, na krštenju mu dadoše ime Ivan. Gimnaziju završio u Visokom, a teologiju u Sarajevu. Za svećenika je zaređen u Mostaru 09. studenog 1941. godine. Poslije ređenja vršio je službu duhovnog pomoćnika na par mjesta po Provinciji. Godine 1942. određen je na službu za vojnog svećenika i obnašao je tu službu sve do svoje tragične smrti 1945. godine. Fra Karlo je, s mnoštvom drugih bosanskih franjevaca, prošao Križni put. Zadnjih dana svoga života bolovao je od dizenterije i liječio se par dana u samostanu u Krapini. Odatle su ga odnijeli na nosilima 07. lipnja na ispitivanje. Gvardijan ga je posjetio sljedećeg dana u ambulanti, ali idućeg dana 09. lipnja nije ga više bilo. Pretpostavlja se da je ubijen, kao i njegova subraća, u šumi Macelj u noći 08. lipnja 1945.
Zapisano je u Nekrologiju Provincije: “Bio je revan i savjestan svećenik i ozbiljno je vršio svoje svećenike i redovničke dužnosti”. U trenutnu pogibije fra Karlo je imao tek 33 godine (fra Marijan Karaula).
Izvori: fra Josip Zvonimir Bošnjaković, Istrpljena vremena, Zagreb, 2013.
wpDiscuz