Srbija i Bosna i Hercegovina na svom putu u EU moraju postati i članicama Svjetske trgovinske organizacije, ali tu ih osobito brine što moraju barem donekle dopustiti i genetski modificiranu hranu.
Srbija i Bosna i Hercegovina su jedne od rijetkih zemalja, ne samo regije nego i čitavog svijeta koje nisu članice Svjetske trgovinske organizacije (World Trade Organisation).
To ne znači samo punu integraciju u sustav međunarodne trgovine, nego je članstvo u WTO-u i formalna pretpostavka za pristup Europskoj uniji, javlja Radio Deutsce Welle.
Zato je Beogradu iz Bruxellesa preporučeno da, između ostalog, uskladi i svoje zakonodavstvo kada je riječ o trgovini i prometu genetski modificiranim organizmima kako bi bili u skladu s europskim propisima. No, to nailazi na protivljenje građana Srbije gdje ispitivanja svjedoče kako se većina protivi bilo kakvim genetski modificiranim biljkama ili životinjama na njenom teritoriju.
No, srbijanski ministar poljoprivrede Dragan Glamočić ipak smatra kako se tamošnji zakon mora promijeniti “prvenstveno zbog zaštite potrošača i tržišta u Srbiji“.
– Uzgoj genetski modificiranih proizvoda neće biti dozvoljen na teritoriji Srbiji. Ali što se tiče prometa, to se mora uskladiti sa zakonodavstvom EU-a – smatra ministar Glamočić.
– To ne znači da ćemo mi dozvoliti sav promet i da će to biti stihijski. Postoje precizne regulative kako se to radi i sigurno zdravlje potrošača neće biti ugroženo, kao što nije ugroženo ni zdravlje potrošača u EU – dodao je.
Bez znanstvenih dokaza, javlja Radio Deutsche Welle, i među potrošačima u Europskoj uniji postoji golem otpor prema proizvodima koji u svom sastavu imaju genetski modificirane organizme.
Zato najvažniji europski trgovinski lanci tvrde kako uopće nemaju u ponudi takve proizvode, ili se u specifikaciji nekih proizvoda, sitnim slovima, ipak priznaje nazočnost genetski modificiranih tvari.
Usprkos brigama građana Srbije, niti u Europskoj uniji nema mnogo prijatelja genetski modificiranih biljaka i životinja. Jedina modificirana biljka čiji je uzgoj uopće dozvoljen jest jedna sorta kukuruza, ali čak i taj kukuruz je zabranilo devet zemalja, među kojima su Francuska, Njemačka, Poljska, Austrija, Mađarska i Italija.
Najveći proizvođači ove sorte su Španjolska, Portugal, Češka, Slovačka i Rumunjska, ali i tako se taj kukuruz prostire na manje nego 0,1 posto obradivih površina u EU.