Gdje je nestalo hrabro srce?

Tom Ryan je upoznao Nancy Ryan još ranih 60-ih kao srednjoškolac. 1965. godine SAD ulazi u Vijetnamski rat. Tom je svjestan da će ga uskoro možda zateći poziv za vojsku (koji nema namjeru odbiti). Unatoč tome, te iste godine prosi svoju djevojku Nancy. Vjenčali su se u siječnju 1966. Tom odbija imati djecu jer očekuje skori poziv za Vijetnam. Ne želi da djeca, danas-sutra, odrastaju bez oca. Ubrzo nakon svadbe, on dobiva poziv i odlazi u vojsku te uskoro i u Vijetnam. Vidio je pakao Vijetnama, spavao po grobljima, okružen štakorima i crvima, meka trava bila mu je odlična postelja. Vijetnamska prašuma skrivala je nepredvidljiva i moćna neprijatelja. Čuvao je svoje suborce i mnogima je spasio život tako što ih je učio i pripremao za razne izazove koji su bili pred njima. Kao i mnogi njegovi suborci, maštao je o povratku kući. Radovao se danu kada će ponovno ugledati svoju ženu. Radovao se i nadao djeci koje još nema. Njegovi suborci koji nisu bili oženjeni (baš kao i poneki momci iz filma Spašavanje vojnika Ryana), također suočeni s ratnim paklom, palim suborcima i izglednom vlastitom smrću, u srcu donose odluke da će, čim se vrate u SAD, zaprositi svoje djevojke, odnosno (u slučaju da nemaju djevojku) pristupiti djevojci koja im se sviđala. Suočen sa smrću, patnjom, boli i prolaznošću života, čovjek sve vidi drukčije. O tom svjedoče i nebrojeni hrvatski ratnici iz dvaju svjetskih ratova (među njima i Ivan Merz te Alojzije Stepinac koje je iskustvo rata duboko oblikovalo, formiralo i izgradilo, rekao bih očeličilo za čitav život), ratnici iz Domovinskog rata te iskustvo logoraša i svih onih koji su vidjeli smrt svojim očima ili su joj i sami bili jako blizu. Naš se junak iz ove priče, Tom Ryan, živ i zdrav vratio u SAD 1968. Kasnije dobiva četvero prekrasne djece (Shannon, Toma, Susan i Kaylu). Danas je već djed, a uskoro će on i njegova supruga Nancy proslaviti pedesetu godišnjicu braka. Za vrijeme četvrte trudnoće, Nancy su nagovarali da pobaci; doktor je tvrdio da Kayla ima Downow sindrom. Hrabra Nancy, uz potporu svojega muža Toma, nije niti sekunde pomišljala na takvo što. Rodila je Kaylu, potpuno zdravu djevojčicu, te su se hrabrost i ljubav prema životu još jednom proslavili u životu ove obitelji. A za sve je „zaslužno” hrabro srce. Gdje je ono u međuvremenu nestalo? Odnosno što se u posljednjih pedeset godina dogodilo da smo od vremena hrabrih muškaraca i žena stigli do društva „papaka”? Krenimo redom…
piše: Dominik Kovač
Tihe revolucije
Paralelno s Vijetnamskim ratom, zbivao se još jedan veliki događaj, odnosno nova revolucija, točnije dvije. 60-ih je godina prošlog stoljeća SAD, a kasnije i ostatak zapadne civilizacije te naposljetku i svijet, počela preplavljivati seksualna revolucija sa svim svojim tekovinama. Ova revolucija donijela je jednu novu poruku. Željela je porušiti postojeće društveno uređenje koje je smatrala nazadnim (autor nipošto ne implicira da je staro, tradicionalno uređenje bilo savršeno i da nije imalo mnogo mana, već samo lamentira nad činjenicom da je seksualna revolucija donijela veliku promjenu u društvu i to nagore). Željela je čovjeku, prije svega zapadnjaku, donijeti „slobodu”, tj. uvesti ga u „doba slobode” uz koje ne ide i odgovornost. Tako je krenulo širenje/propagiranje homoseksualnog pokreta, vanbračnih odnosa, poligamije, poliandrije, poliamorije, „slobodnog seksa”, kontracepcije, umjetne oplodnje, rodne ideologije i svih ostalih ideja i načina koji su trebali moderna čovjeka „osloboditi” tradicionalnih okova. Paralelno s ovom revolucijom, odvijala se jedna druga, ona tehnološko-informatička, koja nama danas ne izgleda tako značajno, no u doba kada je Bill Gates pravio prva računala, ljudi su se smijali njegovoj ideji da bi svaki čovjek u kući poželio imati takvo čudo, a još više ideji da bi to bilo moguće ostvariti. Ubrzo dolaze i mobilni telefoni te internet. Ova tri dostignuća donijela su uistinu epohalne promjene. Većina ljudi, čak i na Zapadu, živjela je 1950 godina nakon Krista, onako kako je i Krist živio ― bez struje, plina, wc-a u kući, mobitela, računala, televizora, interneta… Nastupom ovih inovacija, započelo je tiho, ali radikalno mijenjanje ljudskih života i na koncu cjelokupnog društva. Je li riječ o (isključivo) pozitivnim ili negativnim promjenama, još uvijek je nemoguće jednoznačno odgovoriti. U svakom slučaju, ova su čuda moderne tehnologije trebala zbližiti ljude. I uistinu, nikada se nije više komuniciralo, a s druge strane, ljudi nikada nisu bili otuđeniji. Postavlja se pitanje kako je to moguće? Evo kako…
Iz šupljeg u prazno
Ta je komunikacija mahom šuplja, prazna, ne ide u bit. Ljudi su izgubili duh, a bez duha u ljudima, patilo je i društvo. Iz „društva biti”, prešli smo u „društvo imati”. Postalo je bitno samo ono izvanjsko, površno, samo fizičko, često puta „prepucano” kojekakvim preparatima od kojih dotična osoba više nije nimalo prirodna (lijepa). Ušli smo u „bigbraderizaciju” društva u kojoj je sve postalo jedan veliki reality show. Nikada ljudi nisu imali više novaca, veće kuće, ljepše aute, bolje jakne i kapute, nikada više hrane i pića, nikada u svojoj povijesti čovjek nije tako uspješno ovladao prirodom, nikada nije toliko putovao, a koristio toliko antidepresiva kao danas. Psihijatrijske i svećeničke „radnje” prepune su onih koji traže pomoć. Slomljeni, bogati, imućni, a depresivni i nesretni… Prazni, šuplji. Sve imaju, a ništa nemaju. Imaju od čega živjeti, ali ne i za koga, ne i za što. Nemaju ideale, nemaju heroje. Oduzeti su im. Nestalo je hrabro srce… Izblijedilo je u sjećanju naroda. Nastupilo je vrijeme apatije, straha, sivila. Nikada nije bilo više razvoda brakova i preljuba te nikada nije natalitet bio manji, a broj vanbračne djece u porastu. Važna etapa seksualne revolucije, a dijelom i onog informatičko-tehnološke, bila je dekonstituiranje obitelji (braka) kao stupa društva. Obitelj je oduvijek bila stup svakog društva, svake kulture, svake civilizacije. Od antike, preko drevne Kine i Indijanaca, do judeo-kršćanstva, islama i svih znanih i neznanih religija i civilizacija. Nikada ideal obitelji nije bio narušen (tj.vjera u njega) kao danas. Čovjek bez obitelji, bez stupa, bez oslonca, bez potpore, idealan je materijal za mentalnu i svaku drugu manipulaciju, za potrošnju antidepresiva i prihvaćanje svih vrsta „zabave” koju postmoderno doba nudi i na kojoj netko jako dobro zarađuje (Money makes the world go around). Tako dolazimo do sljedeće bitne točke u procesu otuđenja (dehumanizacije) čovjeka i obitelji.
Ovisnosti
„Ljudskom srcu nikad dosta, zadovoljno ono nikad nije”, zborio je mudro davnih dana stari Matoš. Postmoderno, postindustrijsko društvo 21. stoljeća i trećeg tisućljeća, polako postaje društvo posvemašnje otuđenih, izgubljenih ljudi koji poput „nadrogiranih zombija” bauljaju i tumaraju ulicama velikih gradova. Stopa samoubojstava je u porastu. Zavladalo je doba nesretnosti. Sve se želi imati, a ni sa čim se ne može biti zadovoljan. Jer nikada nije dosta. Nikada nije dosta novaca, slave, moći, ugleda i prestiža u društvu. Droga, alkoholizam, kocka, pornografija, ovisnost o računalnim igricama, ovisnost o kupovanju (osobito kod žena), ovisnost o hrani (prejedanje), ovisnost o čudima moderne tehnologije (neprestano neodvajanje od mobitela i/ili računala) itd. Moderni je čovjek stoga, iako bogat materijalnim, zapravo postao duboko osiromašen. Sam je sebe učinio takvim. Odnosno, dopustio je da ga takvim učine, da ga takvim oblikuju. Zna da postoji „crvena pilula” (Matrix) te da ista nudi bolno otriježnjenje i put k sreći, ali nema ju snage popiti. Lakše je živjeti u svijetu raznih iluzija i privida sreće („plava pilula”), u svijetu ovisnosti koje ostavljaju samo mrak i crnilo, a često i prerano svršavaju mnoge (mlade) živote. Takav se čovjek jednog dana budi u svojoj zrelijoj dobi, duboko nesretan, ne toliko zbog svega lošega što je uradio, već zbog svega što je propustio učiniti dobro, i što bi mu se dobrim vratilo. Sam, bez kučeta i mačeta, bez topline doma, bez djece, bez unučadi, bez onih za koje bi živio i umirao, bez mješavine sreće i tuge, radosti i patnje, ljepote i teškoća života koje samo ljubav može dati.
Iskrivljeni individualizam
Tako nam se danas putem medija, politike i društva sugerira da budemo individualisti (autor smatra da je upravo individualizam bitna i izvrsna odlika zapadne civilizacije, no istinski individualizam, prema njegovu mišljenju, ne isključuje zajedništvo, ne isključuje drugoga, već upravo suprotno, pristupa mu u posvemašnjoj slobodi). Riječ je o iskrivljenom tumačenju individualizma koje, za razliku od onoga o kojem govori Ivan Pavao II, želi čovjeku dati slobodu bez odgovornosti. Formula je jednostavna ― kada čovjeku daš slobodu bez odgovornosti, napose mladom neformiranom čovjeku, dobiješ otuđena čovjeka, životinju ili tumarajućeg zombija koji u „polunadrogiranom stanju” tumara bespućima svojeg života. Da bi čovjek pristupio nekom drugom, da bi ostvario zajedništvo koje vodi k stvaranju nove obitelji (bračnoj ljubavi), prije svega treba biti slobodan. Slobodan ne samo od raznih ovisnosti, već i od iskrivljene slike sebe i svijeta u kojem živi. Treba imati ideale i biti optimističan, ali i realan. Pretjerana očekivanja od drugoga nisu dobra; treba prije svega biti svjestan vlastitih mana te se prihvatiti takvim kakvim jesi, kakvim si stvoren, uz neprestani rad na samome sebi. Rad, koji stupanjem u vezu te još više stupanjem u brak, ne samo da ne prestaje, već se podiže na višu razinu. To je rad u slobodi i zajedništvu s voljenom osobom koja te prati i podupire na tom putu, kao i ti nju, a nastavlja se i zahtijeva još više (ali i daje) dolaskom djece. Ključ je u priznavanju problema i/ili raznoraznih ovisnosti (ako postoje) te radu na njihovom rješenju, kako ih ne bismo unosili u ljubavni odnos. Također je potrebno prihvatiti drugu osobu kakvom ona jest te ju ne pokušavati mijenjati, već ju jednostavno voljeti jer ljubav je ta koja mijenja ljude, a sve počinje prihvaćanjem, nenametanjem vlastitih izbora te poštivanjem tuđe slobode. Daleko od toga da ne treba imati kriterije, upravo suprotno, ali oni ne smiju biti nerealni ― osoba treba biti vrlo izbirljiva oko bitnih stvari, a otvorena za prihvaćanje različitosti (onih manje bitnih).
Sindrom Kim Kardashian – radije i sama nego s bilo kim
Današnji „prosječan” momak nije nikada bio izbirljiviji. Djevojka/žena treba biti zgodna, lijepa, sličiti malo na kakvu filmsku zvijezdu, treba biti vrsna domaćica i raditi na poslu, treba znati s djecom, treba imati pedeset kila s krevetom (vrlo bitno), ne smije biti nimalo ljubomorna, i ne smije puno toga što i dalje smijem ja. Jer ja sam muško i meni je svijet podređen. U svijetu kojim dominiraju muškarci, u kojem prevladava superiornost muškaraca u obiteljskim i društvenim odnosima, mnoge su žene osjetile potrebu za određenom reakcijom na to stanje bez pokrića. Tako je nastao pokret („val”) koji ugrubo možemo nazvati „feminizam”. Moderne su žene („feministkinje”) rekle same sebi: „Čekaj malo, završila sam fakultet, radim, lijepa sam, nisam J. Lo, ali sam dovoljno lijepa, imam stav, emancipirana sam, živim sama, što će meni neki krkan kojem ću služiti, kuhati, prati, čistiti, dok on drži sve četiri u zraku, ili okolo pije s ekipom, a ja ga doma cijele noći čekam s malim djetetom.” Užasavale su se i same pomisli na ovakav život ― život koji ženi oduzima slobodu koju (paradoksalno) duboko u sebi želi darovati nekome tko će ju smatrati ravnopravnom, jednakom u dostojanstvu te nekome tko će joj pomoći (u svemu onome u čemu nisu ravnopravni već komplementarni) da baš uz njega dođe do punine svoje ženstvenosti, kao što i ona istovremeno pomaže njemu da uz nju dođe do punine svoje muškosti… Da ju čuva, da brine za nju, da joj briše suze, da ju grli, da ju tješi, da joj uvijek bude oslonac i potpora, a ona će mu uzvratiti stostruko ― nježnošću, dobrotom, pažnjom i milinom koju samo ona može dati jer je tako stvorena, drugačije ne može niti zna jednom kad joj takneš srce, kad joj dotakneš dušu… I ostaneš… I nikada ne odeš…
Jašući na valu feminizma
U zadnje vrijeme vode se rasprave među sociolozima i raznim stručnjacima, ali i među svekolikim pukom. Radi se o jednom naizgled jednostavnom pitanju, a ono glasi: „Je li romantika precjenjena?” Iako se pitanje naizgled čini jednostavnim, priča oko njega nije crno-bijela. Činjenica jest da je „holivudizacija” društva, uz kojekakve serije (Seks i grad), časopise (Cosmopolitan), šund literaturu (od kojih je najznačajnija novopečena trilogija 50 nijansi sive) i ine medije, utjecala na psihu današnjih žena. Sve ove serije, časopisi, filmovi i knjige šalju ženama određene sublimne poruke. Naizgled privlačne i zamamne (nude slobodu od bilo kakvih obaveza i pravila), sve te poruke s vremenom dovode do velike zbunjenosti kod žena. S jedne strane poručuje im se da budu same, da ne budu „muške robinje”, da se ne daju olako u okove braka i obitelji (rađanja djece), da su brak i obitelj privremene kategorije koje se lako mogu i trebaju raskinuti na prvi znak da nešto nije najbolje, npr. kada nestanu leptirići u trbuhu. Žene su doživjele jedan golemi šok jer su njihove bake odrasle u vremenu kad su bile bez prava glasa (u svakom smislu te riječi) ― bile su tučene, ponižavane i na svakojake načine obespravljene u odnosu na svojeg muža. Ovisile su o njegovoj (dobroj) volji koja je određivala kako će biti tretirane. Danas im preko Atlantika dolazi jedna potpuno suprotna, „moderna” premisa. Nekada je svijet bio podređen muškarcima, a sada nije dovoljna (čak) neka puka ravnopravnost, već se čini kao da „feministkinje” zahtjevaju da svijet bude podređen njima (ženama). One su te koje biraju, one odlučuju ― „ako ne bude u svemu plesao kako ona svira, nek se goni” jer ona je slobodna, emancipirana, neovisna u ekonomskom i svakom drugom pogledu; može što hoće, kada hoće i s kim hoće. Njezina je karijera na prvom mjestu, a ne obitelj i majčinstvo jer je to neuskladivo. I tako mnoge uspješne menadžerice jednog sunčanog jesenskog jutra izlaze iz svojih skupih penthouseva, šeću onom istom stazom najbližeg parka, najednom prolazi žena (kakva se sve rjeđe viđa), susjeda s malenim djetetom, zagrli ga i poljubi, a naša „junakinja” neočekivano doživljava „psihički slom”. To je ta „druga strana medalje” o kojoj joj bajkoviti romani i filmovi ne govore. Ona odlazi kod najskupljeg psihijatra i traži tablete, čarobnu supstancu za sreću. Jer novaca ima, ima sjajan posao i stan, dobre prijateljice, društveni ugled i stalno napreduje na društvenoj ljestvici. Svijet joj je pod nogama, a nije sretna. Za to ne postoji lijek. U životu se malo toga ne može vratiti. Jedna od tih malobrojnih stvari jest i vrijeme…
Romantika (nije) precjenjena
Sagledavši ukratko prijelaz iz jednog doba u drugo, zamijetivši promjene koje su nastupile u iznimno kratkom roku, nameće se zaključak da je romantika jednostavno precjenjena i da se nova generacija modernih emancipiranih žena treba „skulirati” i vratiti nekoj davnoj „seoskoj jednostavnosti” iz vremena kada se udavalo „za onog malog, od onih naših, jer oni su dobri, a i on” (što često nije uopće bilo loše, no više ne pije vodu).
No istina je da ženska očekivanja nisu tolika kolika (često) mi muški mislimo da jesu. Nova generacija žena su „frajerice”, „žene sa stilom”, „emancipirane tipice snažnog garda”; one rade, putuju, stvaraju, popiju pivo, zapale cigaretu. Ukratko, rade sve ono što su donedavno radili (u pravilu) samo muški. I nema problema, to treba prihvatiti. To uopće nije loše, dok god ne trpi njihova ženstvenost. Iza te snažne fasade, skriva se žena i njezino (žensko) srce. Srce, ono koje je u strahu od toga da će biti izigrano, prevareno, da ne će biti zaštićeno, da će mu biti oduzeta sloboda, a da slobodu koju želi predati, ta osoba neće znati cijeniti. Uistinu, djevojke nikada nisu bile dostupnije i pristupačnije, a opet nikada nedostupnije nego danas. To je izazov. One traže više jer i nude više nego što su nudile njihove majke, bake i prabake. One su obrazovane, imaju vlastiti izvor prihoda, načitane, vidjele su svijeta… No bez istinske ženstvenosti gube ono najvažnije što žena ima, što ona jest i što kao takva može ponuditi ― toplinu, nježnost, osjećaj za lijepo, ljubav prema sitnicama, malim stvarima, ljubav prema djeci, prema svakom čovjeku…
Ne razumijem kako bi drukčije moglo biti. Pa ona očekuje da joj nešto ponudim, da joj nešto napravim, stvorim, da nešto s njom podijelim. I moje srce to jednostavno želi. Ona je posebna, drukčija. Želim joj pokazati jedan dio sebe, odvesti je na neka meni fora mjesta, pokazati joj neke lijepe stvari, iznenaditi ju nekom sitnicom, bio to poklon, ili da ju jednostavno negdje odvedem da vidi i doživi nešto lijepo.
„Ne postoji veći gušt nego kada kao muškarac možeš svoju djevojku nešto naučiti. Na neko je novo mjesto odvesti. Nečime ju iznenaditi. Koliko god volio svoj posao, svoje hobije i svoje prijatelje, vjeruj mi ne postoji bolje mjesto nego kad se tebi vratim… Jer, koliko god ti dobivala (time), ja uvijek dobijem puno više – tebe kako uživaš u mojim stvarima”, kaže jedan momak. I u potpunosti je u pravu. Dakle romantika nije i ne bi smjela biti plastična, umjetna. Iako neke općenite stvari prolaze (tipa buket ruža, iako nikad osobno nisam bio fan toga), bitno je biti originalan, biti svoj i jednostavno podijeliti sebe i nešto svoje s posebnom osobom. Biti spontan i dati si malo truda. Ona će ti već znati uzvratiti stostruko, a najveća ti je nagrada vidjeti nju kako se smije… Ili rasplače od sreće…
Ukratko, učini da se osjeti posebnom, samo tvojom…
Poštuj samu sebe, pa ću te i ja poštivati
Jedna vrlo bitna stvar, iako ne i najbitnija, no mnogo govori o osobi i njezinom samopoštovanju. Danas kao da imamo dvije krajnosti. Ulicama europskih metropola šeću oskudno odjevene žene ili pak žene u burkama i nikabima (pokrivala za kosu i lice koje koriste muslimanske žene). Krajnosti su „in”. Jedna skupina žena, u strahu da ih drugi neće poštivati, odlazi u krajnost posvemašnjeg zamatanja. Je li rješenje u tome? Naravno da nije. Možeš biti lijepa i privlačna, a u isto vrijeme čedno obučena. Dostojanstvo i privlačnost idu jedno s drugim. Ovime pokazuješ ne samo da si lijepa fizički, da imaš osjećaja za lijepu odjeću ili nakit, već da sve to odražava i pokazuje tvoj stil, tvoju unutarnju ljepotu. Kad god bih izlazio van (a tako i moji prijatelji), uvijek bi me više privlačile one djevojke koje su bile lijepe i zgodne, a opet nisu otkrivale previše od sebe (svima). To može biti privlačno (nekome) na jednu noć ili na kratke staze, ali ne može nikoga zadržati. Jer nitko ne želi poći na dugo putovanje s nekim tko je svima otkrio (sve) svoje karte, pokazao sve što ima za ponuditi, a često i dao.
Bože, hvala ti na njoj, tako je lijepa bez šminke
Iako će mnogi reći da je djevojka najljepša kada je našminkana (a i sam se autor ovog teksta djelomično slaže s tim), današnje djevojke naprosto pretjeruju sa šminkom. Šminka više ne služi da bi naglasila njihovu ljepotu, već da bi ih „prepravila”, „fasadirala”, napravila od njih neke druge osobe koje ne možeš prepoznati kada ih vidiš bez šminke. Bogu hvala, ovo je prepoznao dobar dio muške populacije koji se ne libi djevojkama reći da su lijepe i u trenirci, i bez šminke i raščupane kose. Jer to je ona, prirodna i svoja. Takvu ću ju gledati veći dio vremena u našim zajedničkim godinama. Bit će mi posebno lijepa kad se našminka i dotjera (za mene), no uvijek ću ju najviše pamtiti onako prirodnu, bez šminke, dok šetamo gradom, parkom ili plažom, ili onako uplakanu kad sam ju snažno grlio, dok su joj suze kvasile svu tu šminku i ostala je samo ona…
Dakle drage djevojke, dopustite da vas upoznamo. 😀 Lijepo je vidjeti lijepu fasadi na kući, no još je ljepše vidjeti kuću iznutra. A neke od vas stvarno pretjeruju s „fasadiranjem”, a maškare su ipak samo jedan dan u godini 😛
Materijalna (ne)sigurnost
Razlog je kulture samaštva, reći će neki, ekonomske prirode. Dakle, danas na Zapadu ima toliko samaca jer nema novaca, nema posla, teško se živi. A ja kažem da se predobro i prelagodno živi. Nikada nismo bacali ovoliko hrane, nikada nije bilo robe na bacanje kao danas, nikad nismo toliko putovali, toliko trošili, jeli, pili i izlazili. Naravno da je određena materijalna sigurnost nužna za život, no nju u ovom vremenu nitko i ništa ne može garantirati. Jedina sigurnost su vjera i ljubav. Ostati uz nekoga do kraja, biti vrijedan i hrabar te skroman, tražeći blago u nematerijalnim vrijednostima, znati i obilovati i oskudijevati sa voljenom/voljenima. Ovih smo dana slavili blagdan Božića koji, iako nama vrlo romantičan, za Josipa i Mariju, koji su se po hladnoći oputili na dalek put, nije bio nimalo ugodan. Marija je bila trudna, a Josip je bio uz nju. Nisu imali vikendicu u Egiptu, kuću u Jaffi, stan u Jerihonu i par stotina tisuća nekakvih šekela na računu, ali imali su jedno drugo. Josip je bio vrijedan, bavio se drvodjelstvom, a Marija je bila kućanica. Bili su izrazito hrabri. Bog je od njih tražio mnogo, ali im je i dao mnogo za njihovu odvažnost i vjernost. I Isus je ispao sasvim normalan klinac. Nije bio zakinut ni na koji način jer je iz jedne skromne obitelji. Primio je ono najvažnije što je kao čovjek mogao primiti ― očevu brigu i majčinu nježnost, toplinu ljudskog, obiteljskog doma. I izrastao je, ne u bilo kakvog muškarca, već u najboljeg koji je ikada hodao ovom zemljom. Bio je hrabar, baš poput svojih roditelja. Ideal Svete Nazaretske Obitelji ne blijedi niti danas, 2000 godina kasnije…
Ti si predivna i zato te volim
Živimo u doba maski, krinki, fasada, u doba neiskrenosti i laži. A da bi nekog istinski zavolio, trebaš ga prvo (dobro) upoznati. Iskrenost ponovno zahtijeva hrabrost. Nije lako otvoriti se, riskiraš da ćeš biti izigran, ali nemoguće je ostvariti kvalitetno prijateljstvo i/ili ljubav bez te hrabrosti. Isplati se riskirati. Zbog prave osobe…
Što više otkrivam o tebi, što mi više sama pokazuješ, pa i svoje mane, jer ne tražim savršenu, već realnu i dobru osobu, tim više me privlačiš. Zato mi radije nešto prešuti, imaš to pravo, ali nemoj mi nikada lagati. Ja želim cijelu tebe, ne dijelove. Dopusti mi da te upoznam. Ti si cijela predivna i zato te volim…
Odvaži se, budi hrabar!
Kultura samaštva u kojoj živimo i civilizacija samaštva koju nam spremaju, ima samo jedan protuotrov. Iskrenost i hrabrost. S obzirom da je iskrenost mlađa sestra blizanka, nedjeljivo je vezana uz hrabrost. Vraćamo se na junaka s početka priče. On je stvarna osoba. I postoje tisuće takvih. Živio je u nekom drugom vremenu koje je nosilo svoje izazove (drukčije nego danas, no itekako prisutne i realne), ali ostao je hrabar. Oženio je svoju odabranicu u svojim ranim dvadesetima, odbivši u početku imati djecu da ne bi odrastala bez oca, a kada se vratio iz rata, podignuo je obitelj s četvero djece. I vrlo skoro ovaj će sretan par proslaviti pedeset godina braka A malo je nedostajalo da ostavi svoje kosti u Vijetnamu, no bio je spreman i za to. Kao i naši branitelji, naši heroji, oni isti koji se danas smrzavaju na -15 u šatoru u Savskoj. Suvremeno društvo želi od muškaraca napraviti infantilne dječačiće nesposobne voljeti jednu ženu i zasnovati s njom zdravu obitelj. „In” je biti homoseksualac ili „solo brijač”. Bezvezno je otići u podstanare i podizati obitelj. Ženama se nudi nešto drugo, nekakva kriva ženstvenost, kao što se i od muškarca želi napraviti nešto drugo. Sve je to dio rodne ideologije i novog uniseks ideala koji nas okružuje i udaljuje od onoga što je Stvoritelj (zvali ga mi Bog, Jahve ili Allah) zamislio i kako nas je stvorio. Oduprimo se. Plivajmo protiv struje. Muškarac je i dalje muškarac, a žena je još više žena.
I znam, vezao sam se uz tebe, ali pružila si mi slobodu, dugo sam je tražio
Iza njezine fasade, iza zidina i palisada njezine tvrđave koju je (često puta s pravom) podigla kako bi se zaštitila, krije se meko i nježno srce koje samo želi biti voljeno, čuvano i posvema prihvaćeno kao takvo, kao žensko. Tako da, ako ti odgovara na pozive, ako se dopisuje s tobom, ako pristaje na bilo kakva druženja nasamo, znači da je zainteresirana i da imaš šanse (ne treba svaki odnos završiti ljubavnom vezom, no potencijal je tu). Ona puno toga ne daje do znanja, no dok god ti ne govori da joj išta smeta, znači da je dobro. A ako ti/kad ti kaže ne, to znači ne. I pusti ju. Čak i da te odbije nemaš što izgubiti, samo ćeš porasti u njezinim očima te ojačati za neki novi ulet u budućnosti. A ako ti govorom tijela daje do znanja da je zainteresirana, a u isto vrijeme djeluje malo rezervirana i hladna, ne daj se zbuniti. Ne obeshrabruj se, testira te da vidi koliko ćeš bit uporan i da vidi hoćeš li se truditi oko nje ili ćeš nakon dva pića (na kojima te ona još „drži na ledu”) odmah potrčati za prvom koja naiđe. Dakle, stinska sloboda dolazi uz odgovornost. I zapamti, svaka je žena kao tvrđava. Ne postoje neosvojive tvrđave, postoje samo loši, nedovoljno sposobni osvajači. S naglaskom na strpljivost. Što je duže osvajaš, znači da više vrijedi i da ćeš ju, jednom kada ju osvojiš, više znati cijeniti. Budi strpljiv i hrabar. Isplati se! Dakle, samo hrabro Napravi prvi korak…
Ne znam ja u paru
ni ulicu da pređem
ja osjećaje krijem
da ne bih bio povrijeđen
A s tobom imam nešto
to da objasnim, ne umijem…
Pozovi me u ponoć
zovi me u zoru
dobro znaš da nikad ne spavam
i kada sam u gužvi
zauzet u službi
za tebe sam tu da popravim dan
I kada ti se plače
poželi me jos jače
znam gdje prave najbolje kolače
to nije ljubav
to je od ljubavi jače
Svima želim sretnu i blagoslovljenu 2015. godinu, po rođenju našega Spasitelja i Gospodina Isusa Krista Mir vam i dobro
Dominik Medved l poskok.info