Frank Wisner – čovjek koji je srušio optužnicu protiv Gotovine

Dugogodišnji veleposlanik SAD-a na raznim stranama svijeta, Frank George Wisner II., kao član vodeće washingtonske lobističke organizacije Patton Boggs sudjelovao je u obrani koja je zbog njihova uspješnog pobijanja teze o prekomjernom granatiranju dovela do oslobađanja hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača. Diplomatski suzdržan u komunikaciji, Wisner ostavlja na kraju svake svoje dobro odmjerene rečenice gromoglasnu tišinu koja sugovorniku daje priliku da dobro razmisli o upravo izrečenom. Ništa se manje ne može ni očekivati od prekaljenog diplomata i državnog dužnosnika koji je služio interesima SAD-a od 1961. godine. Za to vrijeme ‘odradio’ je četiri veleposlanička mjesta – u Zambiji (1979.-1982.), Egiptu (1986.-1991.), Filipinima (1991.-1992.) i Indiji (1994.-1997.). Također, u vrijeme predsjednika Georgea Busha bio je zamjenik državnog tajnika za međunarodnu sigurnost (1992.-1993.), a za mandata Billa Clintona zamjenik državnog tajnika u ministarstvu obrane za politička pitanja (1993.-1994.). Na tim je pozicijama bio vrlo dobro upoznat s ratnim neprilikama na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali njegova uključenost u balkanska pitanja tu ne staje: u vrijeme pregovora o rješenju statusa Kosova 2005. godine veleposlanik Wisner odigrao je ključnu ulogu u postizanju njegove neovisnosti, kao specijalni predstavnik SAD-a kojeg je na tu dužnost imenovala bivša američka državna tajnica Condoleezza Rice.
No, on nije prvi Frank Wisner koji je kao američki dužnosnik djelovao na području Hrvatske. Naime, njegov otac, također Frank Wisner, bio je voditelj operacija za područje jugoistočne Europe u OSS-u (Office of Strategic Services) za vrijeme 2. svjetskog rata. U to vrijeme, Frank Wisner stariji održavao je aktivne kontakte s istaknutim ljudima Titovog partizanskog pokreta, pa je boravio i na Visu.
Njegov sin Frank Wisner mlađi postigao je zavidnu karijeru u državnoj službi sve do ‘arapskog proljeća’ u Egiptu prošle godine, kad ga je Obamina vlada poslala da uvjeri egipatskog diktatora Mubaraka da podnese ostavku kako bi se stišalo to krizno žarište. No, Wisner to nije uspio, a nekoliko dana kasnije na jednoj je europskoj konferenciji izjavio da bi Mubarak trebao ostati na vlasti u interesu stabilnosti. To se izravno kosilo s američkom vanjskom politikom i State Department ga se odrekao, te porekao njegovu ulogu izaslanika na terenu. Nakon izlaska iz diplomatske službe zaposlio se u Patton Boggsu, gdje se uključio u obranu hrvatskih generala koji su pred sudom u Haagu optuženi da su odgovorni za prekomjerno granatiranje.

Kako se Patton Boggs počeo baviti slučajem Gotovina/Markač?

Wisner: Nakon odluke Trojnog vijeća, molili su nas da napravimo prezentaciju Ministarstvu pravde vezano za pomoć Vladi RH u vezi s odlukom Trojnog vijeća. Moj kolega Stephen Díaz Gavin otišao je u Zagreb i nakon nekoliko mjeseci dogovorio se s Vladom.

Čija je to bila ideja, kako su vam prišli?

Wisner: Bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Miomir Žužul poznavao je godinama nekolicinu nas u Patton Boggsu. Prvo je prišao Stephenu i Tomu Boggsu, ubrzo nakon odluke Trojnog vijeća, da bi vidio bi li bili zainteresirani surađivati s Hrvatskom na ovom slučaju. Ured je već bio upoznat s Hrvatskom jer je zastupao Plivu u važnoj parnici u SAD-u, a već je zastupao i strane vlade u sudskim procesima diljem svijeta.

Kako vam se činio posao? Jeste li ga odmah prihvatili?

Wisner: Iz razgovora s Tomom shvatio sam da ga je Žužul uvjerio u nepravednost odluke Trojnog vijeća. Tom je zatim uvjerio mene. Dodao bih da smo svi vidjeli opasan presedan u standardu od 200 metara koji je Trojno vijeće usvojilo. Tom Boggs je očito vjerovao u uspjeh obrane.

Što tvrtka poput Patton Boggsa radi u ovakvim slučajevima? Što je ulazilo u djelokrug vašeg posla u slučaju Gotovina?

Wisner: Bili smo unajmljeni da damo pravne savjete i zastupamo hrvatsku Vladu u slučaju Gotovina, te da joj pružimo pomoć oko problema koji su se pojavili u vezi slučaja. Poznato vam je da smo poduzeli ekstenzivne pravne korake, prenijeli zabrinutost u američku vladu i Kongres te kontaktirali još neke zemlje. Ne mogu govoriti opširnije a da ne zađem u povjerljive informacije klijenata.

Koji su bili ključni momenti u žalbenom procesu?

Wisner: Vjerojatno 12. travnja 2012., kad je Žalbeni sud tražio da stranke budu pripremne za raspravu na Žalbenom saslušanju na pitanje jesu li zaključci Trojnog vijeća vezani za mjesta granatiranja valjani, ako je pogrešna primjena pravila o promašaju do 200 metara. Time se pokazalo da je bilo ozbiljne zabrinutosti unutar žalbenog odbora o opravdanosti 200-metarskog standarda, što je temelj odluke Trojnog vijeća. Tijekom usmene rasprave 14. svibnja postalo je očito, i sucima i tužiteljstvu, da se teško pogriješilo u ovom slučaju.

S kim ste surađivali u Hrvatskoj i u Gotovininu timu? Jeste li zadovoljni suradnjom?

Wisner: Naš klijent je bila RH. Radili smo s Ministarstvom pravde, i kad je došlo do promjena u prosincu 2011. Dobro smo surađivali s ministrima Bošnjakovićem i Miljenićem. Naš osnovni kontakt s Ministarstvom i Vladom bio je veleposlanik Gordan Markotić, glavna Vladina veza sa Sudom u Haagu. Početkom proljeća surađivali smo s ministrom obrane Kontromanovićem i s vještim veleposlanikom Joškom Parom.

Kako se postupak primicao kraju, ugovor nije obnovljen. Jeste li nastavili sa svojim nastojanjima, i zašto?

Wisner: Šteta što ugovor nije bio obnovljen na dva mjeseca, početkom listopada. Nisam imao poslovnih veza s Vladom. Ali, kako su mi rekli Stephen i Žužul, shvatio sam da postoji nekoliko inicijativa koje je trebalo privesti kraju, a koje su oni provodili i uspješno priveli kraju. Tom Boggs, za kojeg sam kazao da je siguran u pozitivan ishod, rekao im je da završe projekt.

Jesu li bili izloženi pritiscima političara ili lobista suprotstavljenih strana?

Wisner: Postojalo je stranaka koje su bile zainteresirane da se presuda potvrdi. Mislim da znate na koga se to odnosi…

Jeste li upoznali generale Gotovinu i Markača? Koje je vaše mišljenje o njima?

Wisner: Gospodu nisam upoznao, ali to nije nešto neobično. Naš klijent je bila Vlada. Činjenice slučaja bile su poznate nama u timu, nama koji smo se bavili slučajem, a meni osobno jer sam bio upoznat s operacijom Oluja još 1995. Koliko znam, veleposlanik Žužul i Stephen imali su priliku sresti se s Gotovinom prošlog tjedna u Zagrebu, i general je bio, kao što znate, vrlo zadovoljan raspletom i zahvalan Vladi što nas je angažirala.

Jeste li očekivali ovakvu presudu? Odnos glasova pokazuje da je bilo vrlo gusto…

Wisner: Cijelo smo vrijeme bili uvjereni – pogotovo Tom Boggs – da je odluka Trojnog vijeća pogrešna, pogotovo vezano za standard od 200 metara, ali i po drugim točkama. Podnesak koji smo pripremili i podnijeli u ime Vlade kaže da je bilo i drugih ozbiljnih pravnih pitanja u odlukama Trojnog vijeća, uključujući neuspjeh da dokažu krivnju izvan svake sumnje, kao i zajednički zločinački poduhvat. Nisam odvjetnik, ali upoznat sam sa spomenutim podneskom, u kojemu su pažljivo artikulirani problemi koji proizlaze iz odluke Trojnog vijeća. Ipak, na kraju je najveći izazov za tužiteljstvo bilo kako izbjeći pogrešnu odluku Sudbenoga vijeća, koja se bazirala na 200-metarskom standardu.

Neki stručnjaci smatraju da se SAD uključila u slučaj kako bi relevantnim postao presedan za vojne intervencije, u koje su SAD i NATO duboko umiješani. Molim vas, komentirajte.

Wisner: Preko mojih kontakata u međunarodnoj zajednici i obrambenim krugovima u SAD-u bilo mi je jasno da bi ta odluka mogla nositi implikacije za buduće vojne operacije, uključujući mirovne misije. Ministri obrane i vojni zapovjednici morali su biti zabrinuti da bi takva teza o granatiranju bilo prijetnja diskrecijskim odlukama koju zapovjednici na terenu i njihovi nadređeni imaju pri određivanju vatrene potpore koju pružaju snagama na terenu. Tako su nam potvrdili kontakti u SAD-u i drugim zemljama.

Jeste li se čuli s generalima nakon njihova oslobođenja?

Wisner: Kao što sam rekao, Stephen je imao tu sreću da se vidi s generalom Gotovinom u Zagrebu nakon presude.

Što mislite, koje su političke implikacije presude, i je li za Hrvatsku haaška priča završena? Je li nam potrebna međunarodna PR ofenziva kako bismo interpretirali presudu i zadržali njezin integritet, imajući u vidu da postoje suprotstavljene inicijative, (Vuk Jeremić, predsjednik Opće skupštine, srbijanski političar) u UN-u itd.?

Wisner: Ova odluka označava ‘kraj početka’ povijesti neovisne Hrvatske. Napokon, nakon 17 godina, Domovinski rat postaje povijest, a ne nastavljajuća stvarnost. Hrvatska može ući u EU idućeg ljeta bez daljnje priče o ratu. Nema dvojbe o tome da će Hrvatska biti punopravni partner u Europi. Nitko u budućnosti neće izazivati probleme za Hrvatsku.

Kao posebni izaslanik SAD-a boravili ste na Kosovu 2005. godine, u ključnom trenutku njihove borbe za neovisnost koja je uslijedila tri godine poslije. Kako trenutačno gledate na problem Kosova, kakve su vam prognoze i očekivanja po pitanjima razvoja kosovske države?

Wisner: Naša su se očekivanja u najvećoj mjeri ostvarila. U rujnu ove godine prekinut je nadzor kosovskih vlasti s naše strane ili i sa strane drugih država uključenih u kosovske političke procese, što je najbolji pokazatelj koliko je Kosovo u razmjerno kratkom razdoblju napredovalo. U atmosferi mira i stabilnosti Kosovo ima sve preduvjete za gospodarski rast i može pokazati da i albanska većina i srpska manjina mogu tamo imati dobar život. Vlasti u Kosovu, naravno, imaju još puno posla i na političkom i na gospodarskom planu. Što se Srbije tiče, vrijeme je da kosovsku državnost prihvati kao realnu činjenicu, kao stvarnost. Kosovo jednostavno više nije dio njihove države, bilo gospodarski bilo pravno, i što prije to prihvate, život će biti puno bolji i Srbima koji su ostali na Kosovu.

Osobno ste bili snažno angažirani u pomaganju Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u njihovoj borbi za slobodu i neovisnost. Koji su vas motivi vodili, jeste li u tom razdoblju stekli neke prijatelje i uspijevate li održavati te kontakte?

Wisner: Bio sam doministar ministarstva vanjskih poslova i predstavnik Pentagona za područje bivše Jugoslavije u ranim devedesetima. Rat je harao i u Hrvatskoj i u Bosni. Moji motivi bili su motivi SAD-a – kao predstavnik svoje vlade htio sam postići mir. Snažno sam vjerovao kako Srbija mora prihvatit novu stvarnost na području bivše Jugoslavije. U početku mog angažmana u tom području bilo je lakše surađivati s Hrvatskom jer je tu situacija bila mnogo jasnija, ali poslije je i Bosna imala bitnu ulogu u stvaranju mira na Balkanu.

Koliko ste često u posljednje vrijeme bili u ovom našem dijelu svijeta?

Wisner: Uspio sam doživjeti obnovu Bosne, što je bilo jako lijepo za vidjeti, i što me ispunjavalo i kao diplomata i kao čovjeka. Što se tiče Hrvatske, osobni sam prijatelj s bivšim ministrom vanjskih poslova Miomirom Žužulom, a tijekom rada na slučaju Gotovine i Markača upoznao sam cijelu vašu vladu i razne druge državne činovnike.

Bili ste predstavnik predsjednika Obame za Egipat u vrijeme takozvanog Arapskog proljeća. Upozorenja koja ste tom prilikom izrekli bila su prilično vizionarska. Kakvom situaciju ocjenjujete danas, osobito u Egiptu, Siriji i Izraelu?

Wisner: Dobro pitanje, ali nije potpuno točno da sam imao viziju budućnosti, jer nitko od nas nije do kraja znao što će biti. Znali smo da situacija brzo sazrijeva, ali nitko nije znao u što. SAD se trudio osigurati prijelaz s diktatorskih režima na demokratske sustave i to je bila glavna ideja naše misije. Htjeli smo stvoriti solidnu budućnost za to područje. Gdje smo sad, mnogo je teže procijeniti. Arapsko proljeće drukčije će se razvijati u svakoj od tih država i taj će proces trajati barem još 10 godina. Hoće li rezultat biti više demokratski, hoće li države biti bogatije, više tržišno nastrojene, više okrenuto zapadu, više okrenute pomaganju manjinama, jednostavno ne znamo i tu se krije mnogo opasnosti. Situacija s građanskim ratom u Siriji je strašna, i mogla bi imati nesagledive posljedice na regiju. Tu je također vječna kriza u Palestini, i uvijek moguća eskalacija s Iranom. Na Bliskom istoku ima još puno problema koje se apsolutno mora riješiti. SAD i druge mirotvorne zemlje imaju tamo pune ruke posla

Vaš otac bio je jedan od ključnih ljudi obavještajnih službi SAD-a za Jugoistočnu Europu u vrijeme 2. svjetskog rata. Neko je vrijeme bio i stacioniran sa savezničkim trupama u ovom dijelu svijeta. Je li vam ikad govorio o iskustvima iz tog vremena, je li imao i održavao odnose s ratnim drugovima, možda nekima iz redova Titovih partizana?

Wisner: Očito znate mnogo o mojoj obitelji. Da, moj je otac bio stacioniran na Balkanu za vrijeme 2 svjetskog rata. Bio je visoki časnik u našoj vanjskoj obavještajnoj služi OSS, a nakon rata aktivno je radio na osnivanju CIA-e. Bio je također zadužen za izvještavanje u vrijeme antisovjetske revolucije u Mađarskoj 1956. Pažljivo je pratio sva događanja u bivšoj Jugoslaviji, znao je puno ključnih ljudi u partizanskom pokretu, ali većinu ih je upoznao nakon rata. Poznavao je i družio se s Milovanom Đilasom, Vladimirom Dedijerom. Njihova sam imena često slušao od oca u djetinjstvu. Jednako tako, imena drugih hrabrih ljudi iz tog vremena, poput Fitzroya McLeana, Williama Dicketa, Franklina Zerola… Živio sam u toj atmosferi i znao puno o temama iz Jugoistočne Europe, njezine povijesti i kulture. Bila je uvijek područje fascinacije za mog oca, ali i za mene.