”Ono što me posebno raduje ovdje je pomaganje nepoznatim ljudima koje uglavnom nikada više ne susretnem. To je onaj nekakav osjećaj besplatnog davanja i uvjerenja da mi ti ljudi nikad neće ni na koji način uzvratiti osim što će možda reći ‘hvala’ na kraju našeg susreta i možda stisnuti ruku”, počinje priču za Bljesak.info o dalekoj Americi fra Željko Barbarić, franjevac rođen u Širokom Brijegu, a danas župni vikar u župnoj crkvi Hrvatske župe sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela u New Yorku.
Naime, prije skoro osam godina zaređen je za svećenika, a već skoro tri godine djeluje u New Yorku za koji kaže da nije bila laka odluka, ali da je shvatio u jednom trenutku kako je vrijeme poći i tražiti negdje nešto drugo.
”Uglavnom – još tražim”, ističe fra Željko.
Ubrzan život i podizanje svijesti
”Nakon ‘početnog šoka’, za par mjeseci uskočio sam u ritam New Yorka koji me podsjeća djelomično na Hercegovinu. Puno posla i malo slobodnog vremena.
Život ovdje je brz”, kaže fra Željko i ističe predanost i žrtvu kao najvažnije vrline vjernika koji dolaze u njegovu crkvu.
”Malo tko od naših župljana vozi manje od sat vremena u jednom pravcu kako bi došli na nedjeljnu misu na hrvatskom jeziku. To su barem dva sata vožnje nedjeljom”, ističe.
U njegovoj župi u kojoj živi i radi postoji Hrvatska škola ‘Kardinal Stepinac’ u koju idu djeca od 1. do 8. razreda. Cilj škole je učiti djecu o hrvatskoj kulturi, povijesti, jeziku te naučiti ih tradicionalne plesove i pjesme. Podizanje svijesti o Hrvatskoj i njenoj kulturi, prema njegovim riječima, uvelike je pomoglo Svjetsko nogometno prvenstvo, te su mladi sve više zainteresirani za njenu povijest.
Rad sa mladima ga posebno veseli. Voli razgovarati s njima o vjeri i, kako on kaže, rasti zajedno s njima u vjeri. S druge strane, fra Željko naglašava da je danas izazov pristupiti mladom čovjeku u svjetlu vremena u kojem živimo.
”Divim se mladim ljudima u kojima vidim toliko potencijala, toliko talenata i toliko energije, ali s druge strane, rad i brzina života kao da nas pojede. Izazov je danas pronaći vrijeme za Boga, a još više razlog za pronaći vrijeme za Boga”, objašnjava.
”Ako držim dobro otvorene oči i naćulim uši”
Na ulicama New Yorka svaki dan ga, kaže fra Željko, nešto oduševi. Ono što ga posebno veseli je upoznavanje novih ljudi koji mu pomažu da i sam nauči bolje pomagati ljudima.
”Evo jednog detalja s mog fakulteta. Dekan mog fakulteta stoji iza mene u redu za menzu. I pita me može li mi se pridružiti za ručak. Na kraju ručka se prvi ustaje i počisti stol i za mene i za sebe. Ili jedan drugi detalj. Svaki utorak jedan stari fratar Amerikanac pravi večeru za nas trojicu fratara. Nakon večere odemo do sudopera i operemo zajedno suđe”, prepričava fra Željko.
”Pretežno vedro”
Ovaj mladi svećenik prije tri godine je izdao svoju prvu knjigu ‘Pretežno vedro’ koja je zapravo zbirka njegovih tekstova već objavljivanih na internetskim stranicama. Inspiraciju za tekstove crpi iz svakodnevice te naglašava da ga raduje kada njegove riječi i tekstovi postanu i riječi i tekstovi za druge koji u njima pronađu nešto za sebe.
”Ne izmišljam priče. Ne prepričavam ono što su drugi napisali. Jednostavno, imam potrebu pisati. Ciljana skupina ne postoji. Postoji potreba pisati. Pretakati ono što vidim, čujem, doživim i osjećam u riječi”, kaže fra Željko.
Veliko zanimanje mladih pobudila je i njegova stranica na Facebooku na kojoj mogu pronaći njegova razmišljanja i savjete. ‘Pretežno vedro’ ispunjava pozitivni prostor društvenih mreža i daje priliku mladima da pronađu nešto kvalitetno za sebe.
”Imam potrebu nekome ispričati priče koje bi vjerojatno ostale neispričane, a možda bih te priče i ja zaboravio. Ne ulazim u vrijednost priča. Nadam se da i čitatelji pronađu nešto korisno, vrijedno, dobro i lijepo u tim pričama”, govori skromno ovaj franjevac za Bljesak.info.
Teme o kojima se premalo priča
Uz neke vedrije teme, fra Željko često spominje i teme kojih mnogi nisu svjesni i o kojima se ne govori puno. Jedna od takvih je patnja koju on viđa svaki dan kod drugih ljudi kao franjevac i kao stažist u psihijatrijskoj bolnici.
”Ona je jedna od onih tema s kojima sam na ‘ti’. Ne u smislu da znam sve o patnji, nego više u smislu da sam tu patnju imao priliku vidjeti izbliza. Bliski susreti zaista znaju promijeniti živote. Pričati više o tome? Hoće li to značiti da će netko pomoći čovjeku u nevolji – onda svakako!”, ističe.
Kamen, krš i maslina
Hercegovina mu nedostaje, a više od nje same nedostaje mu njegova obitelj i prijatelji. No, fra Željko pokušava dati smisao svom boravku u New Yorku ne toliko u žaljenju prema onome što je ostavio, nego više u onome što može učiniti tu ili na bilo kojem drugom kraju svijeta.
”Zahvalnost znači i otvorenost – ne samo otvorenost prema sebi i svome, nego i prema poticajima koji dolaze od Boga. Ono što je najljepše (i malo najstrašnije) u svemu tome što nikad ne znaš kamo će te novi dan odvesti. Mislim da to daje pravi okus mom franjevačkom pozivu. Očekivati neočekivano i biti otvoren za poticaje odozgo”, zaključuje fra Željko Barbarić.
Na pitanje tko je zapravo fra Željko Barbarić, on kaže da se istovremeno boji i raduje što će to pitanje vjerojatno ostati poluodgovoreno dok god bude živ.
”Kako god me koji dan ‘izbaci’, tako i oblikujem uvijek iznova odgovor na ono ‘tko sam ja’. Temelj svemu je biti i ostati čovjek. Sve ostalo je ‘nadogradnja’ na tu bazu”, odgovara.
wpDiscuz