Fotografije čuvenog novinara i fotografa Rona Haviva iskorištene su kao dokaz na suđenju za ratne zločine bivšem predsjedniku Republike Srpske, Radovanu Karadžiću. Također, neke od fotografija korištene su za podizanje optužnice protiv Željka Ražnatovića Arkana, prije nego je ubijen 2000. godine.
Haviv je na početku rata u Bosni, 1992. godine, posmatrao srpske paravojne snage kako izvode muslimanski par iz njihovog doma u Bijeljini. Pucnji su odjeknuli, a pripadnici Arkanovih Tigrova upozorili su Haviva da ne fotografiše. Haviv se klonio iza kamiona i uhvatio nekoliko snimaka.
To nije prvi put da je prisustvovao ubistvu, ali je tada obećao samome sebi da više nikada neće dozvoliti da se tako nešto dogodi, a da ne zabilježi dokaze. Kada su se vojnici razišli, Haviv je snimio još jednu fotografiju, vojnika koji šuta tijela ubijenih. Ta fotografija odjekuje i danas, dvije decenije nakon što je snimljena.
Haviv je slike poslao u Pariz, nadajući se da će Ujedinjene Nacije intervenisati i zaustaviti rat u bivšoj Jugoslaviji. Mnogi su ljudi vidjeli njegove fotografije u magazinu Time i drugim medijima, ali niko nije intervenisao i ubijanje se nastavilo.
“Fotografije nisu imale nikakvog uticaja, kakav sam se nadao da će imati. Nadao sam se da ću spriječiti rat, ali nije bilo reakcija“, rekao je Haviv, kojeg je Arkan stavio na listu za odstrel.
Iako nisu zaustavile etničko čišćenje, poslužile su kao dokaz na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagueu. Haviv je dozvolio sudu da koristi sve njegove objavljene fotografije, ali je odbio da svjedoči protiv Arkana.
“Moj posao, kao novinara i fotografa, je da dokumentujem ono što vidim. Objavio sam te fotografije i svijet je vidio šta sam učinio. Taj rad je dovoljan da pokaže svijetu kako izgleda etničko čišćenje“, rekao je Haviv.
“Do sada sam dokumentovao tri genocida, u Ruandi, Bosni i Darfuru. Niko ne bi smio da kaže da nije znao šta se dešava. Ono što mi kao fotografi pokušavamo da uradimo je to da stvorimo dokaze koji bi ukazali na odgovornost“, rekao je Haviv i dodao kako vojnici koji su ubijali ljude i njihovi komandanti nisu jedini odgovorni, već i javnost.
wpDiscuz