…i tako, sjedim sa Azijskom delegacijom sačinjenom od dva Koreanca i Koreankom, Japankom i Suputnicom azijske građe. Jedemo, kad ovaj jedan koreanac diže čašu i kaže: „Zivjeli“. Gledam ga, reko: „De ponovi!?“ kad on –„Lakija, zivjeli, haha!“ Od kud ? Sta…? I ode on u sobu, vraća se sa Hrvatskom zastavom i dresom Klasnića …
– Majstori iz Koreje, Kim i Jody, putuju pješke vec 4 mjeseca. Krenuli su najprije iz Istanbula te preko Bugarske, Srbije, Hrvatske,Italije i Francuske stigli do Španjolske da put privedu kraju sa El Caminom i Santiago de Compostelom…
Iza njih je oko 3500 km pješačenja bez i jednog ulaska u neko prijevozno sredstvo!
Zašto?- Kažu da vole hodat, završili su 2 godine vojske, priveli kraju fakultete i prije nego sta počnu radit, odlučili su se nagradit sa upoznavanjem Europe i europske kulture…
Kažu – Srbi su nas super primili samo puno smo morali pit “Lakija” s njima.
U svakom mjestu iz kafića zvali na rakiju – puno kafica hahah = puno Lakija, a slično se nastavilo i na putu kroz Hrvatsku…
Od hrvatskih mjesta posjetili su i upoznali više gradova od prosječnog Hrvata. Najviše su se zadržali u Zagrebu, jer je baš u to vrijeme počelo europsko prvenstvo, a nogomet vole. Našli nekog tko ih je besplatno udomio i eto tako kaže – ostali!
Dugo su maštali i štedjeli za taj pothvat, skromni su, ne troše puno, o tome svjedoče i ruksaci sa po cca 25 kg u kojima se nalazi i dosta namirnica iz koreje na koje su navikli.
Jednu večer spavaju u šatoru, jednu u albergama, osim ako se zareda više “Donativo” albergue- konaka kojih je što zalazimo dublje u Španjolsku sve više.
Donativo konaci su albuerge koji su sagradjeni od donacija, a tako se i financiraju i dan-danas. Spavanje se plaća koliko tko moze. Bogati,kojih je dosta na ovom Putu, doniraju i tisuće eura, dok oni koji nemaju, spavaju besplatno.. Koreanci se ne grebu za smještaj niti za hranu, veselo pozovu za stol svakog tko im “sjedne”, a u jutro na tržnici ili u trgovini kupe nekoliko kila jabuka koje nose do polovice puta i onda ih prodaju hodočasnicima kao okrepu po istoj cjeni po kojoj spavaju -Donativo!
Izgleda da se ovdje donativo isplati, momci su vazda u plusu 10-ak eura…
Sutradan su nas opet pozvali na večeru, rekoh im nek oni samo skuhaju rižu,a suputnica i ja ćemo ostalo. Napravili smo im sataraš ala baba Anica koji je odlično sjeo uz rižu, a bila je tu i Japanka koja je napravila japansku riblju juhu.
Cilim putem stvari slično funkcioniraju, nema stresa ni zamaranja, svi su nasmijani, pozitivni i voljni pomagati. Simbioza na najvisem nivou, model koji bi valjalo primjenjivati svakodnevno…
Prijatelj Puha mi je prije puta rekao – Sta ces nosit knjige na put, ljudi su knjige,samo ih pažljivo otvaraj. I stvarno, bio je u pravu.
Nakon vecere s Koreancima, izađem pred hostel malo na zrak, sjednem na zid, kad nakon par minuta metar do mene sjede nekakav neugledan bradat tip. Imao je od sunca izgoreno lice i izgledao 10-ak godina starije od 46 koliko mi je rekao da ima.
Gleda u nebo, šuti i najednom se nasmije i kaže (na engl.) kako je El Camino caroban!
-Znam zašto je meni,ali zašto je vama?
Počeo je priču
“Ovo mi je 6 put da sam na Caminu bez i jednog eura u džepu. Jednom sam otisao iz Francuske do Santiaga i nazad, jednom po zimi, snjeg do koljena… Naisao sam na nekog starca koji mi je dao neposlušnog magarca. Magarcu sam dao jabuku i nisam imao nikakvih problema s njim. Prehodali smo cijeli put i na kraju sam ga dao jednom Franjevcu koji jednom godišnje skuplja smeće za ovim glupim “hodočasnicima” koji misle da je uredu bacat okolo. Magarac ce mu dobro doći, na njeg ce tovarit smeće.
Zasto je Camino caroban? Pa zato jer ti daje sve što ti treba. Putem imas kupine, ljudi su dobri i djele sve što imaju od viška. Oni koji krenu na put s teškom torbom, putem se rješavaju tereta“ (op.a. Istina, putem smo naisli na gotovo nove gojzerice,cvike, prostirku za spavanje, grudnjak…možeš krenuti bez ičega i sve ćes putem skupiti.)
“A gdje spavas?“ Upitah ga.
– Dođem na večer u hostele , iskreno im kazem da sam hodočasnik i da nemam prebijene,a oni ako imaju prazan krevet daju mi, ako nema daju mi da prespavam na podu.
“A od kud si ti? ” – upita me
– Hrvat iz BiH.- odvratih
-Hrvat?- Čekaj , imam nešto za tebe. – I poče kopat po malom prljavom ruksaku, kontam u sebi – Šta bi ovaj mogo imat za poklonit svega ti?
Izvadio je amblem “9.gardijska brigada Vukovi”. “Imali ste rat, mislim da je ovo od vaših“ Pogleda me u oči i mistično se nasmija.
-Je, ali od kud to vama i kako znate da je od “naših”!?
„Dobio sam jednom davno, ponio sam ga ovaj put, znao sam da cu naići na nekog kome bi to mogao pokloniti.“
Govorio je nekoliko jezika (španjolski,talijanski,njemacki,engleski i francuski) bar je sve te jezike upotrijebio sa prolaznicima dok smo tu sjedili. Boluje od nekog oblika shizofrenije, kaže da samo na caminu osjeća mir kojim se napuni i za nekoliko mjeseci kad se vrati doma. lako se snalazi, zanimljiv je, vidio sam ga sutra dan, ljudi su se skupili oko njega i slušali njegove priče.
Ponudio sam mu novac što ga je malo uvrijedilo.
„Rekoh ti da mi Put daje sve, ne trebam novac. Kad me opet vidiš kupi mi hranu ili cemo popit pivu..“.
Za sad ga nisam vidio. Rekao je da je zivi u Francuskoj, ali sam ga trebao mozda pitat od kud je točno… Ljudi su knjige…
Iza mene je vec preko 400 km, noge i tijelo su se vec odavno adaptirali i krenuo sam s onim zacrtanim planom. Fali mi 5-6 dana da bi svaku rutu odradio kako stoji u programu po kojem su etape u prosjeku 20-ak kilometara. Da bi dobio vrijeme, ali možda i još koji žulj viška pocinjem prelaziti u prosjeku 30 do 40 kilometara dnevno. Koreanci,Japanci, Max i ostali članovi te obitelji koja je činila prvi dio putovanja ostaju negdje iza, a mi krećemo malo bržim korakom naprijed.
Gradovi se nižu jedan za drugim, neke ni ne obiđemo kako treba, u nekima samo posjetimo hostel. Budeš toliko umoran i smantan od sunca da se samo istuširaš, zaspeš i u jutro u 5 ista priča tako da što se turističkog smisla putovanja tiče, o tom nema ni govora. Ipak ima odličnih gradova na koje bi valjaloo potrošit i par dana. Jednog dana sigurno s autom ili biciklom..
Pamplona, Puenta la Reina, Estela,Logrono (odličan), Najera, Burgos (čudo od grada) su samo neki na putu…
Španjolci su odlični sto se tiče rekreacije, pogotovo ljudi u 50-ima i stariji. Svako jutro susrećemo masu ljudi koji brzo hodaju, jogiraju ili bicikliraju. Debelih bas i nema, uživatelja duhana vrlo malo,a cugera-nisam vidio ni jednog. Popiju času vina ili “canu” dec i pol točene pive i to je to. Ima kafića ali i po njima najčešće sjede lijepo obučene bakice sa prijateljicama ili unucima.
Put i dalje vodi kroz polja i kako prelazim iz regije u regiju mjenja se okoliš i kulture koje se uzgajaju. Vinogradi, polja maslina i badema za 10-godišnju proizvodnju Bajadera itd. Uglavnom i dalje ne možeš naći obraslu njivu. Još samo fali more…
More, hm? Prvi put da mi ljeto prodje bez mora. Što mi je ovo trebalo, pa za ove pare sam mogo imat bar 5 “kvalitetnih” izlazaka u Makarsku :p.
Jer eto tako nekako računica ispadne. Mjesec dana upoznavanja španjolske unutrašnjosti i duhovnog puta vam stoje ko nekoliko onako “muških” izlazaka u Makarsku… Svak ima svoje, netko svoje vrijeme i novac troši na tuniranje bmw-a, netko na put. Svi imamo pravo na izbor onoga što nas pokreće i veseli. Moj izbor je ovaj Put, i siguran sam da ima ljudi koje ovo istinski zanima.
U vodičima od prije samo dvije godine, stoji da je većina smještaja po 3 eura, ali to se promjenilo. Poskupili su gotovo 100%! Čudo, smještaj u prosjeku dođe 5 eura, dakle 10-ak maraka ili 40 kuna. Što vise tonem u Španjolsku i odmičem se od Francuske, ljudi su topliji, pozdravljaju na cesti, iz auta trube i mašu, a babe škrope i blagosivlju svetom vodom sa prozora (a nekad su to samo klima uređaji)
Možda bi trebao pisati o svojim motivima, molitvama, uzdizanju i čemu se zavjetujem, ali mi ne pada na pamet to prostituirati po portalima. Članci vezani za put su čisto informativnog karaktera za one koji bi mogli jednog dana poci na ovaj Put. Sto se mene tiče možete mislit da istražujem da li se “Spanjolska mušica” i u spanjolskoj tako zove, premda bi logicno bilo da se zove samo “mušica”.
Netko je pitao zašto nismo uzeli potvrdu pa spavali besplatno po crkvama!? Iskreno, niisam ni znao za to. Razgovarao jesam s dvojicom svećenika prije puta i nije mi ni jedan spomenuo da je to moguće,ali eto jako dobra informacija za one koji se spremaju na Put! Ako autor tog komentara bude ovo čitao , zanima me samo kojih je 150 km prosao i koje godine, hvala!
Još nisam sreo nikog da mi je rekao da spava u crkvi jer neka sela ni nemaju crkve, ali imaju Albergue Municipal (s donacijama drzave) ili vec spomenute Donativo Albergue (koje financiraju imućniji vjernici, a u njima rade volonteri).
I baj d vej, viđesmo neku gomilu, priđemo bliže kad ono taman prolaze vodeće momčine “Tour de Espana”.
Hvala prijateljima od Nižića i Kerametal kuća na dijelu poklonjene opreme! :*