Na skoroj 97. dodjeli najprestižnije filmske nagrade Oscar, Rusija očekuje da bi mogla dobiti svoju sedmu nagradu. Rusi su s velikim očekivanjima nominirali film svojeg 83-godišnjeg veterana Andreja Mihalkova Končalovskog “Dragi drugovi!” (“Dorogije tovarišči!”), koji je uzburkao i podijelio rusku javnost, dirnuvši u delikatni povijesni događaj 60-godišnje davnosti. Andrej Končalovski snimio je, u crno-bijeloj tehnici, film o prvom velikom buntu radnika protiv sovjetske vlasti, poznatom u povijesti kao “novočerkaski masakr”, događaju koji je sve do raspada SSSR-a bio obavijen koprenom tajne, a itko tko bi o tome samo zucnuo, mogao je zaglaviti u sibirskim prostranstvima.
Končalovski ne rekonstruira te tragične događaje iz lipnja 1962. godine, nego mu oni služe kao priča o funkcioniranju totalitarnog sustava. U njezinu je središtu smjerna komunistica, dapače staljinistica, kojoj u metežu krvavih događaja nestaje kći i ona, vođena majčinskim instinktom, a ne više ideologijom, kreće u potragu za svojom jedinicom, a režim, u koji i dalje vjeruje, otvara joj se u svoj svojoj odioznosti. To je, kako kaže ruska filmska kritičarka Ksenija Reutova, priča u kojoj je pomiješana “sovjetska antička tragedija” i tadašnja istinska komunistička fanatična vjera koju sovjetska mašinerija drobi i uništava kod ljudi. To je poststaljinističko razdoblje. Na vlasti se nakon dugih dvorskih tj. partijskih krvavih sukoba u Kremlju učvrstio Nikita Hruščov. Razdoblje njegove vladavine danas nazivaju vremenom “otopljenja”, nastoji se obračunati sa staljinizmom, ali okoštali partijski um još funkcionira, a zadesile su ga i ekonomske nedaće.
Sunčanog 1. lipnja 1962. godine u tvornici električnih lokomotiva u gradiću Novočerkasku nedaleko od Rostova na Donu prvi put od postanka SSSR-a pobunili su se radnici, “vladari države i sustava”, te krenuli u kaotičan, buran i nepovezan, očajnički rušilački pohod. Naime, koji dan prije toga smanjene su im nadnice, a norma povećana. Istodobno, KPSS donosi odluku o povećanju cijena prehrambenih artikala, i to, kako je pisalo u Pravdi, “na traženje sovjetskih trudbenika”. Partija nije učinila ništa, osim što je uslišila molbe radničke klase. Radnici prvo kreću u štrajk, a kad im nadmeni direktor na njihovo “Što ćemo dati djeci da jedu” odgovara s “Ako nemate za piroške s mesom, jedite piroške s jetricama”, kap je prelila čašu i košmar je počeo.
Bijesni radnici izlaze na ulicu. Nemaju neko vodstvo, sve se događa stihijski, a strah se uvlači u lokalne partijske redove. Reagira i Moskva. Nema razumijevanja za radnički metež. U Novočerkask Hruščov šalje svoje odane pomoćnike Anastasa Mikojana i Frola Kozlova da srede sve bez pardona i suvišnih odjeka. KGB je na nogama, snajperisti po tavanima, tenkovi na ulicama. Očajni ljudi razbijaju po gradu oskudne dućane. Partija donosi odluku – spriječiti pobunu svim raspoloživim sredstvima. Vojska puca. Snajperisti ordiniraju. Krv se prolila po vrelom lipanjskom asfaltu. Problem za KGB. Nemiri traju dva dana, a trećeg se sve smiruje. Vlasti organiziraju gradsku zabavu i ples na trgu kako bi pokazale da se ništa strašno nije dogodilo. KGB odvodi ljude u nepoznato, a građani pod kaznenom odgovornošću smrtne kazne potpisuju da nikad nikome neće reći što su vidjeli.
KGB i vojska bacaju trupla u kamione i odvoze ih izvan grada, gdje ih pokapaju, bez ikakvih oznaka, a rodbinu se niti ne obavještava. Prema službenim podacima, u nasumičnoj pucnjavi ubijena su 24 čovjeka, oko 70 je ljudi teško ranjeno, mjesec dana kasnije sedmoro ih je osuđeno na smrt, a njih 105 dobilo je “sibirsko razgledavanje” u trajanju od dvije do 15 godina. Boris Jeljcin, prvi predsjednik demokratske Rusije 1996. godine, rehabilitirao je sve osuđene i podignuto je spomen-obilježje. Končalovski se ne bavi rekonstrukcijom tih burnih događaja, oni su tu kao odjek i jeka osobne drame glavne junakinje Ljudmile Sjomine, samohrane majke i članice gradskog komiteta (glumi je 47-godišnja Julija Viskockaja, supruga redatelja, inače rodom iz Novočerkaska), koja ne postavlja pitanja o režimu kojem odano služi. Sjomina je dijete režima. Ona previše ne preispituje ono što se oko nje događa, čak će u jednom trenutku reći “Da je Staljin tu, ovo se ne bi dogodilo”. Ona vjeruje u ideju sovjetskog komunizma, pa i onda kad na sporednom ulazu u dućanu dobiva deficitarne proizvode dok drugi uzaludno čekaju u redu da dobiju barem nešto.
Na prvom sastanku nakon nemira traži najžešći i nemilosrdan obračun s “huliganima, stranim plaćenicima i izdajnicima domovine”. Tad još ne zna da se njezina 17-godišnja kći nalazi u masi uzbuđenih prosvjednika. Sjomina počinje potragu za kćeri u tom rusvaju smrti, gdje ljudi pokraj nje ginu od metka kagebeovskog snajperista ili nasumične pucnjave vojnika. Končalovski se bavi time, a “glavni” događaj je tu kao garnirung i poticaj. Kamera prati suludu majčinsku potragu za kćeri u tom sveopćem ludilu i bešćutnosti režimskih stražara, a njezin otac, stari Kozak, koji na dnu sanduka čuva svoju carsku uniformu, kaže svojoj režimu još odanoj kćeri: “Na Donu Boga nema!”.
Film nije katarza i promjena ideoloških stavova glavne junakinje pred čijim očima puca tadašnja staljinistička stvarnost, moralni pad, degradacija i potpuna dehumanizacija tog društva “budućnosti” dok ona u odurnim bolničkim mrtvačnicama, koje čuvaju naoružani vojnici i lakonski KGB-ovci bez emocija te po zapuštenim seoskim grobljima traži humke ispod kojih možda leži i njezina buntovna kći. Sjomina nije razočarana sistemom, ona se nije prometnula u jarog borca protiv komunizma, ne preispituje režim, ali počinje prvi put postavljati pitanja. “Zašto su pokopani bez imena?”.
Ali lik “dobrog” KGB-ovca Viktora koji joj pomaže govori joj: “Šuti. Ti ljudi ne postoje”. I to je porazna poruka filma koja pokazuje da ljudi dirnuti vlastitom tragedijom koju im čini režim postaju ravnodušni i prihvaćaju je jer je sustav iznad svega. Diktatura pobjeđuje kad njezine odluke i stavove prihvatite kao svoje. Glavna junakinja je zgrožena što masa nosi Lenjinove portrete! To zbunjuje i ljuti režimske kerbere, koji upozoravaju – ni muha ne smije odletjeti iz grada, da netko nešto ne dozna, a pogotovo, ne daj bože, da o tome nešto procuri na Zapad! Režim, zapravo, najbolje funkcionira kad treba zataškati, spasiti svoj “obraz”, obaviti nasilje i represiju, jer to je najlakše, a nije tu da se zapita za razloge pobune i svoje mjesto u tome. Zato su u filmu buntovnici tek bezimena ljuta i očajna masa, čija lica dobro niti ne vidimo jer kamera ih snima iz zraka ili iz daljine, ali zato dobro vidimo lica vlasti koja donosi benevolentno i samo po sebi razumljivo – zlokobne odluke.
Sirovost, surovost, bezdušje i odluke totalitarne vlasti. Ne čudi da su radikalno lijevi i desni ruski domoljubi napali film Končalovskog kao “antisovjetski”, koji je rađen da se umili Zapadu za nagrade. Demokrati su istaknuli “antitotalitaristički” duh filma te u “Dragim drugovima!” traže vezu razočaranja u sadašnji, putinovski sustav i takve skrivene poruke u ovom intrigantnom filmu. Film se može shvatiti i kao režiserov osobni obračun s režimom u kojem je on, kao sin podobnog oca, bio dio povlaštene zlatne mladeži i partijske kaste.
Naime, njegov otac Sergej Mihalkov napisao je stihove sovjetske himne, u kojoj se slavi Staljina (poslije je prepravljao tekst još triput, kako je zahtijevala vlastodržačka situacija, a za kraj je i Putinu napisao riječi za sadašnju rusku himnu) i koja se čuje u filmu, a dva glavna junaka u dramatičnom finišu turobno zapjevaju “Proljetni marš” koji je napisao redateljev otac: “Stoji moja sovjetska zemlja koju nitko ne može poraziti”. Je li u tome obračun Končalovskog ne samo s režimom u kojem je on bio povlašten nego i s ocem koji je tom režimu vjerno služio!? Film zato završava znakovitom rečenicom zgromljene glavne junakinje: “Postat ćemo bolji”.
wpDiscuz
