Published On: Sun, Sep 20th, 2015

FILM INSPIRIRAN ŽIVOTOM RATKA MLADIĆA General Dejan, žrtva vlastitog generalskog mita

‘Brat Dejan’ je hermetični art-film, pa nije imao šanse da uzbudi šire narodne mase. Film Bakura Bakuradzea premijerno je prikazan na festivalu u Locarnu

Sredinom i potkraj prošle dekade i Hrvatska i Srbija bile su godinama talac vlastitih haaških bjegunaca. Bilo je to puno prije Tsiprasa, grčke i izbjegličke krize, u vrijeme kad je članstvo u EU još izgledalo kao slasna mrkva, a između ex-jugovića i tog rajskog vrta stajali su – generali. Točnije, dvojica generala i jedan političar. Na hrvatskoj strani bio je to Ante Gotovina, a na srpskoj politički i vojni lideri etničkog čišćenja u BiH: Radovan Karadžić i Ratko Mladić.
Nemali broj mojih kolega s ironijom je komentirao kako su hrvatski te srpski bjegunci imali podosta drukčiji bjegunački staž. Debelo budžetiran i tretiran s pet zvjezdica, Gotovina je lunjao po prekomorskim bajoslovnim lokacijama poput Corta Maltesea dok nije uhićen na Kanarima uz bocu vina u dobrom restoranu. Radovana Karadžića 2008. srpska je policija uhitila u beogradskom trolejbusu, zaraslog i bradatog poput klošara, nakon što je godinama živio pod drugim identitetom kao vjerski guru. Ratko Mladić pronađen je još jadniji. Uhićen je u svibnju 2011. u banatskom, nekoć folksdojčerskom selu Lazarevo (Lazarfeld). Pronađen je u kući daljeg rođaka, ostario, mršav, napola uzet zbog moždanog udara, u psihofizičkom stanju koje je izgledalo porazno. Mladić nije izgledao kao čovjek koji je samo 18 godina prije opsjedao Srebrenicu. Izgledao je poput nekog starog, dementnog nacista kojeg su nakon desetljeća pronašli u Amazoni.

Specijalci bez oznaka

Među ljudima koji su tog svibnja 2011. gledali srpske specijalce bez oznaka kako Mladića izvode iz banatske kuće, bio je i jedan mladi gruzijski režiser na radu u Moskvi. Njegove ime bilo je Bakur Bakuradze. U tom trenutku palo mu je na pamet da bi bilo zanimljivo napraviti film o insajderskoj, psihološkoj strani takvog dugotrajnog skrivanja. Bakuradze – inače 46-godišnjak s dva filma koja su oba igrala u Cannesu (“Shultes” 2008. i “Lovac” 2011.) – na koncu je i snimio taj film. Njegov naslov je “Brat Dejan”, snimljen je u ruskoj produkciji s manjim srpskim financijskim udjelom i premijerno prikazan ovog ljeta na festivalu u Locarnu. Začudo, prošao je dosta ispod radara i srpskih i (obično na ove teme vrlo osjetljivih) hrvatskih i bosanskih medija, što manje treba pripisivati temi, a više stilu filma. Naime, neovisno o političkoj (ne)korektnosti ili (ne)provokativnosti, “Brat Dejan” je hermetični art-film, tipični primjer “slow cinema”, pa nije imao šanse da uzbudi – pozitivno ili negativno – šire narodne mase.

Glavni lik Bakuradzeova filma je čovjek pod imenom Dejan Stanić ( Marko Nikolić), bivši general (nikad nije eksplicirano, ali očito je) srpske vojske. Zbog nedjela koja se u filmu ne spominju i ne tematiziraju, generala Dejana traže i međunarodne i srpske vlasti. Umorni, vremešni i depresivni Dejan čitav se film skriva, mijenja mjesto boravka, seli od jataka do jataka po planinskim selima i napuštenim skladištima, sve dok ga na samom kraju rezigniranog i fizički skršenog ne uhvate. Film je u tehničkom smislu fikcija, ime generala je fikcionalizirano, kao i imena lokalnih političara. Međutim, Stanićeva sudbina u filmu u puno se detalja podudara s Mladićem: i Stanića je obitelj pokušala proglasiti mrtvim, obojica su u bijegu doživjeli kap (Mladić moždani, filmski Stanić srčani udar), obojicu je skrivala mreža jataka, a ulovljeni su u seoskoj kući.

Monstruozno pitanje

Najavljujući vlastiti film uoči festivala u Locarnu, gruzijski režiser iznio je komentare koji će u najmanju (i s dosta razloga) pobuditi uzrujanje s ove strane Drine. Ističući kako “nitko ne zna čija je krivnja za rat” te kako “nitko ne zna zašto nas je Hitlernapao”, postavljajući monstruozno etičko pitanje je li “Hitler bio dobra ili loša osoba? Luđak? Zvijer?” Bakuradze u popratnim materijalima piše kako “Mladića nitko ne bi zvao zločincem da je dobio rat”, te kako ga taj aspekt priče “nije zanimao”. Bakuradze – koji je prema vlastitim riječima tražio od Haaga intervju s Mladićem, ali je odbijen – piše kako ga je zanimao isključivo introspektivni aspekt priče. “Zanimalo me ima li takav čovjek šansu za spasenje u sebi. Stavio je sebe, svoj ugled i zemlju na kocku i sve izgubio. Može li se pomiriti sa samim sobom?” Takav reduktivni pristup naveo je Bakuradzea i na drugu, jednako reduktivnu odluku: da u filmu uopće ne spomene zašto je Stanić optužen, a u cijelom filmu postoji samo jedan fleš bek na zločine, i to na jedno, individualizirano strijeljanje zarobljenika koje se kroz film ponavlja i razvija kao refren. Takva redukcija na koju se odlučio Bakuradze nije prošla i bez pokuda, pa su poneki kritičari gruzijskom režiseru nakon Locarna prigovorili zbog političke neobazrivosti. Sam film, međutim, suptilniji je i kompleksniji od režiserovih budalastih javnih istupa, a po motivima koje otvara povremeno je i vrlo intrigantan.
Na samom početku filma Bakuradze prikazuje generala Stanića u novom skrovištu, u planinskoj, sirotinjskoj seoskoj kući. “Brat Dejan” upoznaje se s novim domaćinom, tijekom prvog razgovora razrađuju lažni identitet: on je čovjek s kojim se seljak upoznao na liječenju u toplicama te ga je pozvao kod sebe da ga ugosti. Dvojica staraca ubijaju vrijeme u planinskoj kući, šeću, povremeno idu u lov. Već od početka filma shvatite da je general Dejan star i urušen: teško se kreće, jedva prati razgovor, umara se, ostavlja dojam da je za sve izgubio interes.

Nepoznati ljudi

U jednom trenutku po generala Stanića dolaze i odvode ga. Nepoznati ljudi odvode ga na nepoznato mjesto, pri čemu imate dojam da on ni o čemu ne odlučuje pa da ga čak nemaju potrebe ni informirati o tome kamo ga vode. Bakuradze tu pasivnost naglašava zanimljivom scenom: general u jednom trenutku na otvorenoj cesti traži od vozača da stane, jer mu se piša. Vozač hladno odbije i odgovori “tamo smo za 15 minuta”. General – ukratko – više ne naređuje ni svom vozaču.
Bakuradze pritom – kako film teče – pojačano naglašava dva paradoksa. Prvi je da je general Dejan zapovjednik, ali da je on u filmu taj kojem se stalno zapovijeda. Potpuno nemoćan, ovisan je o mreži pomagača te je zapravo izgubio vlast čak i nad sobom. General Dejan pritom je evidentno predmet kulta. U njegovu skrivanju sudjeluju deseci ljudi, posvećeni su mu i riskiraju pred zakonom, izmjenjuju se jataci svih generacija i klasa. Pritom se ne možete oteti dojmu da jatake zapravo sve manje zanima taj oronuli starac koji po cijeli dan drijema na otomanu, kojem se plete jezik i sporo shvaća. Njih zanima “General Stanić” – apstrakcija koja s tim dosadnim, orunulim bapcem već odavno nema veze. “Brat Dejan” postao je talac, žrtva vlastitog mitskog dvojnika, ideološke fantazije koja je – za razliku od njezina fizičkog praotiska – svima bitna. On, sam – fizički Dejan – nije više nikom. On je u filmu lateralna žrtva vlastitog đeneralskog mita. Na koncu filma imate čak dojam da je Staniću laknulo što je uhićen, jer je trapljenje prestalo, jer može prestati biti žeton, instrument.
Koliko je fikcionalni Stanić u tom smislu sličan Mladiću, egocentričnom narcisu koji je obožavao medije, volio produciranje i ciljano “uzgajao” vlastiti mitotvorni status? Bez sumnje – jako malo. No, sam Stanić kao filmski lik jako je uspio. Marko Nikolić uvjerljivo ga utjelovljuje kao oronulog starca, na rubu demencije, zamišljenog, pasivnog i očito depresivnog.

Sućut ‘iz crijeva’

U jednom trenutku shvatite da vam Stanićev lik počinje pobuđivati sućut “iz crijeva”, sličnu sućuti koju je pobuđivao jedan drugi užasni zločinac – Andrija Artuković – kad je pred zagrebački sud doveden prekasno, oronuo i gotovo dementan. Tadašnje tužitelje očito više nije zanimalo osuditi tog starca, nego djelo i ideju. I Stanićeve jatake očito ne zanima spriječiti da se osudi starac: njih zanima zaustaviti osudu ideje.
“Brat Dejan” je – ukratko – film koji sigurno pobuđuje kontroverze. No, to je povremeno intelektualno poticajan film darovitog redatelja. Bilo bi zanimljivo da ga neki od jesenskih hrvatskih festivala prikaže i predstavi javnosti u zemlji koja s motivima iz filma i te kako ima veze.